Najavljen štrajk u banjalučkom javnom prijevozu

Vozači banjalučkog gradskog prijevoza najavili su mogućnost štrajka tijekom zimskih praznika ukoliko uprava u vidu gradskog Odjeljenja za poslove saobraćaja do tad ne pristane na njihove uvjete. Vozači prvenstveno traže veće i redovite plaće jer, riječima predsjednika Udruženja vozača Draška Talijana, njihova trenutna plaća ne pokriva ni svakodnevne troškove. Još su krajem listopada banjalučki vozači podnijeli peticiju vlasnicima prijevozničkih firmi u kojoj su između ostalog zatražili ispunjavanje zakonom propisanih obaveza poslodavca, poput računanja prekovremenih sati, plaćenog toplog obroka i prijevoza te povećanja plaća za 20 posto, prenose banjalučki mediji. Poslodavci su tada odbili komentirati ove zahtjeve te se pozvali na Zakon o komunalnoj djelatnosti, prema kojemu je zabranjeno obustaviti javni prijevoz putnika, čime su pokušali odvratiti radnike od obustave rada.

Gradski i prigradski javni prijevoz Banja Luke inače je podijeljen među nekoliko prijevozničkih kompanija, koje svoje usluge pružaju Gradu, odnosno njegovom Odjeljenju za poslove saobraćaja. Prijevoznici su krajem ove godine od gradske uprave zatražili poskupljenje cijene autobusnih karata, naravno ne zbog povišenja plaća vozača, nego zbog „skoka“ rafinerijske cijene nafte. Uz to zatražili su i dodatne subvencije, koje će, po svemu sudeći, biti iskorištene za punjenje nečijih džepova umjesto za povećanje plaća ili ulaganja u prijevoznu infrastrukturu.

Procijenjuje se da je u posljednjih nekoliko godina Banja Luku zbog loših uvjeta rada napustilo oko 30% vozača u javnom prijevozu, a ukoliko se sada postavljeni uvjeti ne prihvate, može se očekivati samo nastavak tog trenda, tako čestog u post-tranzicijskoj Bosni i Hercegovini.

Sindikati u Hrvatskoj – položaj i uloga u suvremenom hrvatskom društvu

Slika sindikata kao instance sa snažnim i čvrstim korijenima u radničkoj klasi progresivno se briše i zamjenjuje drugom slikom, pogotovo od 80-ih godina naovamo, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj. Štoviše, prema kratkoj analizi koja slijedi, šanse da će se smjer u kojem se sindikati kreću radikalno promijeniti nisu velike. Kao i pri proučavanju mnogih drugih društvenih fenomena, ovdje je u igri čitava lepeza faktora koja sprečava sindikate da zadobiju važnu i moćnu ulogu u životu radničke klase. Te bismo faktore ugrubo podijelili na vanjske (oni koji se tiču promjena u ekonomiji i kompoziciji radničke klase, zaokretu u dominantnom političkom kursu i ingerencije kapitala u radni proces  u cilju supstitucije sindikata i sindikalna gustoća odnosno broj članova sindikata) i unutrašnje (struktura sindikata, razina i karakter njihovog obrazovanja i aktivnosti i drugo.)[1], te bismo na kraju dali kratar komentar na pogled u budućnost s komunističke pozicije, odnosno mišljenje o tome na koji bi način ljevica, kako komunistička tako i ostala koja je zainteresirana za radništvo, mogla u eventualnom kontaktu s radnicima tretirati probleme koji okružuju pitanje sindikata.

1. Vanjski faktori

Prije ulaska u analizu vanjskih faktora, treba naglasiti da je riječ „vanjski“ ovdje upotrebljena strogo referentno. Naime, faktori koje ćemo ubrojiti u vanjske, a koji se tiču ekonomije i politike, nisu nipošto faktori koji egzistiraju odvojeno od postojanja sindikata. U tom smislu oni nikako ne mogu biti vanjski. Navedenu riječ ovdje uzimamo u suprotstavljanju s unutrašnjim faktorima, koji se odnose na pitanje karaktera samih sindikalnih organizacija, i samo je u tom smislu semantički uzimamo tako kako je postavljena.

 

Promjene u gospodarstvu i kompozicija područja rada/radničke klase

Nakon naftnih kriza 70-ih godina, u ekonomiji i politici napravljen je oštri neoliberalni zaokret s dotada većinske socijaldemokratske pozicije u Europi i Americi. To je u praksi značilo privatizaciju, deregulaciju odnosno smanjenje državnih intervencija, smanjenje državne potrošnje, slobodno tržište itd., što je omogućilo prostor za slobodniju i bržu tržišnu utakmicu. S obzirom na to da neoliberalni kapitalizam znači veću tržišnu slobodu kapitala, to je u praksi značilo tendenciju ka postepenom ukidanju socijaldemokratske „tri osmice“; sigurnost zaposlenja zamijenjena je tendencijom da se stekne sigurnost zapošljivosti. Kapital je dobio mogućnost da radnom snagom raspolaže kako želi, ne trpeći više teret kompromisa s državom koji bi rezultirao pružanjem one vrste sigurnosti čije je zahtijevanje smisao postojanja sindikata.

Sigurnost zapošljivosti je, međutim, cilj kojeg u 21. stoljeću doseći želi sve veći broj radnika, jer je ta sigurnost više manje za kapital već ostvarena. S rastućom nezaposlenosti, kapital ne mora previše brinuti o nedostatku radne snage koju će unajmiti, a što se zaposlenih tiče, s obzirom na promijenjene ekonomske uvjete u neoliberalnom zaokretu, troškovi života se povećavaju, pa traženje većih plaća postaje logičan potez. Ovo je, možda paradoksalno, faktor koji doprinosi nepopularnosti sindikata, jer odgovor poslodavca na uspješnu sindikalnu borbu za veće plaće može biti smanjenje novih radnih mjesta i veća vjerovatnost za otpuštanje postojećih radnika.[2]

U razdoblju neoliberalnog kapitalizma u kojem živimo, sve agresivnija konkurencija među kompanijama je svakako nešto što je sad već debelo zahvatilo korijena u društvenoj stvarnosti. U industrijama u kojima je konkurencija slabija, sindikati su jači i obratno, jer konkurencija među kompanijama dovodi do veće zainteresiranosti radnika da uopće posao zadrže, čime im posljedično interes za bolje uvjete rada, veće plaće i ostalo pada u drugi plan, zbog čega se tradicionalno uključuju u sindikat.

Osim toga, globalizacija kapitalu omogućuje ne samo slobodno premještanje proizvodnje u druge zemlje, nego mu i popločava put ka uspješnom „bježanju“ od sindikata. Pri odabiru zemalja u koje će preseliti proizvodnju, poslodavcima na umu može biti i „sindikalni faktor“ – oni mogu otvoriti nesindikalizirane podružnice odnosno nastaniti proizvodnju u manje industrijaliziranim područjima i zemljama s nižim nadnicama u kojima je sindikalno organiziranje nepoznanica, a mogu i surađivati s nesindikaliziranim dobavljačima.[3]

Na ulogu sindikata je utjecao i porast zaposlenosti u područjima koja nisu tradicionalno sindikalna uporišta; usluge, privatni sektor, poslovi „bijelih ovratnika“[4], poslovi koji zahtijevaju visoku kvalificiranost, mala poduzeća i samozaposleni. Za razliku od industrijskih grana orijentirane na proizvodnju roba (rudarstvo, građevinarstvo, industrijska proizvodnja), broj zanimanja u privatnom sektoru i uslužnim djelatnostima raste, a s njima i broj nesindikaliziranih članova, jer su robne industrije tradicionalno više sindikalizirane, odnosno raste broj zanimanja kod kojih na određivanje plaća mnogo više utječu tržišni uvjeti nego kolektivni ugovori. Što se Hrvatske tiče, ovo je svakako jedan od faktora smanjenja broja sindikalnih članova, uz smanjenje javnog sektora 90-ih godina, kao i stavljanje mogućnosti učlanjenja u sindikat radnicima na izbor, kojeg prije 1989. nisu imali. Nadalje, u Hrvatskoj je sve manji udio manualnih, a sve veći udio poslova „bijelih ovratnika“, koji će se rjeđe učlaniti u sindikat nego „plavi ovratnici“ zato jer mahom imaju veće nadnice i bolje uvjete rada, a i ne treba zaboraviti činjenicu da određen broj „bijelih ovratnika“ čini zaposlene na menadžerskim pozicijama.

Na slabljenje sindikata utječe još i sve veća pojava prekarnog rada, odlazak sve većeg broja starijih zaposlenika koji su bili više zainteresirani za sindikalnu aktivnost od mlađih radnika, odnosno činjenica da su potonji u slučaju nezadovoljstva skloniji opciji odlaska iz kompanije nego opciji organiziranja za postizanje boljih uvjeta rada.

 

Zamjena sindikata drugim instancama

Položaj sindikata marginalizira činjenica da je država postala pružatelj sindikalnih usluga, kao što su socijalno osiguranje, zakoni o zaštiti zdravlja i sigurnosti na radu, a omogućuje i besplatne programe stjecanja raznih kvalifikacija koje također spadaju pod domenu aktivnosti sindikata i koje su dostupne i pojedincima koji nisu sindikalno organizirani.[5]

Drugi je faktor uspostavljanje menadžmenta ljudskih potencijala, čija se uloga sastoji i u sprečavanju širenja sindikalnih aktivnosti i nastanka sindikalnog pokreta, kao i u tendenciji ka zamjenjivanju sindikata. Upravljanje ljudskim potencijalima uključuje plaćanje po učinku, praćenje zadovoljstva zaposlenika, održavanje sastanaka na kojima se potiče iznošenje vlastitog mišljenja, stvaranje otvorene komunikacije „politikom otvorenih vrata“ i tako dalje, paralelno s praksom odvraćanja radnika od uključivanja u sindikat uvjeravanjem da ga napuste, prijetnjama, otpuštanjima sindikalnih pristalica i aktivista, zapošljavanje štrajkbrehera i drugo. Menadžment ljudskih potencijala osnažuje i dominantnu ideološku poziciju spram rada, koja također figurira kao oružje pri odgovaranju radnika da se sindikalno organiziraju – praksa kojom nastoji zamijeniti sindikat koristi se, između ostalog, za poticanje i osnaživanje individualističkog stava prema radu, a kolektivnoj organiziranosti, zajedništvu i solidarnosti suprotstavlja se kultiviranje natjecateljskog stava prema kolegama te se daje podrška gledanju na karijeru kao na sredstvo za postizanje osobnog razvoja. [6]

2. Unutrašnji faktori

Organizacijski problemi sindikata

Za razliku od Poljske i Mađarske, sindikati su se 90-ih godina u društveno-ekonomske procese uključivali sporo i kalkulantski. Nacionalna frazeologija i uski osobni interesi sindikalnih vođa predstavljali su glavne prepreke aktivnijem i efektivnijem uključivanju. Na stavove sindikalnih članova i odnose među njima država i poslodavci lakše su mogli utjecati preko svojih ljudi u sindikalnim organizacijama i forumima, a analitičko – istraživačka se sposobnost često svodila na nerealističan „spisak želja“.[7]

Od doba krize 2008. godine, međutim, povećao se broj organiziranih štrajkova i prosvjeda, kao i ostalih aktivnosti – medijski istupi, priopćenja za medije, pisma premijerima i ministrima, briga za bolesne i socijalno ugrožene članove sindikata, upozoravanje poslodavaca na loše poslovanje, stavljanje peticija, i tako dalje. Isto tako, međutim, sindikati su od 2008. na dalje pokazali spremnost na smanjenje radničkih prava – smanjenje nadnica i plaća, ukidanje ili smanjivanje dodatka na staž, regresa, božićnice i uskrsnice, skraćivanje trajanja godišnjeg, smanjenje visine otpremnine, prorjeđivanje pomoći u slučaju bolesti i smrti, produživanje otkaznih rokova i tako dalje, što je većina najviše velikih sindikata prihvatila kao opću praksu i time a priori smanjila ili sasvim ukinula oporbenu oštricu prema poslodavcima i državi.  Nezainteresiranost, apatija, oportunizam, neaktivnost, nemogućnost prilagođavanja svojih aktivnosti vremenu u kojem žive, gušenje malih sindikata od strane velikih, kao i karijerizmi sindikalnih vođa i prilagođavanje statuta sindikata njihovim osobnim interesima također su faktori koji su doprinijeli velikoj nepopularnosti sindikata.[8]

Prema istraživanju kojeg su Ivana Grgurev i Ivana Vukorepa provele 2015. godine, od 160 sindikata (a u Hrvatskoj ih ima 625 registriranih, premda nisu svi aktivni) kojima su se javile, 22 sindikata koji su pristali sudjelovati u istraživanju pokazalo je svijest o problemima s kojima su suočeni, kako o onim vanjskim, tako i o unutrašnjim.[9] Njih 77 % je reklo da je osjetilo znatan pad članstva od krize 2008. pa na dalje, a 82 % ispitanika očekuje daljnje smanjivanje u članstvu[10]. Što se pak rješavanja tih problema tiče, čini se da dobar dio njih ili ne zna odgovor, ili odgovor vidi ne u pokušaju realiziranja strukturalnih promjena, nego u više ili manje u većoj upornosti u obavljanju aktivnosti koje su obavljanje do sada.

3. Što sad?

Uz ove probleme koji su marginalizirali ulogu sindikata i umanjili njihovu popularnost u očima ljudi (ne samo radnika), treba reći da sindikati, ni u svojoj najboljoj formi niti u najboljim uvjetima, nisu revolucionarna organizacija. Oni predstavljaju pregovaračko tijelo koje u ime radnika dogovara kompromis između njih i države ili poslodavca, dakle, oni su tijelo ustanovljeno radi održavanja statusa quo. To ne znači da treba u potpunosti odbaciti i ne uzeti u obzir, makar na deklarativnom planu, njihove prednosti. U situacijama egzistencijalne ugroženosti ili nezadovoljstva, dobro je da postoji organizacija na koju se radnik može osloniti. Ali, na žalost, nije sve na deklarativnom planu. Iako bi trebali djelovati kao glas radničke klase, sindikati često u toj klackalici pređu na stranu države ili poslodavca, a zagovarati promjenu u sindikatima u tom smislu vjerovatno nije strategija koja bi urodila plodom,  s obzirom na to da se radi o čistom apeliranju na nečiju slobodnu volju. Drugim riječima, ako sindikatima polazi za rukom zadovoljavanje osobnih interesa, nepotizam i popuštanje pritiscima države i poslodavca, besmisleno je nagovarati ih da se izlože riziku na svoju potencijalnu štetu, unatoč tome što se ne ponašaju u skladu s onim što bi trebali raditi.

Umjesto toga, u fokusiranju na neposredne interese radnika, komunisti i ostali ljevičari bi u obzir trebali uzeti one instance kojima se radnici već ionako koriste radi postizanja svojih prava; država, rekli smo, zakonima koji se tiču rada i radnih uvjeta figurira kao sindikat. S obzirom na to da radnici često nemaju vremena iščitavati zakone i pravila koji se tiču borbi za njihove interese, uloga bi komunista i ljevičara mogla biti u detaljnijem proučavanju pravnog lijeka i omogućivanju da se te informacije dostave radnicima. Uz to, da bi među sindikatima prepoznali one koji su manje skloni problemima koje smo definirali kao unutrašnje, komunisti bi se trebali i postepeno upoznavati sa sindikalnim vođama kao i s radnicima, imajući, međutim, na umu da je državni sektor daleko više sindikaliziran i da će država u ulozi poslodavca, bez obzira na dobrohotnost pojedinih sindikata, biti rjeđe sklona kompromisima naklonjenima radnicima, jer će oni imati direktan utjecaj na državne troškove. Sindikate, ipak, ako ni zbog čega drugog onda zbog mogućnosti sazivanja štrajka treba ostaviti kao opciju, ali svakako treba i istraživati druge oblike organizacije i, najvažnije, pratiti radničke inicijative u tom smjeru, nastojeći, tamo gdje smo potrebni, pomoći svojim imputom. Iako ne treba odbijati takozvane progresivne sindikate, treba imati na umu da oni nisu ni neprikosnoveni niti jedini. Komunisti bi možda mogli biti najpotrebniji s doprinosom koji bi im po obliku bio najsvojstveniji – klasnom kompozicijom kao načinom analize trenutnih i predviđanja narednih eventualnih borbi i njenih oblika.


Bilješke:

[1] Nina Pološki Vokić, Alka Obadić, Revitalizacija sindikata u suvremenom društvu. Ekonomski pregled, 61 (3-4) 187-214 (2010)

[2] ibid

[3] ibid

[4] „Bijeli ovratnik“ ili „white collar“ odnosi se na profesionalce, administrativne radnike i druge radnike čiji rad nije manualan, za razliku od „blue collar“ ili „plavog ovratnika“ čiji je rad fizički.

[5] Nina Pološki Vokić, Održivost hipoteze o menadžerskoj suptstituciji sindikata ULJP-om, u :Uloga sindikata u suvremenome društvu. Ekonomski fakultet Sveučilišta u zagrebu, 2012.

[6] Dragan Bagić, Neproduktivna ravnoteža moći socijalnih partnera, u :Uloga sindikata u suvremenome društvu. Ekonomski fakultet Sveučilišta u zagrebu, 2012.

[7] Pavle Vukčević, Strategija promjene sindikalne scene u Hrvatskoj, link: http://www.nasa-jugoslavija.org/Strategija%20promjene%20sindikalne%20scene%20u%20Hrvatskoj.pdf

[8] Nina Pološki Vokić, Alka Obadić, Revitalizacija sindikata u suvremenom društvu. Ekonomski pregled, 61 (3-4) 187-214 (2010)

[9] Ivana Grgurev, Ivana Vukorepa, Uloga sindikata u doba gospodarske krize u Hrvatskoj. Zbornik PFZ, 65 (3-4) 387 – 408 8(2015)

[10] ibid

Prosvjed radnika Studentskog centra u Zagrebu

Sutra u 11 sati u prostoru Studentskog centra u Zagrebu (Savska cesta 25) održat će se prosvjedni skup radnika i radnica SC-a – oni već duže vrijeme upozoravaju na nemar uprave predvođene sanacijskim upraviteljem Mirkom Bošnjakom koji se najbolje očitovao u njezinu odbijanju potpisivanja novog kolektivnog ugovora, iako je njegov tekst bio usklađen sa sindikatima u višemjesečnom procesu mirenja. Otprilike polovica radnika Studentskog centra stupila je u štrajk u srijedu, 16. studenog, no dio zaposlenika (pretežno u sektoru prehrane, odnosno u menzama) štrajku se nije pridružilo, uglavnom zbog straha od reakcije uprave.

Uprava SC-a i dio Studentskog zbora Sveučilišta u Zagrebu[1] vrše poseban pritisak na radnike i radnice u menzama, kako bi oni nastavili s radom zbog „brige za standard studenata“, usprkos očitom kršenju njihovih radničkih prava. Upravo stoga potrebna je što veća podrška, prvenstveno zagrebačkih studenata, ali i svih ostalih radnika i građana, zaposlenicima Studentskog centra u njihovoj borbi za pravedne radne odnose. Prvi korak u tome može biti upravo sudjelovanje na sutrašnjem i budućim prosvjedima, jer njihova je borba i naša borba.


[1] http://szzg.hr/2449/priopcenje-za-medije-2/

Štrajk kabinskog osoblja u Njemačkoj

Štrajk kabinskog osoblja koji je u četvrtak 27. listopada zahvatio niskobudžetne podružnice njemačke Lufthanse – Eurowings i Germanwings – možda će se ponoviti i idućeg tjedna. Naime, nezavisni sindikat tamošnjeg kabinskog osoblja, UFO (Unabhängige Flugbegleiter Organisation), tokom ovog tjedna nije uspio postići dogovor s upravom oko povišenja plaća i općenitog poboljšanja uvjeta rada u ovom fizički i psihički iscrpljujućem sektoru zračnog prometa. Iako su se u njemačkim medijima počele pojavljivati informacije o tome kako je uprava još u srijedu odlučila pristati na povećanje plaća u iznosu od 7%, jedan od vođa sindikata, Nicoley Baublies, u intervjuu ZDF-u rekao je kako UFO takvu ponudu nije dobio te da se radi o najobičnijoj predstavi za javnost od strane uprave.[1]

Jučerašnjim su štrajkom odgođena 393 od 551 planiranog leta zrakoplova Eurowingsa, što je osjetilo oko 40.000 putnika, uglavnom na domaćim letovima unutar Njemačke, javlja Deutsche Welle.[2] Vodstvo sindikata ispričalo se putnicima na neugodnosti, još jednom ukazavši na neodgovornost uprave zbog koje je i došlo do štrajka.[3]

Ovo nije prvi štrajk kabinskog osoblja neke Lufthansine podružnice u posljednje vrijeme. Prošle su godine radnici Lufthanse održali sedmodnevni štrajk zbog nakana uprave da smanji izdvajanja za prijevremene mirovine, u svrhu „povećanja kompetitivnosti“ u odnosu na druge niskobudžetne aviokompanije poput irskog Ryanaira. Tim je štrajkom odgođeno preko 4.000 letova, a preko pola milijuna putnika moralo je pronaći drugu opciju za nastavak putovanja. Financijska šteta koju je prošlogodišnji štrajk prouzročio Lufthansi mjerila se u desecima milijuna eura, a ostaje vidjeti koliku je štetu ovoga puta spremna pretrpjeti uprava umjesto popuštanja radničkim zahtjevima. Sindikati njemačkog kabinskog osoblja, posebice oni nezavisni, predstavljaju jednu od najborbenijih sekcija njemačke radničke klase, no ipak manjinu u ukupnom broju zaposlenih u tom sektoru; stoga se čini kako predstoji još jedna teška borba radnika protiv omražene „racionalizacije poslovanja“.


[1] https://www.zdf.de/nachrichten/zdf-morgenmagazin/flugbegleiter-streiken-fuer-absicherung-102.html

[2] http://www.dw.com/en/two-more-days-of-eurowings-strikes-threatened-for-next-week/a-36180838

[3] https://www.ufo-online.aero/news/allgemeine-news-und-informationen/799-an-unsere-passagiere

Uvodnik: Kritika optimizma ili kako je ljevica izgubila radničku klasu

Optimizam je, da citiramo podnaslov knjige Monsieur Duponta, „religijska dogma koja tvrdi da će doći do ultimativnog trijumfa dobra nad zlom“. U kontekstu radikalne ljevice to naravno znači kako će jednog dana potlačene klase prihvatiti ideje ljevice i riješiti se okova današnjeg društva i svi ćemo živjeti sretno za vjeke vjekova. A do tada ne postoji ništa što možemo raditi nego li „polako gurati“, „ubrzavati stvari“ itd. Vrijeme je da se probudimo!

Ljevica danas nema nikakvog kontakta s radničkom klasom niti se bavi „radničkim pitanjima“ na adekvatan način. Danas je ljevica preokupirana ideološkim (svjetonazorskim) pitanjima i politikama identiteta, a ako se i dotiče „radničkih pitanja“ to je većinom pod velom sitno-reformističkog djelovanja. Za ljevicu radnička klasa je puka apstrakcija, to je samo grupa ljudi koje treba pridobiti, koja treba prihvatiti nešto, razumjeti nešto, „konačno se probuditi“, itd. Ona je samo sredstvo za ispunjavanje apstraktnog političkog programa i promjene svjetonazorskog sustava. I upravo zbog toga – radničku klasu boli briga za ljevicu.

POLITIKA APSTRAKCIJE

Što čini preokupaciju svjetonazorskim pitanjima tako apstraktnom?

Kako bismo odgovorili na ovo pitanje morat ćemo napraviti dvije kategorije:

  1. Problem vremena
  2. Problem fokusa

Problem vremena je problem življenja izvan trenutne historijske epohe. Ljevica se fokusira na probleme koji nemaju nikakve veze s kontekstom današnje političke ili ekonomske borbe radničke klase, njezinom klasnom dinamikom i kompozicijom ili s kretanjima kapitala. Uzmimo za primjer da postoji ljevičarska grupa, koja broji svega par ljudi, a koja većinu svog vremena posvećuje pisanju i raspravljanju strukture svoje buduće masovne političke organizacija ili partije, odnosno organizacijske i političke formacije koja ipak pripada budućnosti. Takva grupa je zasigurno nezanimljiva za bilo kakvo promatranje ili diskusiju, ali nažalost predstavlja stanje današnje ljevice.

Problem fokusa je drugačija vrsta problema. To je problem koji nastaje kada su ljevičarske grupe ipak u mogućnosti da sudjeluju u nekoj promjeni ili akciji, ili se u njihovoj regiji događaju značajne političke promjene i pokreti, a one ostaju fokusirane na getoizirane teme. Uzmimo za primjer da postoji ljevičarska grupa koja će radije raspravljati o prirodi Narodnooslobodilačke borbe (NOB-a) s drugim grupama ili pojedincima umjesto sudjelovanja u grassroots akcijama radnika koje se događaju upravo pored njih. Obično u takvim situacijama ljevica ima tendenciju denunciranja tih borbi i njihovih sudionika kao reformista, kontroliranih od strane sindikata itd. umjesto da se priključe i pokušaju promijeniti situaciju na terenu.

Dakle, kao što vidimo, u oba slučaja svjetonazorske apstrakcije dolaze ispred stvarnih problema klasne borbe. Upravo je to jedan od razloga zbog kojeg radnička klasa nema interesa za ljevicu; ne može se s njom poistovjetiti, nije zainteresirana za nju i ne može ništa dobiti od nje.

INTERES VS IDENTITET

Interes je bio pokretač klasne politike ljevice tijekom 19. i 20. stoljeća, dok je identitet pokretač današnje ljevice. Organizacije 2. i 3. Internacionale, kao i druge odmetnute partije i organizacije, nikad ne bi imale takve organizacijske potencijale i mogućnosti da nisu bile vođene interesom: očuvanje radnih mjesta, skraćivanje radnih sati, unaprjeđivanje uvjeta rada, rodne ravnopravnosti na radnom mjestu, nužnošću očuvanja radničke revolucionarne inicijative i kontrole itd. Današnji su interesi koje verbalizira ljevica apstraktni, a ne konkretni. Oni nisu ništa više od praznih floskula o nacionalizaciji, napuštanju Eurozone, borbe protiv MMF-a itd., koje u najboljem slučaju završe poput grčke Syrize.

Nadalje, većina identitetskih politika su zapravo iskazivanje buržoaskog interesa. Identitetska politika teži ka podijeli radničke klase u manje skupine. Odnosno, identitet je odgovor na materijalne uvjete iznad kojih on ne može ići. Na primjer, rasizam u SAD-u proizvodi crno-nacionalistički (tzv. black power) pokret kao identitet, ali crni nacionalizam nije u mogućnosti da okonča rasizam. On je jedino u mogućnosti da ponudi male reforme čiji je posao integracija afroameričkog stanovništva u sustav kako bi se rasizam učinio manje agresivnim. Naravno, tada vodstvo takvih pokreta (tzv. identitetski poduzetnici) eksploatira identitet kako bi pronašli „svoje mjesto“, odnosno profitirali od elana pokreta. Problem rasizma i dalje ostaje – kao i svaki drugi problem koji proizvodi svoj vlastiti identitet. Kapitalističko društvo nikad ih neće u potpunosti riješiti, zato jer su njegovi temelji u klasnoj podjeli samo ojačani identitetskim razdvajanjima i podjelama. A čak i da postoji tendencija ka rješavanju određenog identitetskog problema, kapitalističko će društvo radije ugoditi njegovim aktivistima, sve dok oni ne diraju proizvodne odnose.

I tu je vrlo važno jasno i glasno reći: radnička klasa nije identitetska odrednica! Ona je određena odnosnom u proizvodnji unutar kapitalističkog sustava i bez toga ona ne bi postojala[1].

Identitetska politika vodi ka apsorpciji liberalne politike. Kao što smo spomenuli, ona vodi ka individualizaciji klase. No nemaju svi ljudi istog identiteta iste klasne interese. S druge pak strane, radnička se klasa u Europskoj Uniji sve više okreće ka ekstremnoj desnici (i ovo je proces koji traje već nekoliko godina) koja, na sebi svojstven način, nudi „odgovore“ na pitanja koja muče radničku klasu. Odgovor ekstremne desnice je isto tako vrsta identitetske politike; to je očuvanje nacije, religije, kulture, poslova bijelih ljudi, itd.

Naravno, to ne znači da su pitanja poput rasizma, patrijarhata, homofobije itd. drugorazredne vrijednosti ili nevažna. To znači da je rješenje ovih problema nemoguće u kapitalizmu i ono zahtijeva klasnu borbu. Ono zahtijeva radničku klasu koja se bori za svoj vlastiti interes protiv svih vrsta neravnopravnosti ukorijenjenih u kapitalističkom sustavu, ali i ljudskom društvu općenito.

Danas to isto znači i da je ljevica u nemogućnosti slijediti politiku klasnog interesa iz nekoliko razloga. Prvi razlog je taj što je ljevica današnjice elitistička društvena scena/milje, koji je odvojen od radničke klase. Drugi razlog je taj što je lakše slijediti partikularne identitetske interese i sudjelovati u reformističkoj politici koja ne daje pretjerane rezultate i time graditi iluziju političke aktivnosti, u smislu borbe protiv kapitala, nego zasukati rukave i upustiti se u klasnu akciju.

STARA ŠKOLA OPORTUNIZMA

Kako bi izbjegla pasivnost i marginaliziranost, radikalna ljevica ponovno nudi stara „rješenja“ i „recepte“. Odnosno, ona ne samo da oportuno apsorbira liberalni diskurs, već aktivno sudjeluje u izgradnji „same sebe“ i svog miljea kroz liberalne političke naočale. Bilo bi možda previše da ovakvu politiku prozovemo reformističkom jer iako ona cilja upravo na reformaciju postojećeg stanja, njezini reformistički zahtjevi rijetko kada dolaze do šire javnosti, a najmanje do radničke klase.

Svoju, nazovimo to, reformističku djelatnost radikalna ljevica bilježi i nekritičnim pristupom ka suradnji sa sindikalnim čelnicima i povjerenicima, koje doživljava kao autocestu k srcu radničke klase, pri tome zaboravljajući na ulogu koju upravo te funkcije imaju o reprodukciji kapitalističkog sustava. Ista riječ je i o nevladinom, odnosno NGO/civilnom sektoru, gdje često promoviraju svoja zaposlenja kao revolucionarnu djelatnost kako bi sami sebe održali na životu.

Ona stvara svoj novi minimalni program, načelno po uzoru na historijsku ljevicu, ostavljajući široku mogućnost i za parlamentarnu djelatnost, pri tome nekritički prilazeći parlamentarizmu kao „još jednom prostoru koji ljevica mora popuniti“. Uopće, radikalna ljevica sve više i više sebe doživljava tek kao puki politički identitet pojedinca, a ne kao revolucionarni pokret masa. Pri tome često karikirajući revolucionarna nastojanja kao djetinja, nemoguća, ultra-lijeva ili pak „afirmirajući“ ih kao identitetsko poistovjećivanje s „naprednim snagama“ naše prošlosti.

KOMPOZICIJA LJEVICE

Još jedan problem s ljevicom je njezina klasna kompozicija. Nećemo reći ništa novoga ako utvrdimo kako je (zapadna) ljevica većinom sastavljena od srednje klase – sitne buržoazije. Sitna buržoazija ima ekonomska sredstva i vrijeme da bude u potpunosti uključena u „radikalnu politiku“ ljevice, zato jer je njezino postojanje na tržištu rada znatno drugačije od proleterskog. Isto tako, ona je utrošila više vremena na svoju edukaciju.

Naravno, ne mislimo kako nužno ima išta lošega u tome da se sitna buržoazija uključi u politiku radničkog pokreta. Povijesno većina „šampiona“ radničkog pokreta je bila sitnoburžujska (ako ne i „krupno buržujska“), upravo zato jer su imali pristup visokom obrazovanju koje ih je učinilo prikladnijim za određene organizacijske pozicije. No pokret se većinom sastojao od radničke klase, koja je također proizvodila svoje organske intelektualce. Danas je situacija drugačija – danas je većina ljevičarskog pokreta sitnoburžujska.

Problem je u tome što je sa sitnom buržoazijom u većini ona u mogućnosti oblikovati politiku ljevice na način koji više odgovara njezinim partikularnim klasnim interesima. Odnosno, jedan od problema leži u njihovoj izgradnji „radničkog pokreta“ na isti način na koji grade civilno društvo. Što je i jedan od razloga zbog kojeg se ljevica bori za identitetsku politiku, demokratizaciju i partikularne nacionalne interese.

Na drugu pak ruku, ne možemo reći da radnici nisu aktivni, čak i danas, na ljevici. Doduše, većinom je riječ o manjini i obično predstavlja radnike radikalizirane kroz sindikalni rad (npr. sindikalne predstavnike) ili kroz partikularne borbe na radnom mjestu. Većina radnika je i dalje neaktivna i nezainteresirana za lijevu politiku. A sa stanjem ljevice oko nas ne možemo ih niti kriviti.

ŠTO MI TOČNO ŽELIMO?

Sasvim legitimno pitanje nakon čitanja ovog teksta je: što mi to točno želimo?

Ako pogledamo situaciju u Hrvatskoj vidjet ćemo kako ideološkim (svjetonazorskim) diskursom dominira nacionalizam i desnica (čak je i službena ljevica napravila svoj desni zaokret), a ekonomskim pitanjima neoliberalna ekonomija. Zbog čega je u ovakvoj situaciji bitno se toliko posvetiti kritici ljevice? Nije li naša zaokupljenost ljevicom danas upravo ono što kritiziramo kao problem vremenskog fokusa?

U neku ruku jeste. No mi ovo upravo radimo kako bismo stavili sve karte na stol.

Kontra klasa je marksistički kolektiv koji stoji iza istoimenog časopisa kojeg namjeravamo objavljivati nekoliko puta godišnje. Kao kolektiv nismo homogeno svjetonazorski i politički određeni. Postoje značajne oscilacije u našim razmišljanjima, ali ono što nas okuplja je neprikosnoveni internacionalizam i želja za političkim fokusom na radničku klasu.

Dakle, ne postoji niti jedna marksistička politička škola, tendencija, „ladica“ ili milje iza kojega bismo stajali i te nam „post-oktobarske“ podjele nisu važne. Kao kolektiv ne stavljamo naglasak, kao mnogi, na formu, osobnu identifikaciju ili pak pripadnost nekom međunarodnom „pokretu“, već isključivo na sadržaj nečije politike: što, kako i zašto. Kao takvi otvoreni smo za suradnju sa svima koji se pronađu u našim stavovima, ali i s onima koji, upravo suprotno, vide potrebu uputiti nam kritiku. Od kritike ne bježimo jer ona samo potpomaže našem vlastitom razvitku.

Kao što smo već spomenuli, prvi je broj posvećen kritici ljevice isključivo zato kako bismo se referirali na određene pozicije i pojave s kojima se slažemo ili ne. To je naša potreba da izložimo svoj pogled na neke manje ili više goruće teme kao i pomalo našu rezignaciju i neslaganje s trenutnim stanjem oko nas. Iako smo rekli da ne bježimo od kritike ne mislimo da je konstantna kritika nužno pozitivna, jer makar imala takve namjere, često postaje naporna i kontraproduktivna. Zbog toga se od idućeg broja, ali i kroz ostali sadržaj koji se nalazi na našem Internet portalu, namjeravamo skoncentrirati isključivo na radničku klasu i njezine probleme, borbe, uspjehe i neuspjehe.

KONTRA KLASA #1

Kao što smo već rekli, u prvom broju Kontra klase bavimo se kritikom ljevice iz pozicije „gdje mi stojimo?“, odnosno kritizirajući određene pojave pokušavamo formulirati i prezentirati svoje stavove. U ovom broju nalaze se četiri članka koja ćemo ovdje predstaviti.

Prvi članak Politika klase: o partiji, klasnoj svijesti i razumijevanju trenutne situacije postavlja kritiku političkih organizacija u 21. stoljeću, ponajviše zbog njihovog kopiranja organizacijskih modela iz 19. i 20. stoljeća, te lenjinističkog odvajanja „političke“ i „ekonomske“ borbe. Članak se još dotiče i pitanja klasne svijesti, kao i klasne kompozicije te pokušava ponuditi „nacrt“ političke djelatnosti komunista u 21. stoljeću.

U članku Lijevi nacionalizam – povijest bolesti pokušavamo pojasniti razloge povezanosti povijesnog i suvremenog socijalističkog pokreta s nacionalizmom kao i razloge njihove nekompatibilnost. U zaključku članka želimo ukazati na mogućnosti koje socijalistička ljevica danas ima u borbi protiv svih oblika nacionalizama.

Tekst Radnici u okviru identitetskih politika predstavlja pokušaj kratkog pregleda politike koju ljevica ima spram identitetskih politika, koja je često vrlo dezorijentirana i nejasna po pitanju mjesta radnika u takvim politikama. U političko –ideološkoj klackalici u kojoj s jedne strane stoji sversrdna apologija tim politikama, a s druge tvrdo odbacivanje bilo kakvih napora LGBT političkih organizacija, prostor između ispunjava nesigurno tapkanje u mraku. Ovim tekstom nastojimo taj prostor između popuniti određenim razjašnjavanjima, kako bi lakše artikulirali svojevrsnu komunističku poziciju što se tih pitanja tiče.

U sferi marginalne ljevice mnogo se raspravlja o ideologiji i politici, dok se ekonomskim pitanjima ili ne bavi, ili se bavi vrlo šturo. U tekstu Ljevica i ekonomija – neke greške i propusti nastojimo identificirati greške i propuste koji se ponavljaju i dati kontraprimjere kao ključ za njihovo ispravljanje.


[1] Ili kako je to lijepo sročio Monsieur Dupont: „Mi ne znamo što svi misli kada opisuju proletarijat kao društvenu kategoriju. Ako impliciraju da radnička klasa kao društveno tijelo ima nešto između sebe, osim njihovog iskustva na poslu mi to u potpunosti odbijamo. MD imaju sklonost šampanjcu i filmovima Tarkovskog dok naši susjedi preferiraju White Lightening i WWF hrvanje, naša ekonomska pozicija, međutim, je identična. Mi opovrgavamo svu identitetsku politiku kao ideologiju i mi apsolutno odbijamo vidjeti proletarijat kao političku/sociološku sastavnicu ekvivalentnu etnicitetu, rodu ili seksualnoj preferenciji. Proletarijat nema nikakvo postojanje nezavisno od kapitalizma“; Monsieur Dupont: Nihilist Communism: A critique of optimism in the far left; Ardent Press, 2009.; str. 50

Lijevi nacionalizam – povijest bolesti

Pitanje nacionalizma na ljevici rijetko se otvara u socijalističkim krugovima, a kada ga se otvara, uglavnom ga se, nažalost, zatvara starim dogmatskim frazama ili populističkom retorikom lišenom kvalitetnije analize. Iako bi već na prvi pogled trebalo biti očito da je socijalizam – kao ideologija međunarodne radničke klase – u svojoj osnovi nekompatibilan s bilo kakvim nacionalizmom, dobar dio nominalno socijalističkih i komunističkih organizacija propagira upravo takvu reakcionarnu anti-radničku retoriku. Svjesno ili ne, drugo je pitanje. Iz tog razloga, po tko zna koji put, valja objasniti korijene i klasnu podlogu nacionalizma i ukazati na njegov štetni utjecaj u suvremenom socijalističkom pokretu, koliko god on malen bio.

I

Hrvatska enciklopedija definira nacionalizam kao: „ideju i politički pokret u modernoj epohi koji naglašava jedinstvo nacije, njezinih interesa, prava ili političkih ciljeva, razumijevanje zajedničke prošlosti, te odnosa prema drugim nacijama ili državama, odnosno njezin kolektivni identitet.“[1] Iz navedenoga je jasno da je pojam nacionalizma neraskidivo povezan s pojmom nacije, pa od nje treba i početi raspravu.

Nacije su konstrukt modernog doba. Ova tvrdnja možda na prvu ruku zvuči nerazumljivo, ali malo dubljim poniranjem u tematiku postaje jasno da je istinita. U historiografiji se tradicionalno smatra da su nacije u modernom smislu počele nastajati krajem 18. stoljeća, odnosno s Francuskom revolucijom. Iako je moguće da je osjećaj nacionalne pripadnosti do neke mjere postojao i ranije u ekonomski razvijenijim državama poput Engleske[2], ostaje činjenicom da je ljudska vrsta većinu svoje povijesti provela bez poznavanja koncepta nacije. Pogledajmo još jednom u Enciklopediju, pod natuknicu „nacija“: „društvena zajednica koja se temelji na: a) uvjerenju svojih članova u zajedničko podrijetlo i sudbinu u prošlosti; b) posebnosti jezika, religije, običaja i niza simboličkih sredstava za obilježavanje kolektivne pripadnosti (himne, zastave, grbovi, spomenici, proslave); c) osjećaju zajedničke solidarnosti, ponosa i društvene jednakosti; d) političkoj organiziranosti u rasponu od pokreta za zaštitu kulturnih posebnosti do državne samostalnosti.“[3] Ništa od navedenoga nije postojalo prije modernog doba, tj. do pred nekoliko stotina godina. U prošlosti je najvažnija bila obiteljska ili plemenska pripadnost, a do kraja srednjeg vijeka jedine su oblike nadplemenske pripadnosti predstavljali religija i odanost određenom plemiću ili kralju. Ako se uopće moglo govoriti o „nacionalnoj pripadnosti“, ona je bila strogo ograničena na plemstvo; s time se slažu i poznati marksistički povjesničari poput Hobsbawma, ali i rani nacionalistički mislioci, primjerice Ante Starčević.[4] Odnos običnog puka i plemstva bio je pun prezira – oni često nisu pričali istim jezikom, nisu (očito) imali iste običaje, a ponekad su pripadali i različitim religijama. Ako je u srednjem vijeku postojao „hrvatski narod“, on se svodio na plemstvo koje je nekim slučajem rođeno u, ili vladalo Hrvatskom.

No, ako je bilo tako, što se dogodilo u međuvremenu? Nacije i nacionalnosti neporecivi su dio naše stvarnosti. Kako su i zašto milijuni siromašnih pučana prihvatili nacionalnost kao njihovu glavnu društvenu odrednicu? Odgovor leži u velikim promjenama s kraja 18. i tijekom 19. stoljeća, to jest u tzv. buržoaskim revolucijama toga vremena kojima je feudalizam ustupio mjesto kapitalizmu.[5] Građanstvo, odnosno buržoazija, zapadne i središnje Europe više nije moglo trpjeti samovolju vladara, visoke poreze i ostale probleme koje je truli feudalni sustav nametao njihovim stalno rastućim poslovima i tržištu na kojemu su zarađivali. Međutim, za rušenje plemstva bila je potrebna pomoć narodnih masa, a nju se nekako trebalo zadobiti. Od boga postavljenim kraljevima suprotstavljena je – volja naroda. U onom obliku koji je odgovarao buržoaziji, naravno. Ukratko, nacija je poslužila svrsi ujedinjenja europskog građanstva, seljaštva i gradskog proletarijata u nastajanju u borbi protiv plemstva. Odnosno, dovoljno je dobro zamaglila razlike u njihovim klasnim interesima kako bi taj savez uopće bio moguć. I tako je, nošena vjetrovima promjene i industrijskog napretka, ideja nacije do 20. stoljeća prodrla do većeg dijela svijeta, a za njom je kaskao crni konj nacionalizma.

Ako je, dakle, nacionalizam ideologija svjetske buržoazije, socijalizam je ideologija svjetskog radništva. U nekom smislenom obliku nastao nakon Francuske revolucije, socijalizam vuče korijenje iz iskustva mlade radničke klase u ubojitim tvornicama i na prljavim ulicama tadašnjih europskih gradova. Socijalizam je s vremenom evoluirao pa su tako njegove najnaprednije komunističke grane – anarhizam i marksizam – počele probijati obruč buržoaske ideologije, a njihovi su pristaše shvatili potrebu za prekograničnom suradnjom radništva cijelog svijeta, jednom riječju – internacionalizmom.

Usprkos tome, u povijesnom se socijalističkom pokretu razvila rasprava o odnosu prema nacionalizmu, preciznije rečeno o odnosu prema borbama potlačenih naroda za nacionalno oslobođenje. Najraniji su marksistički mislioci – uključujući i same Karla Marxa i Friedricha Engelsa – podržavali borbe za samostalnost nekih naroda (primjerice Poljaka) jer su njihovu samostalnost smatrali potrebnom za širenje kapitalizma, koji je tada još bio u svojoj „progresivnoj“ fazi, na zaostali istok Europe; s druge strane, smatrali su nacionalne pokrete nekih drugih naroda (npr. Čeha ili južnih Slavena) reakcionarnim avanturama koje služe zaštiti statusa quo. Takva je materijalistička analiza, kako je desetljećima kasnije objasnila Rosa Luxemburg u Nacionalnom pitanju, u načelu bila ispravna, iako su neke njene praktične primjene bile veoma problematične i pokazale se netočnima.[6] Međutim, s razvojem socijaldemokracije u etnički raznolikom Ruskom Carstvu, politička linija međunarodnog radničkog pokreta pomaknula se s konkretne analize svakog pojedinačnog nacionalnog pokreta i njegovog utjecaja na razvoj socijalizma, na davanje općenite podrške svakoj borbi za nacionalno oslobođenje.

Taj je pristup kasnije, pod utjecajem Lenjina, kanoniziran u „pravu nacije na samoodređenje“, koje je u vrijeme Treće internacionale (a i kasnije) korišteno za stvaranje oportunističkih savezništava sa svakakvim nacionalističkim snagama. Lenjinov (i službeni boljševički) argument bio je najmanje dvostruk: s jedne strane, smatrali su da bi samostalnost nekih naroda (naglasak je ponovno na Poljacima) mogao doprinijeti rušenju carskog režima u Rusiji; drugi je, pak, argument bio mnogo dublje uronjen u idealizam – očekivalo se da će rješenje nacionalnog pitanja putem nezavisnosti zapravo pomoći slabljenju utjecaja nacionalizma na radničku klasu potlačenog naroda. Dok je prvi argument u međuvremenu doživio reinkarnaciju u obliku „anti-imperijalizma“ raznih maoističkih i trockističkih grupica koje ga koriste kao temelj za davanje podrške nacionalističkim, a često i šovinističkim ili fundamentalističkim organizacijama – podsjetimo se samo na podršku koju i danas na ljevici uživaju PFLP, ETA, IRA, ali i ekstremno islamističke organizacije poput Hamasa – drugi i danas koriste brojne „umjerenije“ grupe u pozivima na borbu za samostalnost novih (uglavnom europskih) zemalja.

Takvoj se argumentaciji povijesno prva suprotstavila Rosa Luxemburg, Poljakinja koja je jasno vidjela utjecaj nacionalističke retorike na razvoj socijalizma u njenoj domovini, a po osnivanju Kominterne sličan su stav zadržali pripadnici tzv. „komunističke ljevice“. Luxemburg je prvenstveno tvrdila da nacije, kao homogene zajednice s jasno definiranim zahtjevima, ne postoje, te da nacionalna autonomija ili samostalnost mogu pogodovati samo nacionalnoj buržoaziji, dok za lokalnu radničku klasu ne čine ništa što lingvistička i kulturna ravnopravnost unutar stare zajednice ne bi mogle ostvariti (jer su šovinizam i rasizam bitni i vrlo opasni problemi, što je tada svima bilo jasno, ali što moderni lijevi komunisti često previđaju). Povijest je u tom pogledu dala za pravo Rosi Luxemburg; Poljska, Baltik, zemlje Balkana – sve su ostvarile samostalnost, no nismo ništa bliže rušenju kapitalističkog sustava nego prije 100 godina kada je “pravo nacija na samoodređenje” postalo sveto pismo službenog komunističkog pokreta. Međutim, u jednoj je stvari ipak pogriješila: nacije nisu, kako je svojevremeno predviđala[7], počele nestajati s razvojem globalnog tržišta, dogodilo se upravo suprotno – u svijetu se događa konstantna “balkanizacija” zemalja po nacionalnim linijama, a prividno samostalne države odlično provode svoju ulogu širenja nacionalističke ideologije. Prostor nekadašnje Jugoslavije i predobro je iskusio njene posljedice.

II

O razornom utjecaju nacionalizma u svakodnevnom životu, a posebice na radnim mjestima i u radničkom pokretu ne treba trošiti puno riječi. Bez obzira na to radi li se o klasičnom nacionalizmu kakvog imamo prilike vidjeti na Balkanu ili novom anti-imigrantskom rasizmu, te pojave imaju jednu osnovnu svrhu – podijeliti radničku klasu i otežati njenu borbu za poboljšanje uvjeta života, odnosno olakšati njihovu eksploataciju od strane “poslodavaca”. Državni aparat stalno širi nacionalne podjele među stanovništvom, bilo aktivno putem medijske propagande (najviše tijekom ratova) ili “pasivno”, putem obrazovnog sustava u kojemu se povijest uglavnom prezentira crno-bijelo, s naglaskom na nacionalne sukobe.[8]

Nacionalne razlike u radničkoj klasi stalno se koriste kao povod izazivanju razdora u njoj, sa svrhom otežavanja organiziranja, kako na pojedinom radnom mjestu, tako i šire, na razini klase kao takve. To se čini na nekoliko načina. Prvo, raspirivanjem “tradicionalne” mržnje – one je vrlo česta upravo na Balkanu i već je postala toliko ugrađena u kolektivnu svijest da ju je samo potrebno održavati regularnim proslavama (uglavnom događaja iz prošlog stoljeća) i poticati prilikom malo jačih trzavica među državama, kada je potrebno pokazati mišiće drugoj strani. Osim na ovim prostorima, tradicionalna se etnička mržnja često (gotovo konstantno) pojavljuje i iskorištava na Bliskom istoku, osobito u Izraelu/Palestini s diskriminacijom arapskog stanovništva te u Turskoj u beskonačnim tursko-kurdskim sukobima. Takva je vrsta razdora najočitija u vremenima rata, što smo jasno iskusili devedesetih, ali i ranije. Prednost koju ta vrsta nacionalizma među radničkom klasom donosi buržoaziji i više je nego jasna, i previše je puta ponovljena u jadikovkama diljem bivše Jugoslavije, a pomalo se patetično može sažeti jednom maksimom: “dok se mi koljemo, oni se bogate”.

Jedan je drugi oblik nacionalizma puno mlađi – nikako ne i bezopasniji – a na našim se prostorima pojavio tek nedavno: ksenofobija ili, točnije, nativizam. On se sve češće predstavlja kao „radnički“ oblik nacionalizma, odnosno pokušava ga se prikazati kao političku opciju suprotstavljenu vladajućoj liberalnoj ideologiji. Nativizam se najčešće ukazuje u obliku anti-imigrantske retorike, pri čemu se ona temelji na ideji da poslodavci koriste priljev imigrantske radne snage za smanjenje ili barem zaustavljanje rasta plaća, dok nativistički ideolozi iz srednje klase tome dodaju i razne pseudoznanstvene i rasističke slojeve kako bi izazvali opću paniku među domaćim stanovništvom. Problema s nativističkom retorikom ima nekoliko; ponajprije, tu je činjenica da je za normalno funkcioniranje zapadnih ekonomija potrebna mlada radna snaga koje na samom zapadu ima sve manje zbog očekivanih demografskih razloga, tj. pada nataliteta. Nedostatak (mlade) radne snage uskoro će se osjetiti i u inače ekonomski devastiranoj Hrvatskoj, a i u ostatku regije, čemu je realno moguće doskočiti samo dopuštanjem imigracije, iako konzervativne političke grupacije, dobrim dijelom uz pomoć tradicionalno jakih religijskih institucija i anti-imigrantske histerije, pokušavaju „potaknuti“ demografski rast restriktivnim zakonima poput zabrane pobačaja, otežavanja procesa razvoda ili diskriminatornim zakonima u odnosu prema homoseksualnoj zajednici. Činjenica da je radna snaga u Europi i Americi tražena roba, osobito u trenucima ekonomskog rasta kakvom sada svjedočimo, morala bi ići u korist europskoj i američkoj radničkoj klasi, kako domaćoj, tako i onoj imigrantskoj. Međutim, širenjem anti-imigrantske retorike pokušava se spriječiti njihovo zajedničko djelovanje te se, zapravo, potiče njihov sukob tijekom kojega kapitalistička klasa i sam sustav ostaju netaknuti.

Budući da je obnova radne snage od životne važnosti za (suvremenu) ekonomiju, jedini je način zaustavljanja imigracije u zapadnom svijetu uspostavom pozitivne bilance prirodnog prirasta već spomenutim restriktivnim zakonima (koji vrlo vjerojatno neće donijeti rezultate) ili neviđenim povećanjem broja radnih sati uz nikakvo povećanje plaća, odnosno militarizacijom rada kakvu smo zadnji put imali prilike vidjeti još u vrijeme prije i tijekom Drugog svjetskog rata. Ne treba posebno naglašavati kakav bi udarac na životni standard radnika oba ta politička rješenja predstavljala. Iz tog je razloga nerealno – i apsolutno nepoželjno – priželjkivati uvođenje potpune zabrane imigracije, no vrlo je izvjesno da će u narednim godinama na vlast u Europi doći konzervativne političke opcije s planom uvođenja rasističkog zakonodavstva koje će za posljedicu imati daljnju getoizaciju i šikaniranje imigrantskih manjina[9], što će pak, ironično po radnike koji su svoje nade polagali u nacionalističke političare, uzrokovati pad cijene njihovog rada i pogodovati isključivo poslodavcima. Takva se vrsta anti-imigrantske politike zapravo već provodi održavanjem „tvrđave Europe“, tj. militarizirane vanjske granice Europske Unije i otežavanjem kretanja imigranata, dobrim dijelom onih iz ratom pogođenih zemalja – kako su nedavno ukazali grčki drugovi[10], poanta militarizirane granice dobrim je dijelom u morbidnom „probiranju“ kvalitetne, snažne radne snage od ostatka koji je ostavljen na milost i nemilost valovima. Kasnije se mediji čude kako su imigranti većinom „mladi muškarci“ u svrhu dizanja dodatne panike.

Pretvaranje imigrantskog radništva u građane drugog reda ima još jednu, puno izravniju pogodnost za poslodavce – onemogućavanje njihovog pristupa sindikalnim organizacijama, legalnim radničkim udruženjima bilo kakvog tipa, javnoj socijalnoj zaštiti itd. čime se dodatno ruši cijena imigrantskog rada i životni standard imigrantskih radnika. Nedostatak legalne zaštite dobar je način odvraćanja od aktivnog sudjelovanja u radničkim borbama, a suprotstaviti mu se može samo radnička klasa ujedinjena preko nacionalnih, rasnih i religijskih granica.

 

III

Nakon što smo ukratko prošli kroz povijest nacionalizma i marksističkog pogleda na nacionalno pitanje te razmotrili utjecaj nacionalističkih ideologija na radnički pokret u prošlosti i sadašnjosti, možemo postaviti pitanje: kako se boriti protiv njihovog negativnog utjecaja? Točnije, kako ostvariti ujedinjenje suvremene radničke klase oko internacionalističkih pozicija? Odgovor na to pitanje vrlo je težak iz objektivnih razloga – socijalistički radnički pokret nije se oporavio od udaraca s kraja 20. stoljeća i tko zna kad će i hoće li uopće u tome uspjeti. Usprkos tome, gotovo svaka socijalistička organizacija ima neku službenu poziciju o nacionalnom pitanju, pri čemu ih većina slijedi tradicionalnu lenjinističku dogmu o neosporivom „pravu nacija na samoodređenje“. Ranije smo napomenuli kakvo je rezoniranje povijesno stajalo iza zalaganja za to „pravo“ i ukazali na njegovu negativnu ulogu u prošlosti, tako da sada možemo započeti s kritikom njegove upotrebe u sadašnjosti.

Osnovni razlozi za podržavanje borbi za „nacionalno oslobođenje“ dijelom su ostali isti – rješavanje nacionalnog pitanja navodno otvara put „čistoj“ klasnoj borbi – a dijelom su dobili i drugu dimenziju, onu anti-imperijalizma. Za osporavanje prvog argumenta zapravo ne treba mnogo: svakome s barem malo znanja o suvremenoj povijesti postaje jasno kako stvaranje novih nacionalnih država nikako ne pridonosi odumiranju nacionalizma među radničkom klasom određene nacije. Ova (kontraproduktivna) taktika vrlo je popularna u krugovima „meke“, više-manje reformističke europske i američke ljevice, a najbolje se mogla vidjeti u kampanji za odcjepljenje Škotske od Ujedinjenog Kraljevstva, kada se veći dio ljevice zalagao za škotsku samostalnost argumentirajući tu poziciju između ostalog i lijepim željama poput „škotski radnici će nakon nezavisnosti shvatiti da SNP (vladajuća škotska stranka) nije ništa drugačiji od starih laburista ili konzervativaca i počet će odbacivati nacionalizam“.[11] Kako da ne.

Druga misao vodilja pobornika nacionalnog oslobođenja je anti-imperijalizam. On dolazi u najmanje dvije varijacije: prvo, vezano uz prethodni odlomak, izvjesni broj socijalista smatra kako nacionalna samostalnost predodređuje „lijevu“ ekonomsku politiku nove države koja, sada bez povezanosti sa starim izrabljivačkim („imperijalnim“) centrom moći, može započeti s progresivnim reformama ekonomskog sustava za dobrobit naroda. U ovom slučaju ne podržavaju se samo pokreti za nacionalno oslobođenje, nego i razno-razne nacionalističke i općenito izolacionističke stranke koje imaju (službenu) namjeru što više izdvojiti ekonomiju određene države iz zapadne sfere utjecaja. Valja napomenuti kako doista postoje primjeri u kojima su takvi pokreti ispunili svoja obećanja i, primjerice, nacionalizirali bitne dijelove državnog gospodarstva, no tu se može postaviti pitanje – je li nacionalizacija kao takva zaista mjera koju socijalisti trebaju bezrezervno podržavati?[12]

U još gorem obliku ova taktika podrazumijeva davanje potpore strankama i pokretima s protekcionističkom političkom platformom, tj. onima koje se zalažu za veće davanje potpore domaćim poduzetnicima, kako bi ovi mogli biti konkurentni na svjetskom tržištu ili pak za državno-sponzorirano odbacivanje stranih investicija u ekonomiju, uglavnom pod maskom patriotizma. Za primjere ne treba ići daleko, dovoljno nam je zaustaviti se na nacional-nepotističkim režimima Tuđmana i Miloševića, koje i danas (Tuđmana manje, Miloševića više) do neke mjere upravo takvom argumentacijom brane ljevičari i „socijalisti“ regije. Gledajući malo šire geografski i bliže vremenski, ovakva je retorika bila korištena i tijekom kampanje za izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske Unije (tzv. Brexit), od strane desnice, ali i velikog dijela ljevice, parlamentarne i vanparlamentarne. Ostaje otvoreno pitanje zašto bi ijedan socijalist smatrao „domaće“ kapitaliste boljima od onih „stranih“, posebice nakon što smo proživjeli devedesete, a nije baš ni jasno zašto bi socijalisti uopće trebali brinuti za dobrobit poslodavaca ili zemljoposjednika samih po sebi.

Druga, više ideološki opterećena varijacija anti-imperijalizma, ukratko se temelji na djetinjastoj ideji da je „neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj“ te se na osnovu toga baca podrška kojekakvim nacionalističkim pokretima, koji često prelaze i u najreakcionarnije oblike fundamentalizma. Glavni je način opravdavanja te taktike teza da je „udarac imperijalizmu udarac kapitalizmu“, pri čemu se vrlo često pod „imperijalizmom“ smatra samo onaj najjači zapadni, tj. američki i europski, dok se na rusku i kinesku neo-imperijalističku politiku ne obazire ili ju se čak smatra pozitivnim procesom. Tako nominalno internacionalističke političke organizacije završe podupirući, primjerice, sve tri ili četiri strane u post-jugoslavenskim sukobima[13], ruske neofašiste u Ukrajini, pa čak i Hamas, Hezbollah i, vjerovali ili ne, pokrete toliko reakcionarne prirode poput Islamske Države u Iraku i Siriji.[14]

Sreća u nesreći je što se tu radi o malenim grupicama čiji je jedini smisao postojanja očuvanje „ispravne linije“, nastale i okamenjene najkasnije u 1960-ima – često i ranije – a ne o organizacijama s nekakvim utjecajem na radničku klasu. Koliko uopće ima smisla govoriti o „kritičkoj podršci“ nekoj afričkoj islamističkoj paravojsci, kada tu podršku daje grupica od desetak američkih studenata s pristupom internetu? Ponešto je veći problem kada podrška određenim nacionalističkim armijama ponese gotovo čitavu ljevicu koja tada od vlastitih država zahtijeva vojnu intervenciju, ne mareći više za dobrobit tamošnjeg radništva, nego za manje-više izmaštane demokratske promjene u nekoj bliskoistočnoj zemlji.[15] Njihove su im države i više nego spremne udovoljiti – pa koliko se trebalo čekati da interesi imperijalizma i ljevice budu na istoj strani? Ipak, ostaje žalosna činjenica da većina postojećih socijalističkih organizacija uzima strane u etničkim sukobima i to dobrim dijelom samo kako bi mogli kontrirati nekim drugim socijalističkim grupama s jednako ništavnim utjecajem i nastaviti svoje postojanje, uglavnom za dobrobit njihovih vladajućih klika.

U ovom trenutku mora se dati neka alternativa. Većina će ljevičara na do sada pročitano reagirati naprasno – „podržavate imperijalizam“, „bi li ljudi kojima prijeti smrt trebali samo prihvatiti svoje sudbine?“, „[ubaci etničku paravojsku] su manje zlo“, „i vi ste sitni, a nama kontrirate“ i tako dalje i tako bliže. Što se podrške imperijalizmu tiče, tu insinuaciju možemo samo odbaciti kao smiješnu. Ukoliko je u mogućnosti, radnička klasa treba se boriti protiv imperijalizma svoje države (riječima njemačkog komunista Karla Liebknechta – „glavni je neprijatelj kod kuće“): u povijesti, čak i nedavnoj, to se događalo, ali remećenje planova domaćih kapitalista nije u osnovi isto kao davanje podrške vladajućoj klasi napadnute države.[16] Zadatak je komunista poticati takve borbe na radnom mjestu, a ne jalovo se zalagati za spašavanje stranih, često diktatorskih režima. Što se ostalih kritika tiče, upravo nam je zbog našeg brojnog stanja jasno zašto naša potpora bilo kakvim nacionalističkim pokretima nije od nikakve važnosti ni za njih, ni za nas, a posebice ne za radničku klasu u cjelini. Ukratko rečeno, dok smo maleni, naša potpora nema ni smisla ni efekta; ukoliko, kao komunisti, postanemo do neke mjere utjecajni u radničkoj klasi, davanje podrške nacionalističkim pokretima postaje jednako izdaji socijalizma i interesa samih radnika. Sirijski će Kurdi pobijediti ISIS – ili neće – sa i bez naše podrške; jednako će tako uspostaviti – ili neće – još jednu uobičajenu, etnički očišćenu (para-)državu koja će biti prisiljena funkcionirati po pravilima kapitala i tržišta.

Za kraj, što nam je, kao socijalistima, činiti u ovoj neprijateljski nastrojenoj nacionalističkoj atmosferi? Vratimo se osnovama – borba protiv nacionalizma na radnom mjestu jedna je od bitnijih stvari te jedna od rijetkih u kojima i ovako raspršeni i u globalu nebitni možemo imati određeni utjecaj. Na nešto višoj razini, borba za što veću političku samostalnost radničke klase ostaje udaljeni, ali ipak poželjni cilj. Koliko na nju možemo utjecati mi, a koliko na nju utječu objektivne okolnosti i spontani bljeskovi klasne borbe, ostaje pitanje za debatu. Bez obzira na to, princip internacionalizma mora ostati snažan barem u postojećim politiziranim grupama, a slogan socijalističkog radničkog pokreta mora biti „ne ratu među narodima, ne miru među klasama“.


[1] http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=42695

[2] Vidi: Nation-state and nationalism, Mike Macnair, Weekly Worker, 16. 7. 2015. (http://weeklyworker.co.uk/worker/1067/nation-state-and-nationalism/)

[3] http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=42693

[4] „Mislite-li da npr. grof Touluse, vojvoda Burgonje, itd. veliki francezki feudalci znadoše i mariše više za kraljevinu Francezke nego npr. za Indiu? Ni malo. Oni znadoše samo za kralja Francezke, i njega se deržaše i braniše ga, za-da i on nje slučajno brani od susedah i od podčinjenih plemićah. Tako biaše u svih feudalnih zemljah. Plemstvo i duhovničtvo biahu narodom, za narod u današnjem smislu nije se znalo (…).“ (vidi: Iztočno pitanje, Inačica, 1995., str. 34)

[5] Iako je proces transformacije feudalne Europe u kapitalističku velesilu trajao duže vrijeme, obilježili su ga bljeskovi jasne klasne borbe u obliku revolucija. „Odugovlačenje“ s ukidanjem feudalnih odnosa utjecalo je i na razvoj nacija u istočnoj Europi.

[6] Primjerice teza o južnoslavenskim narodima kao „nepovijesnima“ i osuđenima na propast i asimilaciju u okolne, veće nacije. No, takvim je tezama više od ičega kumovao zaostali hegelovski slavenofobni pristup kod mladohegelovaca Marxa i Engelsa koji je s vremenom nestajao (promjena pristupa vidljiva je već u Engelsovom predgovoru ruskom izdanju Komunističkog manifesta iz 1882., u kojemu hvali ruske revolucionare – https://www.marxists.org/archive/marx/works/1848/communist-manifesto/preface.htm#preface-1882)

[7] “The form that best serves the interests of exploitation in the contemporary world is not the ‘national’ state, as Kautsky thinks, but a state bent on conquest.” – iz: Nacionalno pitanje, Rosa Luxemburg

[8] Očiti su primjer ratovi nakon raspada Jugoslavije; udžbenici u Hrvatskoj, Srbiji i BiH često sadrže posve suprotne informacije i stajališta o njima, već shodno tome na koju publiku ciljaju. Međutim, sličan se scenarij događao i u SFRJ u odnosu prema njemačkoj manjini koja se većinom izjednačavala s nacistima kako bi se opravdao njen progon.

[9] Dobar je primjer njemačka stranka AfD (Alternative für Deutschland), koja prijeti vojskom na granicama i uvođenjem zakona diskriminatornih prema njemačkoj muslimanskoj manjini poput zabrane izgradnje minareta.

[10] “Despite the spectacle of the dysfunction and inadequacy of the borders when they are violated, the borders actually function as filters for the selection of labour power because they put obstacles (which sometimes are lethal) that sort out the younger, more vigorous and more physically and mentally healthy immigrants, that favour men much more than women and children, that give preferentiality to those who have some money and personal or family resources. For the immigrants who seek a better life in Europe the severe hardships they experience when they cross the borders constitute a harsh endurance test, a preparation for a longer or shorter period of precarious labour and “illegality”.” (Vidi: Vogelvrei. Migration, deportations, capital and its state  http://antithesi.gr/?p=44 )

[11] Vidi npr. https://socialistworker.co.uk/art/34415/Down+with+the+union+-+support+Scottish+independence

[12] U ovom se kontekstu često spominje vlada Salvadora Allendea u Čileu koja je 1973. godine zbačena vojnim udarom uz potporu CIA-e. No, na ljevici se i prečesto zaboravlja napomenuti pasivizirajući učinak Allendeove vladavine na radničku klasu, što je vjerojatno utjecalo i na izostanak otpora državnom udaru. (Vidi: Strange defeat: The Chilean revolution, 1973- ; https://libcom.org/library/strange-defeat-chilean-revolution-1973-pointblank )

[13] Usporedi primjerice: Are the Bosnian Muslims a Nation?, RCIT, 1994 (http://www.thecommunists.net/theory/bosnian-muslim-nation/) i Chickens come home to roost over Balkans betrayal, Workers’ Hammer, 1995 (https://www.marxists.org/history/etol/newspape/workershammer-uk/148_1995_11-12_workers-hammer.pdf)

[14] Vidi: Down With U.S. War Against ISIS!, ICL-FI, 2014 (http://www.icl-fi.org/english/wv/1055/isis.html) ili Let us support the Islamic State against the imperialist holy alliance, PMLI, 2015 (http://pmli.it/articoli/2015/20151015_scuderiletussupporttheislamicstate.html)

[15] Mislimo pri tom naravno na sirijske Kurde, čija najjača frakcija (PYD) u krvavom građanskom ratu ima simpatije svjetske ljevice i potporu NATO-ve avijacije koja je, eto slučaja, odgovorna za nebrojene civilne žrtve. (Vidi: The Bloodbath in Syria: class war or ethnic war?, D. Valerian, 2014 – https://libcom.org/blog/bloodbath-syria-class-war-or-ethnic-war-03112014)

[16] Jedan od boljih, a ipak slabo poznatih primjera takve borbe je štrajk škotskih željezničkih radnika tijekom priprema za invaziju Iraka 2003. godine. (Vidi: http://www.vice.com/en_uk/read/the-untold-story-of-how-scottish-train-drivers-tried-to-derail-the-iraq-war)

Radnici u okviru identitetskih politika

Uključivanje elementa radništva u teorije o identitetskim politikama prisutno je u Evropi i Americi već desetljećima. Najisturenija LGBT platforma u nas, Zagreb Pride, javno se pridružio tom toku u teoriji 2014. godine kad je prepoznao da su neke LGBT osobe, uz to što su LGBT, još i radnici. U sklopu teorije ovo je otvorilo već ionako širok prostor za kojekakve kompleksne analize pojedinačnih iskustava; heteroseksualna bijela radnica ima jedno iskustvo, crni gej radnik ima drugo, transrodni/a radnik/ca azijskog etničkog porijekla ima treće, i tako dalje. Pridružimo tim kategorijama kategoriju vremena, prostora, radnog mjesta i dobit ćemo kompleksnu mrežu razno raznih iskustava, koja u teorijskim radovima apsorbiraju kategoriju radnika u ostale kategorije i transformiraju kategoriju radništva u identitet, baš kao što je rodni, seksualni, etnički, nacionalni, kulturološki i drugi identitet. Biti radnik znači imati određeno iskustvo, koje se mijenja zavisno od drugih identiteta s kojima je spojeno. Zato bi bilo i nelogično očekivati da bi se neka od tih teorija ili aktivističkih grupa zalagala za ukidanje „identiteta“ radnika, baš kao što se ne može dokinuti identitet crne osobe. Potonja se, dakako, može podvrgnuti nizu operacija koje će joj izblijedjeti kožu, suziti nos, stanjiti usne i tako dalje, ali rijetko će koji teoretičar ili aktivist preporučiti takvu vrstu promjene; poanta je u osnaživanju tih identiteta. Trebamo biti ponosne na to što smo žene, što smo crni gej muškarci, biseksualne osobe, transseksualne i transrodne osobe, kao što trebamo biti ponosni i na to što smo radnici. Homofobija, transfobija, bifobija i patrijarhat su tlačitelji kojima trebamo suprostaviti ponosno nošenje naših identiteta, kao što je kapitalizam tlačitelj pred kojim kao radnici trebamo biti ponosni na to što smo radnici i to trebamo ostati. U proglasu ovogodišnjeg (2016.) Zagreb Pridea, između ostalog, stoji i ovo: „Radnici i radnice, mi želimo i tražimo da sve radnice i radnici imaju više slobodnog vremena za svoje kreativne potencijale, kulturu, obrazovanja i obitelj. Sloboda radništvu, a ne kapitalu.“[1] Kao što vidimo, sloboda kapitalu se oduzima tako što se radnicima produžuje slobodno vrijeme. Još ćemo se vratiti na ovo.

Ponos na vlastitu radničku klasnu poziciju nije nešto što je nastalo u okviru identitetskih politika, niti danas postoji samo u njenom okviru. Uostalom, on je u njenom sklopu rijetko kad naglašen išta više nego u odnosu na druge identitete. Ovaj stav se može razumjeti kao onaj koji dolazi iz opozicije sitnoburžujskom i buržujskom preziru spram radničke klase, pogotovo sitnoburžujskom, jer je sitnoburžujski odnos prema radničkoj klasi više antagonistički, zato što bi sitni buržuji htjeli biti krupni, a ne se proletarizirati. Tlačenje, patroniziranje, podcjenjivanje i slični tretmani nešto su što radnička klasa u cjelini dobro poznaje i zato nije ni čudo da će razviti tampon zonu koja će se sastojati od suprotnog željenom efektu tlačenja – umjesto srama, osjećat ćemo se ponosnima, osjećaju manje vrijednosti suprotstavit ćemo osjećaj važnosti. Na to se navezuju pojmovi kao što su radnička kultura, radničko iskustvo, radnički identitet i tako dalje i gradi se jedna cijela ministruktura, koju identitetske politike povezuju sa svojim ministrukturama.

Kad na koncu glava zaboli od svih tih različitih identiteta, iskustava i ministruktura, neki teoretičari i aktivisti, posebno oni koji se pozicioniraju više lijevo-liberalno nego samo liberalno, nastoje cijeli taj kupus spojiti u jednu cjelinu, ne bi li sebi i drugima olakšali razumijevanje svega toga i ne bi li pronašli orijentir za političko djelovanje. Dolaze do zaključka kako se tlačenja po rodnoj, etničkoj, seksualnoj i drugoj osnovi ne mogu odvojiti od klasnih i kako su svi ti konflikti dio jednog međusobno neodvojivog iskustva i prakse. Ti su lijevo-liberalni teoretičari posebno agilni da ovo naglase u dijalogu s nekim marksistima koji jesu, doduše, skloni zanemariti sve ostale vrste potlačivanja nauštrb klasnih.

Identitet radnika ili radnice ne postoji. Kada radnica Konzuma dođe kući s posla, ona tamo nije radnica. Isto vrijedi i kad ode na godišnji odmor. To ne znači, naravno, da je ona izbrisala svoja radna iskustva u Konzumu, to znači da biti radnica u Konzumu nije nešto što je ona u svako vrijeme i u svakom mjestu, kao što je, recimo, njen identitet žene. Ona je žena i kod kuće i na radnom mjestu, ali samo je na poslu radnica. Isto tako, ona može dati otkaz i početi raditi u Milleru i tako prestati biti radnica Konzuma, a može i dobiti na lutriji ili naslijediti kapital i otvoriti svoju firmu, čime bi prestala biti radnica uopće. Biti radnik znači obavljati ekonomsku funkciju; znači pripadati klasi koja je proizvod određenog historijskog trenutka, za razliku od muškaraca, žena i gej osoba, koje postoje od pamtivijeka. LGBT osobe nisu imale isti politički prostor u npr. 13. stoljeću kojeg imaju sada, nisu imale isti naziv za svoj identitet, društveni tretman, samopoimanje, pravnu zaštitu i tako dalje, ali iz crkvenih i sudskih zapisa znamo da su postojale neke osobe koje su imale seksualne odnose s pripadnicima istog spola, dok radnici tada nisu postojali. Oni počinju postojati s razvojem kapitalizma i postojat će dokle god kapitalizma bude bilo. Ne postoji radnička supkultura ili kultura; jedan radnik pije pivo u parku i sluša rock, a drugi pije gemišt i odlazi na hip-hop i rap slušaone. Čak i da postoji vrsta muzike, odjeća i dr. zajednička radnicima, biti radnik ne znači slušati određenu vrstu muzike i piti pivo ili tekilu, nego znači imati istu klasnu poziciju unutar kapitalističkog načina proizvodnje.

Ovo se, dakako, odnosi i na interese i političku pozicioniranost. Samo zato što su neke LGBT osobe radnici, ne znači da će odnedavna prakticirano naglašavanje elementa radništva u sklopu proglasa Zagreb Pridea i u obliku transparenata na toj jednogodišnjoj manifestaciji nekako privući ostale radnike da podrže zahtjeve Zagreb Pridea. Zakon koji gej parovima omogućuje posvajanje djece ne nalazi se u sferi političkih interesa svih radnika, kao što se ne nalazi ni to da se brakom nazove i zajednica između dviju osoba istog spola. Kapitalizam, u sklopu kojeg su nastale identitetske politike, ne mora nužno generirati sve te faktore tlačenja i spajati ih u nekakvo čelično jedinstvo – neke su kapitalističke zemlje vrlo napredne što se ostvarivanja prava LGBT osoba tiče, dok su druga kapitalistička društva više homofobična. Kakvi god kulturološki, religijski, politički i ostali faktori neke zemlje bili, činjenica jest da prihvaćanje ili neprihvaćanje zakona povoljnog za LGBT osobe nimalo ne narušava kapitalistički način proizvodnje. Nijedna ženska ili LGBT udruga ne može sama utrti put ka ukidanju kapitalističkog načina proizvodnje; to mogu jedino radnici i radnice, jer oni/e predstavljaju onu suprotnost kapitalu ključnu za njegovo ukidanje. Sloboda kapitalu se, prema tome, ne dokida davanjem više slobodnog vremena radnicima. doduše, ova socijaldemokratska pozicija jest u praksi pravila kompromis između radnika i kapitala; socijaldemokratska je država bjesomučnu jurnjavu za kapitalom ipak držala kako tako pod kontrolom pravljenjem ustupaka radničkoj klasi. Ali da bi se dokinula sva sloboda kapitalu, to znači da bi se morao dokinuti sam kapital, a kad njega ne bude, neće više biti ni radnika. Ovo je srž pozicije komunističkog „tabora“ s kojim su dijalog povremeno vodile i vode lijevo liberalne udruge i pojedini aktivisti.

S druge strane, bilo bi nepošteno ne spomenuti predrasude koje su, zbog gorenavedene pozicije, imale određene komunističke grupe i pojedinci iz prošlosti. Iako su radnici jedini sposobni ukinuti kapitalistički način proizvodnje, to ne znači da treba zanemariti ostale vrste tlačenja s kojima se radnici susreću. Rasizmu, seksizmu, homofobiji i ostalome treba se suprotstavljati gdje god na njih naiđemo.  Također, napori reformističkih grupa, onih LGBT i ženskih, isplatili su se (iako smatramo da ne mogu one same preuzeti zasluge za ostvarenje određenih LGBT prava i prava žena) utoliko što su uspjele u tome da zakoni povoljni za LGBT osobe i žene postanu dio vladajuće ideologije i politike, što ima i može imati efekta u narušavanju ukorijenjenih hijerarhijskih odnosa na relaciji muškarac-žena, heteroseksualna osoba – gej osoba i tako dalje. Ipak, mi kao komunisti, za razliku od reformističkih udruga koje nemaju nikakvih pretenzija da imalo poljuljaju kapitalističke proizvodne odnose, želimo ukinuti kapitalističke ekonomske funkcije, između ostalog i zbog toga što mislimo da će se tako stvoriti veći prostor slobode za LGBT osobe, a kamoli za žene koje, samim tim što postaju majke proizvodeći buduće radnike, ne zatvaraju vrata svakom rodnom potlačivanju. Jedna se kapitalistička zemlja može razlikovati od druge po razini homofobije, ali sloboda za sve, pa tako i za LGBT osobe, neusporediva je s idejom slobode koja bi trebala biti ostvarena u komunističkom društvu. U društvu u kojem postoji otuđenje ljudi od svog rada, otuđenje jednih od drugih i politička nadmoć jednih nad drugima pojedinac ne može biti jednako slobodan kao u društvu lišenom ovih karakteristika. Kapitalističko društvo stoga u najboljem slučaju može otupiti oštrice svojih kontradikcija, ali ih ne može u potpunosti ukloniti, kao što ne može ukloniti ni koncepte postojećih LGBT identiteta, koji nužno odražavaju kapitalistički način proizvodnje i političke strukture, koliko god ti identiteti prava u nekom društvu uživali.

Socijalistička revolucija je moguća jedino s masovnom radničkom inicijativom koja će prvo obustaviti proizvodnju, a onda početi epohu socijalističkog društva. U tome bi mogli i mogu sudjelovati radnici i radnice svih etničkih opredjeljenja, seksualnih orijentacija, rodnih identiteta i drugo, ali ništa osim toga nije revolucionarni potez. Ni borbe za prava žena, ni Afroamerikanaca ni za prava LGBT osoba, jer one ne dokidaju kapitalizam, nego ga nastoje reformirati. Pritom, kao što rekosmo, radnice trebaju reagirati na svaku vrstu potlačivanja koje dožive od radnika, kao što bi i radnici trebali iz naprosto etičkih, ljudskih pobuda raditi na tome da u sebi premoste predrasude prema ženama. Ali kapitalizam može preživjeti i ako ima homofobične zakone, kao što može preživjeti i ako dodijeli svako pravo seksualnim i rodnim manjinama.

Točka u kojoj se komunisti razilaze s reformističkim grupama nije, i ne bi trebala biti, tendencija ka smanjenju razno-raznih potlačivanja. Razilazimo se u tome što reformisti ne žele ukinuti kapitalistički način proizvodnje, a mi želimo. Ali nisu ni reformističke grupe jedini način djelovanja za LGBT aktiviste. Postoje mnoge queer aktivističke grupe koje traže druge načine djelovanja osim reformizma, a postoje i grupe koje se deklariraju kao queer komunističke. Jedna od takvih, iz kirgistanskog glavnog grada Biškeka, objavila je svoj „Queer communist manifesto“[2] u kojem govori o ukidanju privatnog vlasništva, mogućnosti redefiniranja zadanih rodnih uloga u komunizmu i nemogućnosti bijega od nuklearne porodice unutar kapitalizma. Takve i slične grupe su nešto s čim bi se moglo ući u dijalog, da neka takva postoji u Hrvatskoj. Ne zato što nam se baš oni posebno dopadaju i što nas interesira antikapitalistički protest u obliku umjetničkog performansa, nego zato što u teorijskom smislu imamo više toga zajedničkog s njima nego s većinom reformističkih grupa.


[1] Vidi: http://www.zagreb-pride.net/povorka/proglas/

[2] Biškek, Queer communist manifesto. Link: http://www.en.art-initiatives.org/?page_id=6830

Politika klase: o partiji, klasnoj svijesti i razumijevanje trenutne situacije

1. O JEDNOJ KRITICI

Moguće je reći kako je u svojoj suštini ovaj tekst još samo jedna u nizu kritika radikalne ljevice. Isto tako, moguće je i postaviti pitanje zbog čega je ta kritika potrebna? Ne bi li radikalna ljevica trebala više surađivati, biti na okupu i „štediti“ se međusobno? Ne bismo li trebali biti skoncentrirani na kapital – na zajedničkog neprijatelja? Svakako da su, kada se postave ovako, ova pitanja sasvim legitimna. Rijetko će tko reći kako su zajedništvo i ujedinjavanje loše stvari. No, postavit ćemo jedno pitanje: zbog čega se kritika nužno doživljava negativno? Nije li zapravo cilj argumentirane kritike stvaranje jednog diskusijskog prostora za preispitivanje vlastitih pozicija, praksi i teorija? Nije li kritika zapravo nešto nužno? Nije li kritika zapravo nešto supstancijalno za radikalnu ljevicu?

Mi smatramo kritiku radikalne ljevice nužnom. Isto tako, vlastitu kritiku iste ne smatramo malicioznom, već upravo naprotiv – dobronamjernim otvaranjem diskusije sa svima zainteresiranima.

Malo tko danas može tvrditi kako se radikalna ljevica nalazi u zavidnom položaju i kako joj cvijeta cvijeće. Ona je zatvorena u svoj milje, odbačena i neprimjetna; ona je jedna sasvim marginalna društvena pojava. Radikalna ljevica se još uvijek nije oporavila od svojih poraza s početka 20. stoljeća, većinom zato što još uvijek nije niti spoznala vlastiti poraz. Još je uvijek bahato uvjerena u ispravnost svojih praksi i ideja, u svoju historijsku superiornost i misiju, čekajući trenutak kada će ju mase „razumjeti“, „prihvatiti“ i „podržati“. No ovo nije ništa do li nemogućnost suočavanja sa stvarnošću, porazom i analizom situacije koja bi nas usmjerila ka promjeni i aktualnijem djelovanju. Upravo tu nemogućnost je vrlo jasno izrazio Jacques Camatte u svom tekstu Podrijetlo i funkcija partijske forme (1961.) kritizirajući Lava Trockog:

“umjesto logičke studije i bilance koja bi omogućila pripreme za drugi revolucionarni uspon, on je pokušao pronaći uzrok poraza u izdajama vođa, Staljinovim zločinima, pasivnosti masa, pogrešnom primjenjivanju slogana.”[1]

Kako je cijeli ovaj broj Kontra klase posvećen upravo kritici radikalne ljevice, i to većinom s pozicije „gdje mi tu točno stojimo“, odnosno iznošenja naših razlika, u ovom članku ćemo pokušati raspraviti određena pitanja organizacije ljevice, pitanja kao što su klasna svijest te nedostaci i ograničenja sindikalnih, partijskih i parlamentarnih organizacija u razvoju iste. Naš je cilj analiza popularnih ideja i strategija organiziranja radikalne ljevice s, dakako, posebnim naglaskom na situaciju u Hrvatskoj.

Većina organizacijskih ideja i prijedloga radikalne ljevice poput „kako se organizirati“, „što da se radi“ kao i njenih „programa“ je poprilično ahistorijska, apstraktna i vezana uz prošla stoljeća. Jedna od glavnih polazišnih teza ovog članka je kako je klasična lenjinistička[2] distinkcija između „sindikalne“ i „partijske“ borbe, odnosno „ekonomističke“ i „političke“ borbe, vrlo pogrešna, zastarjela i neprihvatljiva u trenutnoj epohi. Isto kao što je neprihvatljivo i njihovo viđenje klasne svijesti kao nečega što bi komunisti trebali „uliti“ radnicima, pri tome gledajući na radnike kao na nestašnu djecu koja ne žele pojesti ručak prije škole.

I dok je navedena tvrdnja zasnovana na klasnoj dinamici i kompoziciji 19. stoljeća, postavlja se pitanje zbog čega radikalna ljevica danas ne odustaje od ovog koncepta? I ako ga ne prihvaća, koje su alternative?

Osim same kritike, cilj je ovog članka upravo ponuditi temelj za raspravu o alternativnim konceptima organizacije koji bi bili utemeljeni na klasnoj kompoziciji i dinamici 21. stoljeća.

2. ŠTO JE KLASNA SVIJEST?

Klasna svijest jedan je od „mističnih“ termina koji zauzimaju posebno mjesto u marksističkom diskursu, nešto poput jednako „mističnog“ termina: dijalektike. Što je točno klasna svijest i kako se ona reflektira u političkoj praksi pitanje je na koje marksisti često nemaju odgovora. Zbog toga ćemo ovdje dati definiciju klasne svijesti i historijski prikaz razvoja teoretskog odnosa komunisti-klasna svijest-radnici.

Najkoncizniju, sistematiziranu i precizniju definiciju klasne svijesti možemo pronaći kod jugoslavenskog marksista Gaje Petrovića koji, u svojoj knjizi Praksa/Istina (1986.), definira klasnu svijest kao: „svijest jedne društvene klase o sebi kao klasi različitoj od drugih klasa i suprotstavljenoj nekoj drugoj klasi (ili klasama) svog vremena.“[3]

Odnosno:

„Svijest klase o svom društvenom položaju, o svojim klasnim interesima (za razliku ne samo od interesa drugih klasa, nego i od pojedinačnih i posebnih interesa pojedinih pripadnika ili dijelova te iste klase) i o svojim povijesnim mogućnostima (o svojoj povijesnoj „ulozi“, „misiji“, „pozivu“, „cilju“, „zadacima“ i o putovima njihova ostvarenja).“[4]

Sam Marx nikad nije napisao poseban tekst o klasnoj svijesti, niti ju je kao pojam spominjao, no jasno ju je definirao obrađujući teme klasne borbe i klasnih odnosa. Već u ranim spisima on govori o povijesnoj ulozi proletarijata te o posebnoj ulozi ispravne svijesti u oblikovanju novog svijeta. U Osamnaestom Brumaireu Louisa Bonapartea (1852.), Marx je zapisao: „Ljudi prave svoju vlastitu historiju, ali oni je ne prave po svojoj volji, ne po okolnostima koje su sami izabrali, nego pod okolnostima koje su neposredno zatekli, koju su date i naslijeđene.“[5] U Prilogu kritici Hegelove filozofije prava (1843.) Marx ističe jasnu ulogu proletarijata kao nositelja emancipacije čovječanstva ka komunističkom društvu te, iako ne spominje klasnu svijest, otvara prostora za nju kao ujedinjujući element koji spaja filozofsku misao i klasni interes proletarijata. U Svetoj porodici (1845.) Marx već spominje nešto poput klasne svijesti kao konstitutivni element njegovog postojanja i o presudnom momentu njegovog samoukidanja. U Njemačkoj ideologiji (1845.) Marx piše kako svijest koju neka klasa stvara o sebi treba prvenstveno promatrati kao nešto određeno objektivnim društvenim položajem te klase. Također, on ističe mogućnost da vladajuća klasa nametne svoju svijest većini društva. U Bijedi filozofije (1847.) Marx objašnjava kako su ekonomski odnosi radničku klasu pretvorili u klasu prema kapitalu, a njezina klasna borba ju je pretvorila u klasu za sebe: odnosno političku klasu sa vlastitom klasnom sviješću o svojoj povijesnoj misiji.

„Ekonomski odnosi pretvorili su najpre masu stanovništva u radnike. Vladavina kapitala stvorila je tim masama zajednički položaj, zajedničke interese. Tako je ta masa već klasa prema kapitalu, ali još ne i za samu sebe. U borbi, od koje smo naveli samo nekoliko faza, ova se masa ujedinjuje, konstituiše se kao klasa za samu sebe. Interesi koje ona brani postaju klasni interesi. A borba klase protiv klase politička je borba.“[6]

Za vrijeme 2. Internacionale prevladavalo je shvaćanje kako klasna svijest nije neposredni rezultat klasne borbe radništva. Radnička je klasa sposobna, kroz klasnu borbu, razviti isključivo sindikalnu, odnosno ekonomističku svijest, dok joj je za puni razvoj klasne, odnosno političke svijesti potrebna socijalistička partija koja ju usmjerava, vodi i obrazuje. Ovaj stav je najbolje predočio jedan od vodećih marksista 2. Internacionale Karl Kautsky:

„Dakako, socijalizam kao učenje ima isto tako svoj korijen u današnjim ekonomskim odnosima kao i klasna borba proletarijata, i isto tako kao i ona proistječe iz borbe protiv masovnog siromaštva i masovne bijede što ih rađa kapitalizam. Ali socijalizam i klasna borba nastaju jedno pored drugog, a ne jedno iz drugog, i pod različitim uslovima. Moderna socijalistička svijest može nastati samo na osnovu duboko naučenog znanja… A nosilac nauke nije proletarijat, nego buržoaska inteligencija. U glavama pojedinih članova tog sloja nastao je i moderni socijalizam, i tek oni su ga prenijeli proleterima koji su se izdigli u svom intelektualnom razvitku, a oni ga unose u klasnu borbu proletarijata tamo gdje to dopuštaju prilike. Socijalistička svijest je, dakle, nešto što je spolja uneseno u klasnu borbu proletarijata, a ne nešto što je spontano nastalo iz nje.“[7]

Dakako, ovakvom shvaćanju možemo izravno suprotstaviti Marxa:

“Teorijske postavke komunista nipošto ne počivaju na nekim idejama, na nekim principima koje izmislio ili otkrio ovaj ili onaj popravljač svijeta. One su samo opći izrazi stvarnih odnosa postojeće klasne borbe, povijesnog kretanja koje se vrši pred našim očima.”[8]

Kautskyjevo shvaćanje klasne svijesti usavršio je Lenjin i ono je time postalo neprikosnovena dogma svih lenjinističkih sekti. U svojoj knjizi Što da se radi? (1902.), Lenjin, polazeći od Kautskog, razvija svoju ideju klasne svijesti. Žestoko inzistirajući na razlici između „spontanosti“ i „svjesnosti“, Lenjin praktički umanjuje vrijednost bilo kakve samoinicijative radničke klase. Za njega štrajkovi u Rusiji devedesetih godina 19. stoljeća predstavljaju samo „zametke klasne borbe“, ali ne i više. Oni su bili sindikalistička borba a ne socijaldemokratska[9], jer kod radnika nije bila razvijena svijest o njihovoj posebnoj povijesnoj ulozi i o činjenici da njihovi interesi stoje u suprotnosti s interesima poslodavaca. Svijest  razvija partijska inteligencija koja smišlja program i strategije, odnosno naglasak je na teorijskom radu inteligencije. Stoga Lenjin u svom djelu Korak naprijed, dva koraka natrag (1904.) ističe kako je potrebna strogo disciplinirana i centralizirana partija čiji je zadatak „unošenje“ klasne svijesti u proletarijat i koja je de facto vođa radničkog pokreta.

Rosa Luxemburg je žestoko kritizirala Lenjinov, odnosno Kautskyjev, pristup klasnoj svijesti. Isticala je veliko značenje klasne svijesti proletarijata, tj. činjenice da radnička klasa mora spoznati neophodnost svog ukidanja socijalnom revolucijom. Za Luxemburg je veliko značenje sindikalne i političke borbe bilo u tome što one socijaliziraju svijest proletarijata te što ga organiziraju kao klasu. U djelu Organizacijska pitanja ruske socijaldemokracije (1904.) ona izlaže kako se klasna svijest ne razvija prvenstveno teorijskim radom već praksom klasne borbe.

„Borbena taktika socijaldemokracije u svojim se glavnim crtama uopće ne „izmišlja“, nego je rezultat neprekidnog niza velikih stvaralačkih čina često elementarne klasne borbe koja eksperimentira. I tu nesvjesno ide ispred svjesnog, logika objektivnog historijskog procesa ispred subjektivne logike njegovih nosilaca. Uloga socijaldemokratskog vodstva pri tomu je bitno konzervativnog karaktera budući da prema iskustvu svaki put dovodi do krajnje konsekventnog razrađivanja novoosvojenog terena borbe i do njegovog brzog preobraćanja u branu daljnjim inovacijama većeg stila.“[10]

3. ORGANIZIRANJE U PREDREVOLUCIONARNOM RAZDOBLJU

Kada govorimo o današnjoj ljevici možemo napraviti jednu osnovnu podjelu, a to je ona na službenu i marginalnu ljevicu. Pod službenom ljevicom smatramo socijaldemokratske stranke i stranke nove ljevice te sindikate, odnosno one organizacije i institucije koje imaju izravan utjecaj na živote i dinamiku radničke klase, dok pod marginalnom ljevicom smatramo raznorazne tzv. revolucionarne i radikalne organizacije koje nemaju nikakav izravan utjecaj na radničku klasu.

Službenu ljevicu možemo još nazvati i ljevicom kapitala jer njezin zadatak nije ništa do li natjecanje za poziciju moći u strukturama države i kapitala da bi onda primijenila svoje politike za nastavak reprodukcije kapitalističkih odnosa. U ovome tekstu koncentrirat ćemo se više na marginalnu ljevicu jer upravo je to milje kojem i mi, htjeli ili ne htjeli, pripadamo. Isto tako analiza ljevice kapitala u Hrvatskoj zahtjeva jedan puno „ozbiljniji“ pristup i jednu drugačiju analizu.

Marginalna ljevica dosta je širok pojam, a sastoji se od raznoraznih marksističkih, anarhističkih i ostalih lijevih organizacija, grupa, inicijativa, časopisa i pojedinaca. Kao što smo već spomenuli ona je marginalna u odnosu na radničku klasu i to vrlo često zato što njezine ideje i njihova realizacija nisu usmjerene izvan spomenutog miljea, djelomice zbog  klasne kompozicije i dinamike radničke klase u ovom dijelu svijeta (ili svijeta općenito), kao i povijesno-ideološkog nasljeđa i trijumfa liberalizma i kapitalizma.

Iako u ovom poglavlju namjeravamo dati svoju kritiku marginalne ljevice, nemamo namjeru ulaziti u svaki detalj neslaganja sa svakom grupom, posebice ne s onima u regiji. Na kraju krajeva to nije niti toliko bitno. Ono što mi smatramo bitnim je prezentacija određenih stavova vezanih za određene pokušaje „izlaska“ s margina – poput izgradnje parlamentarnih partija, političkog natjecanja u buržoaskim parlamentima, dodvoravanja sindikalnim vođama itd.

Govoreći o parlamentarnom djelovanju s marginalne ljevice, ljevičarska partija može, kao i svaka druga, biti parlamentarna, izvanparlamentarna ili neparlamentarna. Razlika između izvanparlamentarne i neparlamentarne partije je ta što prethodna pretendira na izbore ali ne uspijeva dobiti dovoljan postotak glasova za ulazak u parlament, dok potonja općenito odbija sudjelovati u parlamentarnim procesima.

Zadatak radikalno lijeve partije, ili avangarde okupljene u partijsko političko tijelo, jest da okupi, organizira i usmjerava radnike u njihovim procesima borbe. S obzirom na to da u Hrvatskoj, a ni šire u Europi, danas ne postoji radnički pokret, ovaj zadatak partije postaje suvišan, a time i postojanje partije same. Vjerojatno bi samo masovni radnički pokret povezan s komunistima i duboka kriza parlamentarnih partija mogle biti dobar preduvjet za nekakav oblik djelovanja komunističke partije unutar parlamenta, ali o ovome treba razmišljati tek kada se ostvare ti uvjeti, kao i o tome bi li ta politička alternativa bila dobro rješenje za „prvu ruku“ i bi li ona potkopala ili proširila radničku političku moć.

Kako uvjete povoljne za djelovanje inicirati i razviti, ostaje više-manje nepoznato. Iskustvo borbi iz prošlosti nas uči da stvari, najkraće rečeno, nisu uvijek jednostavne. Bilo je perioda u kojima su velike recesije pokrenule radničke borbe, a bilo je i perioda, kao što su to bile recimo 50-te i 60-te godine, tokom kojih je kapital, shvativši da se radnik profilirao kao političko biće, sposobno da se izbori za svoja prava, napravio maksimalne ustupke radničkoj klasi, a ipak je doživio masovne radničke štrajkove i prosvjede. U nekim su slučajevima radnici djelovali više manje samostalno, a u drugima su bili potpomognuti ljevičarskim partijama. Treba se stalno podsjećati da recepta uglavnom nema i da treba raditi ono što se zapravo podrazumijeva – osvijestiti na umu sve faktore, prošle i sadašnje, koje su odigrali bitnu ulogu u oblikovanju trenutnog socioekonomskog stanja u kojem bi kao komunisti trebali ili ne bi trebali djelovati. S obzirom na nemogućnost totalnog zahvaćanja stvarnosti i zbog toga, postojanja njenih različitih interpretacija, taj zadatak nije nimalo lak, ali druga metoda ne postoji kao dovoljno efikasna.

Treba se, dakle, čuvati raznih voluntarizama[11]  – kakav god on ideološki predznak imao – bilo da se radi o komunističkim organizacijama i partijama ili šire ljevičarskim, bilo da se radi o voluntarizmu koji uzima samo mali broj uvjeta u obzir ili gotovo nijedan, jer takve organizacije ne samo da provode određenu aktivnost u pogrešnom trenutku, nego je i aktivnost ili misao sama pogrešna, jer najčešće počiva na pogrešnim pretpostavkama.

Primjer za ovo su razni antikapitalistički pokreti, koji, sa svojom oštrom kritikom velikih kapitalističkih tlačitelja, banaka, multimilijunskih korporacija, pojedinačnih milijunaša i slično, kapitalizam promatraju partikularno i fragmentarno, na tragu društvene analize vladajuće ideologije; kao odnos šefa i podređenog, umjesto da se koncentriraju na srž problema, što je kapitalistički način proizvodnje koji može biti ukinut jedino zajedničkom akcijom radnika. Ovakvi stavovi podsjećaju i na gledište koje je Trocki uvrstio u svoj Tranzicijski program (1938.), odnosno, ukratko, pristajanje na društvenu strukturu u kojoj radnici imaju moćnije pozicije nego što ih imaju sada tako da ih samo prilagode unutar postojećeg društva, pritom smetnuvši s uma da karakter države izvire iz kapitalističkog načina proizvodnje, koju se ne bi ničim narušilo naprosto zamjenjivanjem pozicija unutar iste strukture. O tome govori Marx u Kritici Gotskog programa (1875.), u kojoj potonje prigovara Njemačkoj partiji:

„Njemačka radnička partija – bar koliko ona program usvaja – pokazuje kako su je socijalističke ideje vrlo malo prožele; umjesto da ona postojeće društvo (a to vrijedi i za svako buduće društvo) tretira kao osnovu postojeće države (ili buduće države za buduće društvo), ona, naprotiv, tretira državu kao neko samostalno biće koje ima svoju vlastitu duhovnu, moralnu, slobodnu osnovu.“[12]

Voluntarizam, dakle, uopće ne mora biti rezerviran samo za neke ideološki neodređene antikapitalističke grupe, već naprotiv, on može doći u kombinaciji s grupama koje imaju za cilj – što potonje grupe kao Occupy Wall Street nisu imale – ostvarenje komunističkog društva. One mogu pozivati radnike na zajedničku akciju kroz medije, mogu fizički obilaziti radnike i vršiti agitaciju, a mogu i nastojati okupiti radnike u svoju organizaciju ili partiju, ignorirajući pritom, jer su voluntaristički, nedozrelost kojekakvih uvjeta za to da se ostvari radnički pokret, koji bi ipak trebao doći, ako već ne kao inicijativa radnika, a onda barem kao zajednička inicijativa radnika i komunista ili, recimo, studenata, kao što je bio pokušaj s blokadom hrvatskih sveučilišta 2009. godine. Zajednička inicijativa uglavnom bi trebala podrazumijevati nešto više od čistog razgovora o potencijalnom štrajku ili revoluciji, ili pak poduzimanju određenih koraka samo poduzimanja koraka radi; ona bi trebala nastati kao rezultat određenih konkretnih događaja. Na primjer, okupljati radnike u partiju u tzv. „mirnom“ razdoblju ne predstavlja nikakve koristi za radnike. Partija im nema šta ponuditi osim članstva, a zadatke koje članstvo sa sobom nosi (agitacija i propaganda u pisanom i usmenom obliku, sastavljanje članaka i analiza, sudjelovanje u pripremi prosvjeda i sudjelovanje u štrajkovima, na primjer) mogu obavljati osobe koje nisu nužno radnici, nego simpatizeri socijalističkih ideja.

Iako je sve to, kako rekosmo, vrlo kompleksno i nema recepta, postoje određene stvari za koje se može reći da ih ne treba provoditi. Jedna od tih stvari, uz ove koje smo nabrojali, jest i služenje komunističkom ideologijom kao sredstvom poticanja na akciju. Kažemo „ideologiju“ imajući pritom na umu Marxovu definiciju ideologije, jer u neplodnom predrevolucionarnom razdoblju komunizam radnicima uopće može predstavljati samo to – priču koja ima otprilike isti kredibilitet i legitimitet kao i neka druga politička demagogija. Što se radnički pokret više širi i de facto približava revolucionarnom razdoblju, to se ideja komunizma kao plana za buduće društvo potencijalno čini realnijim. Naravno da će i u neposredno predrevolucionarnom ili revolucionarnom razdoblju sve prštati od razno-raznih političkih prijedloga, to jest u trenucima kada se većinski prihvati ideja napuštanja postojećeg društva, ali osim što će u tom trenutku ideja komunizma sve više nalikovati na realno ostvarivi plan i time sve manje ličiti na ideologiju, ljudi će, pritisnuti novim uvjetima u kojima će se ukidanje postojećeg društva nametnuti kao realna opcija, bez obzira u koliko malom ili velikom broju, lakše prihvatiti komunističke ideje.

To ne znači, doduše, da komunisti radnicima trebaju pristupati s figom u džepu. Upravo zato što se ne bi trebali smatrati nekakvim specijalnim ogrankom stanovništva koji zaslužuje povlastice kako u predrevolucionarnim tako i u revolucionarnim razdobljima, komunisti se ne smiju ponašati kao demagozi.

Iz svega ovoga, dakle, proizlazi to da komunisti, premda žive u trenutno neplodnoj Hrvatskoj a i Europi što se tiče radničkog organiziranja i solidarnosti, ne bi trebali iz voluntarističkih pobuda djelovati onamo gdje su suvišni. Iskustvo prethodnih razdoblja nam govori da su radnici itekako sposobni prepoznati vlastite interese i zahtijevati ih i da, što je važnije, oni sami to jedino i mogu napraviti. S druge strane, na pitanje koji je tip djelovanja suvišan a koji izgleda kao suvišan, ali zapravo predstavlja još uvijek relativno neplodne začetke neke plodne i smislene akcije, nije uvijek lako odgovoriti, ali neki barem okvirni put za dobivanje tog odgovora leži u neprestanom proučavanju trenutnih ekonomskih, društvenih, političkih, kulturoloških i drugih faktora. S obzirom na to da ne živimo u revolucionarnom razdoblju, u kojem neće uvijek biti vremena da se donese trezvena odluka, komunistima je što se ovoga tiče vrijeme dostupno.

Ovo sve ne znači da se treba uzdržavati od bilo kakve akcije; teoretski rad u obliku časopisa ili web sitea potencijalno privlači istomišljenike i, doduše rjeđe, utječe na one politički neodlučne u smislu barem suptilne promjene mišljenja. Praktičan bi rad trebao izrasti iz kombinacije danih uvjeta i, nazovimo to, imaginacije – ponekad sve što se može učiniti jest dati podršku nekom štrajku i eventualno ponuditi ideju za njegov daljnji tok, a u drugim slučajevima je potrebno osmisliti i isplanirati akciju, kao npr. blokade 2009. Također bi trebalo i moći davati informacije o radničkim pravima ili barem uputiti na osobe koje su voljne i kompetentne pomoći u određenim situacijama.

4. O KLASNOJ KOMPOZICIJI I DINAMICI

Grupa Kolinko svoj tekst Discussion paper on class composition započela je sa tvrdnjom kako je „klasna kompozicija središnji pojam u (…) potrazi za mogućnostima revolucije“.[13] Oni smatraju kako nam analiza klasne kompozicije može pomoći pri određivanju onoga što pokreće radničke borbe kao i kako i kada one mogu prerasti u masovni pokret te kako mi, komunisti, možemo igrati aktivnu ulogu u tom procesu.

Isto tako, Kolinko ističe kako većina radikalne ljevice obuhvaća kapital kao samo:

„formalni odnos eksploatacije: višak radnog vremena je prisvojen od strane privatnih ruku ili države. Stvarni materijalni odnos eksploatacije/rada je zanemaren. Ovo formalno poimanje kapitala vodi ka formalnom poimanju radničke klase: mase eksploatiranih pojedinaca koji prodaju svoju radnu moć zbog svog „neposjedovanja“ sredstava za proizvodnju.“[14]

No, ovo formalno poimanje eksploatacije kao prisvajanja viška radnog vremena, ne može otkriti mogućnost samo-emancipacije koju radnici mogu razviti. Mogućnost samoorganizacije se može izvući jedino iz činjenice da radnici imaju praktični odnos jedni spram drugih i kapitala. Taj praktični odnos se odnosi na činjenicu da radnici rade zajedno u procesu proizvodnje i dio su društvene podjele rada. Odnosno, „kao proizvođači oni ne samo da se suprotstavljaju kapitalu kao formalni ‘nadnički radnici’, već u svojoj specifičnoj praksi oni proizvode kapital.“[15]

Radnici se ne bore zajedno zbog svjesnosti da su „svi oni eksploatirani“. Borbe radnika se uzdižu iz konkretnih uvjeta rada, iz stvarnih situacija eksploatacije. Borbe radnika uzimaju različite oblike zbog toga što se konkretni radni proces i s time shodni materijalni oblik eksploatacije razlikuju.

Postoje dva različita oblika klasne kompozicije: a) tehnička klasna kompozicija i b) politička klasna kompozicija.

  1. Tehnička klasna kompozicija opisuje načine na koji kapital spaja svoju radnu snagu. To podrazumijeva odnose u neposrednom proizvodnom procesu, kao što su podjela rada na raznim odjelima, odvojenost administracije i proizvodnje, korištenje specijalnih strojeva itd., i oblik reprodukcije, odnosno životne zajednice, obiteljska struktura itd.
  2. Politička klasna kompozicija opisuje na koje načine radnici mogu okrenuti tehničku klasnu kompoziciju protiv kapitala. Radnici uzimaju svoju povezanost kolektivne radne snage kao početnu poziciju za samoorganizaciju i koriste sredstva za proizvodnju kao sredstva za borbu. Kolinko ističe dva slučaja u kojima se radničke borbe mogu opisati kao politička klasna kompozicija:
    1. Onog trenutka kada radnici jedne kompanije organiziraju svoju borbu izvan uvjeta proizvodnje.
    2. Onog trenutka kada postoji preduvjet za stvaranje političke klasne kompozicije u vidu vala radničkih borbi koje su ujedinjene u klasni pokret borbama u centralnim dijelovima procesa društvene proizvodnje.

Trenutna snaga radnika ovisi o tome mogu li postići moć u borbi protiv kapitala, a to ovisi o mnoštvu parametara. Npr. jesu li radnici koncentrirani na punktovima od značajne važnosti za proces proizvodnje i akumulacije, odvija li se borba u specifičnoj ekonomskoj situaciji (npr. ekonomski boom) ili pod određenom kompozicijom kapitala koja povećava ovisnost o radnoj snazi.

Važno je istaknuti kako radnici nisu jedno monolitno tijelo već se sastoje od mnoštva podjela i frakcija utemeljenih npr. na kapitalističkoj podjeli rada. Shodno tome, možemo primijetiti razliku između niskokvalificiranih radnika, koji rade na samo jednom dijelu proizvodnog procesa, i specijaliziranih radnika, koji u cijelosti utječu na cijeli proizvodni proces. Radnik koji radi niskokvalificirani rad s mnoštvom drugih radnika imat će drugačiji odnos prema radu nego specijalizirani radnik. Isto tako, niskokvalificirani radnici su skloniji udruženoj borbi, dok su specijalizirani radnici skloniji rješavati svoje probleme samostalno. Zanimljivo je i spomenuti primjer iz 1917. kojeg daje Sergio Bologna, u svom tekstu Class composition and the theory of the party at the origins of the workers’ council movement, kada su tvornički radnici često imali ideju o „uređenju tvornice“ kao kapitalističkog poduzeća zbog podjele rada odnosno toga što su bili umjereno obučeni radnici. Zbog toga se s pravom postavlja pitanje koliko daleko mogu ići borbe „obrtnika“, poljoprivrednih radnika i proletera koji ne rade u „industrijskim“ uvjetima apstrakcije rada.

U povijesti klasnih borbi nikad nije došlo do masovnog ustanka. Uvijek je bila riječ o manjini, o jednoj frakciji proletarijata koja je započela borbu, gurala ju naprijed ili koja je postala simbol klasnog pokreta. Ova „jezgra“ klasnog pokreta nije zasnovana niti na „snažnijoj svijesti“ niti je nastala slučajno. Riječ je o proletarijatu koji je bio zaposlen u određenim centrima kapitalističkog razvoja u kojima se vrlo jasno osjeti povezanost između države i kapitala (posebni zakoni, planska infrastruktura, određene politike tržišta rada itd.), kao i globalni karakter kapitalističkog društva (npr. strane investicije, migracija itd.). Dakle, pitanje političke generalizacije nije pitanje političkog vodstva, već je pitanje do koje se mjere borbe mogu socijalizirati na linijama društvene proizvodnje i udariti kapital u njegovom centru.

Kapitalistička hijerarhijska podjela rada i procesa društvene proizvodnje temelj je za rasne i patrijarhalne podjele među radničkom klasom. No u isto vrijeme, kapital okuplja radnike svih rasa, rodova, nacionalnosti itd. u procesu proizvodnje. Jesu li razlike između radnika pojačane ili probijene većinom ovisi o borbama na radnom mjestu.

Zaključimo. Klasna kompozicija je vrlo važno oruđe komunista koje nam omogućuje da upoznamo kapital, ali i radničku klasu i njezinu dinamiku. Ona nas lišava bespotrebnih i ispranih ideoloških floskula i prokazujući zastarjele strategije utemeljene na dogmatskom pristupu i ističući činjenicu da se nove strategije mogu jedino izvlačiti iz trenutnih tendencija kapitalističkog razvoja.

5. O LENJINISTIČKOJ VIZIJI PARTIJE I SINDIKATA

Nakon analize političkih organizacija marginalne, odnosno radikalne, ljevice u 21. stoljeću, kao i klasne kompozicije, potrebno se skoncentrirati na pitanje dualizma sindikata i partije, odnosno „ekonomističke“ i „političke“ borbe. Smatramo kako je ova diskrepancija jedna od velikih pogrešaka radikalne ljevice, odnosno njezine lenjinističke struje, ali zapravo i drugih struja koje su, svjesno ili nesvjesno, preuzele ovu podjelu (razni anarhisti, lijevi komunisti itd.).

Već smo u poglavlju o klasnoj svijesti dali kratku skicu lenjinističkog pristupa, no nije nauštrb ponoviti ju. Lenjin je, koristeći se elitističkim idejama Karla Kautskog, razvio svoju ideju svjesnosti u kojoj su se otvoreno sukobljavale „svjesnost“ i „spontanost“, „politička borba“ i „ekonomistička borba“ – „komunistička partija“ i „sindikat“. Svjesnost se, po njemu, razvija isključivo teoretskim radom komunističke inteligencije, kroz sastavljanje transcendentnog partijskog programa pomoću kojeg se klasna svijest „ulijeva“ u radničku klasu. Samostalno radnička klasa je sposobna tek za razvitak „ekonomističke“, odnosno „sindikalne“, svijesti – svijesti o borbi za „kruh i maslac“, bez bilo kakve vizije o pravim odnosima u proizvodnji unutar kapitalističkog sustava, kao i načina za nadilaženje istoga.

Diskusiju o ovom fenomenu mogli bismo otvoriti zanimljivom izjavom britanske grupa Angry Workers of the World  koja u svom tekstu On workers’ organisations: general thoughts for debate piše:

„’Sindikat/stranka’ perspektiva omogućava nam da se suzdržimo od dublje analize o materijalnim uvjetima i unutrašnjim tendencijama radničkih borbi što bi bilo neophodno kako bismo objasnili trenutna ograničenja. Umjesto toga, ograničenja su ‘objašnjena’ proglašavanjem borbi ‘ekonomističkim’ i bez ‘političke svijesti i vodstva’. To su tautološka objašnjenja čija je svrha dati konačnu zaslugu vlastitoj ‘vanjskoj ulozi i poziciji prema radničkim borbama’“.[16]

Što to točno znači objasnit ćemo u sljedećim redovima.

Lenjinisti vide radničku klasu kao ujedinjeno tijelo/objekt kojem je potrebno samo postojanje političke komunističke partije kao onoga što je potrebno za prevladavanje klasnih razlika i oblikovanje borbe. No radnička klasa je daleko od ujedinjenog tijela, kao, uostalom, i svaka druga društvena klasa, te se sastoji od mnoštva frakcija koje imaju različite interese i koje su međusobno odvojene kapitalističkom podjelom rada. Jedna komunistička partija s ispravnim programom nije u mogućnosti ujediniti ju u cijelosti pod svojim stijegom, već samo određene njene frakcije, dok ostali ostaju izolirani.

No, izolacija radnika u kompanije, industrijske grane itd. ne može se nadići „umjetno“ uzimajući slogan „svi smo mi izrabljivani“ kao bazu za izgradnju organizacije. Takvi pokušaji ujedinjavanja obično završe u osnivanju baznog[17] sindikata jer će uvijek postojati potreba za vanjskom institucijom, ukoliko koherencija radnika nije zasnovana na stvarnoj društvenoj suradnji, već samo na „formalnoj koherenciji“ izrabljivanog nadničkog rada. Lenjinisti ne shvaćaju ovu dublju potrebu za sindikalnom borbom već ju svode na pitanje vodstva:  je li vanjska koherencija izgrađena od strane sindikata ili partije?

„Politička svijest“, odnosno klasna svijest, ne može se usaditi radnicima izvana, već ona mora biti proizvod borbe. Razvoj ove svijesti ovisi i o praktičnom odnosu između proizvođača i njihovom odnosu spram sredstava za proizvodnju. Bez obzira na to da li radnici shvaćaju eksploataciju sa sindikalnog, odnosno „ekonomističkog“ stanovišta kao nepravednu distribuciju proizvoda ili sa komunističkog, partijskog, odnosno „političkog“, stanovišta kao društveni odnos proizvodnje sa svojim vlastitim zakonima, ovisi o uvjetima u kojima oni rade. Drugim riječima, ne radi se o postojanju „ispravne“ ili „krive“ svijesti, već o tome je li eksploatacija radnika kapitalistička ne samo na formalan način već i na materijalan, opipljiv način, kroz hijerarhijsku podjelu rada, proces proizvodnje kontroliran od strane strojeva itd.

6. I ŠTO SADA?

Na kraju ove analize sasvim legitimno dolazi i pitanje „što sada“ ili, da budemo pomalo autoironični, „što da se radi?“ Drugim riječima, postavlja se pitanje organizacije komunista u 21. stoljeću i njezine funkcije i aktivnosti.

Ovaj tekst, bez obzira na svoju odlučnu kritiku, ne pretendira na davanje konačnih odgovora i kojekakvih blueprintova i nacrta. Mi ne smatramo sebe kao one koji trebaju dati odgovore ili pak imaju odgovore na sva pitanja. Pa upravo smo kritizirali takav pristup! S druge pak strane smatramo kako se ipak od nas traži da barem postavimo određene smjernice za naše buduće djelovanje. Odnosno, smatramo kako je kritiku potrebno iskušati u praksi i eksperimentirati s organizacijskim i praktičkim dijelom. Na kraju krajeva nismo imuni na pogreške i zbog toga je, isto tako, potrebna samoevaluacija i samokritika.

Zanimljiv odgovor na pitanje djelatnosti u današnjoj epohi ponudili su Angry Workers of The World u svom tekstu Insurrection and Production. AWW su podijelili svoje zadnje poglavlje o revolucionarnoj organizaciji na dva djela: djelovanje organizacije u predrevolucionarnom i revolucionarnom razdoblju. Vidno inspirirani tekstom, postavit ćemo nekoliko parametara za djelovanje u današnjim, predrevolucionarnim, možda čak i „nerevolucionarnim“, uvjetima. Odnosno:

  1. Razumijevanje trenutne klasne kompozicije: Umjesto da se razbacujemo kojekakvim svjetonazorskim floskulama ljevice 19. i 20. stoljeća, ili pak povođenjem za modernim sociološkim trendovima (npr. „svi smo sada prekarijat“!), potrebna je precizna i konkretna analiza procesa unutar proizvodnje. Drugim riječima, to podrazumijeva analizu hijerarhijske podjele rada između manualnog i intelektualnog rada u ključnim industrijama, kao i utjecaja globalnih kretnji kapitala na nj.
  2. Povijesno raščlanjivanje: Historijske refleksije na prijašnje borbe, njihova analiza i primjenjivost danas. U našem slučaju, s posebnim naglaskom na povijesne primjere iz regije.
  3. Uspostavljanje korijena u radničkoj klasi, prvenstveno među radnicima u ključnim industrijama i među „prekarijatom“.
  4. Stvaranje mreža među iskusnim i militantnim radnicima, radi lakšeg povezivanja u slučaju radničkih borbi. Za ekspanziju radničkih borbi vrlo je važno da radnici o njima ne doznaju isključivo iz medija već da one utječu na njihov svakodnevni život i radnu aktivnost.
  5. Dokumentiranje vlastitih iskustava i izmjena istih s drugovima izvana.

Da zaključimo.

Cilj organizacije komunista danas nije u glumljenju komunističkih partija 19. i 20. stoljeća već djelatnost sukladna današnjim uvjetima i mogućnostima. To podrazumijeva određenu odmjerenost i trezvenost, analizu ispred svjetonazorskih floskula i međusobno povezivanje što komunista, što militantnih radnika. Cilj je povratiti oštricu marksističke analize na aktualne probleme kapitalističkog razvoja te na koje načine on utječe na radničku klasu, kao i koje su mogućnosti borbe i otpora. Jer komunizam nije „istina“ koju čuvaju prašnjavi fratri već je „zbiljski pokret koji ukida sadašnje stanje!“


[1] J. Camatte: The Selected Works of Jacques Camatte; Prism Key Press, New York, 2011.; str. 42

[2] Pod pojmom lenjinist referiramo se na sve marksističke struje proizašle iz tzv. boljševizma, odnosno komunizma 3. Internacionale. Bez obzira na koliko se one dijelile međusobno, zajedničko im je nekritično sagledavanje Oktobarske revolucije i uloge Boljševičke partije u njoj te kasnijem preuzimanju vlasti i ranoboljševičkom periodu Sovjetskog saveza. Glavna odrednica ovakvih grupa danas leži i u nekritičkom preuzimanju strategija i određenih ideoloških postulata boljševizma, a da pri tome nikada ne dovode u pitanje činjenicu njihovih primjena u 21. stoljeću kao i neuspjeha u osiguravanje emancipacije proletarijata u 20. stoljeću.

[3] G. Petrović: Praksa/istina; Kulturno-prosvjetni sabor Hrvatske „Kulturni radnik“, Zagreb, 1986.; str. 77.

[4] Ibid.

[5] K. Marx i F. Engels: Izabrana djela I; Kultura, Zagreb, 1949; str. 211.

[6] Karl Marx: Beda filozofije; Kultura, Beograd, 1946;  str. 145.

[7] K. Kautsky: Ortodoksni marksizam i reformizam; Globus, Zagreb, 1979; str. 289 – 290.

[8] K. Marx i F. Engels: Izabrana djela I; str. 26.

[9] Za vrijeme 2. Internacionale marksisti su se smatrali i nazivali socijaldemokratima. Tek raspadom 2. Internacionale i formiranjem 3. Intenracionale se termin “komunist” vraća u uporabu.

[10] Rosa Luxemburg: Izabrani spisi; Naprijed, Zagreb, 1974; str. 92.

[11] Pod voluntarizmom podrazumijevamo primat volje nad društvenim uvjetima, odnosno stav da je volja dovoljna da izmijeni uvjete, i koristim ga labavo; grupe o kojima govorim imaju barem jedan uvjet na umu kada djeluju voluntaristički. Kao što je rekao György Lukács u knjizi Lenjin (1924.), sadašnjost življenja u kapitalizmu dovoljan je revolucionarni potencijal. Podrazumijeva se da je uvjet življenja u kapitalizmu nužan za socijalističko revolucionarno djelovanje (niti je socijalistička revolucija bila moguća u ranom feudalizmu, niti mi u tom razdoblju živimo), ali on sam nije dovoljan da bi proizveo smisleno i efikasno djelovanje komunista.

[12] K. Marx i F. Engels: Izabrana djela II; Kultura, Zagreb, 1949; str. 22

[13] Kolinko: „Discussion paper on class composition“: URL: http://libcom.org/library/discussion-paper-class-composition

[14] Ibid.

[15] Ibid.

[16] Angry Workers of the World: “On worker’s organisations: general thoughts for debate”; URL: https://libcom.org/blog/workers%E2%80%99-organisations-%E2%80%93-general-thoughts-debate-30072014

[17] „Rank-and-file“.

Ljevica i ekonomija – neke greške i propusti

Kada govorimo o ljevici, onda podrazumijevamo osobe i grupe koje ne sudjeluju u parlamentarnoj politici, dakle, službenu ljevicu, nego onu marginalnu, odnosno sve one pripadnike ideologija koje u svom diskursu imaju pojmove kao što su „radnička prava“, „kapitalizam“, „kapitalisti i radnici“ i tako dalje, i koji kombiniraju sadržaj koji ovi pojmovi podrazumijevaju s nekim liberalnim shvaćanjima i/ili s nekakvim oblikom marksističkog nasljeđa.

Ovi ljevičari rijetko govore o ekonomiji (doduše, to ne rade ni oni službeni, ako ne računamo nekad uži, nekad širi popis fraza koje su im šapnuli stranački ekonomisti), ali kada to rade, mogu se primjetiti (naravno, ne kod svih) određene česte tendencije s istim tematskim znakom. Podijelit ćemo ih u nekoliko kategorija radi lakšeg osvrta na njih.

Kapitalizam kao uglavnom apstraktno zlo

Zbog stalnog impulsa da na kapitalizam gledaju negativno bez demonstriranja da o njemu imaju dovoljno informacija, ljevičari su skloni doći do nekih pogrešnih zaključaka. Iz nekih tekstova se stiče dojam da bi društvo bilo bolje kad bi se eliminirala buržoazija, kao da je ona nekakav vanjski jaram koji se nametnuo inače „normalnom“ društvu. Tako se može pročitati da radnici mogu bez kapitalista, da kapitalizam ne može ostvariti rast i tako dalje. Da budemo jasni – slažemo se s idejom eliminacije buržoazije, ali pod uvjetom eliminacije čitavog kapitalističkog načina proizvodnje. Bez potonjeg, eliminacija buržoazije, da je to uopće realno za očekivati, vodila bi ka masovnoj nezaposlenosti. Takav način razmišljanja dijelom je bio razlog protivljenja integraciji Hrvatske u Evropsku uniju, kao i agitiranja britanskih a i nekih naših ljevičara za nedavni izlazak Velike Britanije iz Evropske Unije. Ovakvi su stavovi kod nekih od njih posljedica neznanja, dok kod drugih oni mogu postojati kao rezultat neprestane potrebe za agitiranjem protiv kapitalizma, ne bi li se radnike „okrenulo“ protiv njega, pa su u tom procesu ti inače poznati im podaci bivali potisnuti u podsvijest. Ako mu u određenom trenutku politička agitacija gurne znanstveni pristup u prvi plan, čovjek je sklon tome da misli i ponaša se kao da s potonjim nije upoznat, iako jest, barem donekle.

Kapitalizam je ekonomski sistem u kojem se odvija kupoprodaja roba i usluga za novac. Kapitalisti kupuju robu od drugih kapitalista i unajmljuju rad od radnika, a potonji kupuju robu od kapitalista; te se razmjene očituju kao protok novca između kapitalista, pojedinaca, banaka i ostalih financijskih institucija. U kapitalizmu se dešavaju privredni usponi, stagnacije, krize, recesije i depresije. Krize uključuju slomove u protocima novca, a kako se ne mogu platiti računi, režu se investicije i plaće, događaju se otpuštanja, te se prosperitet vraća novim priljevom novca kojim se u priču vraćaju investicije i ponovo se zapošljavaju radnici. Zbog svojih mnogih inherentnih proturječnosti (od kojih su neke – upotrebna vrijednost i prometna vrijednost robe, razvoj i nerazvijenost, konkurencija i monopol, slobodno vrijeme i imperativ reprodukcije za rad, povećanje zaposlenosti i generiranje nezaposlenosti, itd.), kapitalizam proizvodi krize inherentne njegovom načinu proizvodnje. Kapitalistička je država dio svjetskog tržišta, kojim dominiraju određene tehnološke promjene i inovacije, valovi akumulacije i centralizacije kapitala (odnosno, distribucija većine kapitala na jednu ili nekoliko firmi kao posljedica tržišne kompeticije), političke i ideološke tendencije u sprezi s ekonomskim dešavanjima i tako dalje, i ona je kao takva s njima u odnosu.

Bilo je momenata velike stope zaposlenosti i prosperiteta u nekim kapitalističkim zemljama (u kojima je, zbog već spomenutih proturječnosti, bilo i recesija, doduše blažih), od kojih je najznačajnije takozvano zlatno razdoblje od 1950. do 1970. godine[1] (ne, naravno, jednako u svakoj zemlji), a bilo je i velikih depresija koje su generirale strašnu bijedu i siromaštvo. Stvari, dakle, ni na ovom općenitom nivou nisu crno – bijele. Ova opaska nije moralne prirode – poanta je naglasiti „sivilo“ kapitalizma u smislu njegovih proturječnosti. On je, dapače, proturječnosti prepun i „izvana“ i „iznutra“ – kako, na primjer, kapitalistu koji kupuje tehnološku inovaciju u obliku sredstava za rad stopa viška vrijednosti raste u odnosu na višak vrijednosti kapitalista koji se ne „ponovljuje“, a stopa profita mu pada, u odnosu na stopu profita drugog kapitalista? Proturječnosti kapitalizma, i one očite i one manje očite, trebale bi biti više manje poznate ljevičarima koji se njima bave, ali bi mnogo više od toga morala biti prisutna vidljiva tendencija ka njihovom spoznavanju. Međutim, s obzirom na neke ljevičarske tekstove, dalo bi se zaključiti da ljevičare više zanima propaganda, nego makar i općenita empirijska ocjena kapitalizma, ili ih barem više zanima u obraćanju radnicima. Kada se govori o stanju u političkoj ekonomiji određene zemlje, moraju se u obzir uzeti njena specifična unutarnja ekonomsko-politička, ideološka, kulturološka i druga gibanja, njene inherentne ekonomske proturječnosti i njen položaj unutar svjetskog tržišta. Kada govore o konkretnim kontekstima u određenom vremenu neke zemlje, ljevičari ekonomska pitanja svode na parole, dok se o političkim i ideološkim pitanjima daleko više raspravlja, opet, kao da je kapitalistička proizvodnja nekakav fiksni namet koji se ne giba zajedno s ostalim društvenim segmentima. Ekonomske se analize eventualno pojavljuju onda kad su prepisane iz Marksovih radova ili tekstova nekih marksista. Što će nam te analize ako ih ne nastojimo, tamo gdje to možemo, primjenjivati u opisivanju određenog povijesnog trenutka kojim se Marx nije mogao baviti zbog toga što nije poživio dovoljno dugo? Tako se, na primjer, ne može uvijek i u svakoj prilici zazivati odstupanje iz Evropske Unije i zazivati socijaldemokracija. Da, recimo, britanska vlada sada počne primjenjivati socijaldemokratske mjere prema kapitalu u vremenu nepostojanja tendencije k internacionalnoj socijaldemokratskoj intervenciji u tržište, odnosno, da mu počne ograničavati kretanje i da ga, recimo, putem visokih poreza počne distribuirati cijelom stanovništvu, kapital će potražiti prostor u kojem prepreka akumuliranju profita nema, odnosno, proizvodnju će preseliti u drugu zemlju i izvršiti masovna otpuštanja u zemlji iz koje izlazi. Druge se stvari također dešavaju kao rezultat izlaska Velike Britanije uz EU – pad funte, pogoršanje njenog ionako lošeg položaja na tržištu kao izvoznika i drugo, ali za ovakvu analizu nema mjesta u ovom tekstu.

Ovo ne znači da mi podržavamo Evropsku Uniju. Protiv smo nje kao takve, ali to ne znači da je izlazak neke države iz nje uvijek najpovoljniji potez za radničku klasu te zemlje. Kapitalizam se ne može promatrati apstraktno i tako mu se ne možemo samo parolaški protiviti, pogotovo ako imamo za motiv idejno utjecati na one ljude kojih bi se to zbog njihovog klasnog položaja trebalo najviše ticati, odnosno radnike. S obzirom na to da smatramo kako i mi svoje znanje možemo proširivati, barem postavljanje pravih pitanja prije odgovaranja na pitanje „što da se misli?“ ili „što da se radi?“ ne bi trebalo iziskivati prevelik trud.

 

Klasna kompozicija

S ovim je usko povezano i pitanje proučavanja radnika kao klase. Kao i što se tiče drugih aspekata kapitalističkog načina proizvodnje, ljevičari se zadovoljavaju vrlo šturom analizom radnika – oni rade za kapitaliste koji ih eksploatiraju izvlačenjem viška vrijednosti iz njihovog rada kojeg su radnici dali u najam na tržištu zato što u svom vlasništvu nemaju sredstva za proizvodnju. Kako im je tehnička analiza proizvodnje na ovom nivou, ni ona politička ne može ići suviše daleko – uglavnom se u tekstovima zagovara radikalizam radnika prema kapitalistima na osnovi činjenice da su eksploatirani, a ne treba ni mnogo više očekivati od retorike upućene direktno radnicima.

Klasna kompozicija obuhvaća dva segmenta u analizi radničke klase – tehnički segment, odnosno njen radni proces i oblik njene reprodukcije, i njen politički segment, odnosno, način na koji radnici koriste tehnički segment radnog procesa kao politički otpor kapitalu.[2] Iako je klasna kompozicija teorija koja pod tim nazivom nema dugu povijest u kojoj i od svojih najistaknutijih teoretičara bilježi velike greške (na primjer, propust Maria Trontija da uvidi veliki potencijal radničko – studentskih veza 60-ih godina u Italiji[3]), ona je zasnovana na historijskom materijalizmu, a povezana je i s konceptom organske kompozicije kapitala, kojeg Marx posebno razvija u 1. i 3. tomu Kapitala, kao i općenito s teorijom akumulacije kapitala i teorijom krize. S obzirom na to da je koncept klasne kompozicije po svom sadržaju specifično marksistički koncept, oni ljevičari s etiketom marksista trebali bi na nju obratiti pažnju, pogotovo zato što ona, kao ni ostali izvorno Marxovi koncepti ili oni građeni po njegovom uzoru, nije i ne bi trebala biti zatvorena sama u sebi. Ili, da preformuliramo Rayu Dunayevskayu, ako teoretičar osluškuje impulse radničke klase, stvorit će se nove kategorije i novi pomaci u mišljenju. [4]

Samim tim što, naprosto, idemo dalje bez pomoći Marxovog nalivpera u Londonskoj knjižnici, moramo proučavati faktore koji konstituiraju radničku klasu, ako želimo da jednog dana ostvari svoj revolucionarni potencijal.

Šturi opis na kojem ljevica ostaje ne može nam ništa reći ni o tehničkom niti o političkom segmentu njene kompozicije, dapače, može nas i dovesti do nekih pogrešnih zaključaka i previda. Radnici su i u 19. stoljeću u Rusiji bili eksploatirani od strane kapitalista kao što su to i u današnjoj Hrvatskoj, pa sama ta činjenica ne govori ništa ni o načinu na koji su tehnički organizirani oko radnog procesa, kao ni o načinu na koji su se borili ili se nisu borili protiv kapitala. Odnos između tehničkog i političkog segmenta je nešto što se naročito rijetko viđa u ljevičarskim teorijskim tekstovima; kada možemo naći nešto o organizaciji radnog procesa (i to najčešće samo na relaciji prekarni radnik – stalno zaposlen) i o prirodi radničkih borbi, ta dva procesa nikad nisu dovedena u vezu; činjenica da radnik radi određeni posao pod određenim uvjetima nema ama baš nikakve veze s načinom na koji se bori ili ne bori za svoja prava.

Skučeni opis odnosa radnika prema kapitalistima može nas dovesti do zaključka da će radnici usmjeravati svoje borbe samo prema onima koje identificiraju kao vlasnike kapitala, odnosno privatnog kapitalista ili kapitaliste i/ili državu, čime se zanemaruje radnički revolt prema menadžerima i voditeljima koji također iznajmljuju svoj rad kapitalistu. Kada bi se samo ovo posljednje istaknulo u razgovoru s nekim ljevičarima, oni bi vjerovatno potvrdno klimnuli glavom kao da se to podrazumijeva i smatrali bi nas glupima što naglašavamo nešto tako očito, te ne bi o tome dalje razmišljali jer ne bi uspjeli uočiti vezu između te očitosti s nekom drugom njima manje očitom stvari, a time ni potrebu da ih se dovodi u vezu.

Ako je u Rusiji u kasnom 19. i ranom 20. st. radnička klasa bila brojčano mala, podijeljena i uglavnom nepismena, onda će čvrsta partija sa svojom metodom „instaliranja“ klasne svijesti biti logična posljedica tehničkog segmenta organizacije radnog procesa paralelno s kojim izrasta. Brojnijim radnicima u razvijenijim zemljama koji žive u istom dijelu grada zbog blizine tvornice u kojoj rade bit će manje potreban ovakav tip organizacije (ostavimo li na stranu sad pitanje efikasnosti i korisnosti takve organizacije).

U viktorijanskoj je Engleskoj mladi Friedrich Engels vidio da engleska radnička klasa, posebno u Manchestru u kojeg ga je poslao njegov otac, živi u strašnom siromaštvu, zbijena u malim prljavim kolibama i tvornicama,[5] koja je već predstavljala politički otpor u nastajanju i nagoviještala nastanak čartističkog pokreta.

Za razliku od žile kucavice Francuske revolucije, sastavljene od raznih klasa u sklopu koje su radnici uglavnom radili uz svoje sitnoburžujske poslodavce u malim poduzećima, radnička klasa u Engleskoj, a posebno ona na sjeveru, bila je okupljena u većem broju u jednoj tvornici. Njima je, između ostalog, i zbog tehničkog segmenta svog radnog procesa bilo jasno da se mogu emancipirati samo putem ostvarivanja kolektivnog vlasništva – parni se strojevi, ugljenokopi i mlinovi nisu mogli razbiti u više dijelova i ostati funkcionalni.[6] Zato i jesu počeli kolektivne borbe kojima je Francuska revolucija, ostavivši svoj neizbrisiv trag i u Engleskoj, bila vjetar u leđa.

Iako su sve bile kolektivne, tehnički je segment donekle odredio i specifični podtip borbi čartista. U Londonu su sitni buržuji i samozaposleni zanatlije preferirali skupljanje potpisa za peticije i održavanje okupljanja na otvorenom, dok se na sjeveru mnogo brojnija tvornička radnička klasa služila oružanim demonstracijama.

Ne želimo pritom reći da je stvar ovako deterministička kao što se na prvi pogled možda čini; u ondašnjoj su Rusiji postojali i menjševici, a danas u srcima najrazvijenijih metropola postoje lenjinistički tipovi partija, kao i što su u čartističkom pokretu rudari skupljali potpise i služili se mirnijim načinima borbe za poboljšanje svojih radnih i životnih uvjeta. Razlog uspostavljanja veze između tehničkog i političkog segmenta nije u službi ignoriranja činjenica koje stoje na putu vulgarnom ekonomizmu. Mi ih nastojimo postulirati jer među njima svakako postoji veza, čije bi nam uviđanje olakšalo predviđanje oblika radničkih borbi, pritom ne glumeći Nostradamuse, nego operirajući u terminima „više“ i „manje vjerojatno“.

Da bismo to mogli, potrebno nam je što više informacija. Vrsta posla, prostorno organiziranje radnika (jesu li podijeljeni u odjele, odvojeni uredima ili su zajedno u istoj prostoriji), njihov broj u firmi ili njenoj podružnici, pitanje nekvalificiranih, kvalificiranih ili visokokvalificiranih radnika, prekarni rad ili rad na neodređeno itd. neki su od faktora koji bi nam mogli reći nešto o tipu, vjerovatnosti, potencijalu i dosegu radničke borbe. Veće su šanse da će se pobuniti radnici koji su brojčano jaki i rade u istom prostoru jer će im međusobni razgovor biti dostupniji, čime će dobiti veći broj potvrda da i drugi proživljavaju jednako iskustvo kao i oni sami. Uz to, pod tim je uvjetima moralno lakše jer se odgovornost raspodjeljuje na više ljudi, a i strateški spretnije zbog spoznaje da će gubitak biti manji ako se netko iz veće grupe ljudi izdvoji i odustane od borbe. Isto tako, više je vjerovatno da će se kvalificirani radnik odlučiti na individualnu borbu, pogotovo ako se radi o individualnim prijeporima s nadređenom osobom, ali i zbog toga što će vjerovatno manje osjetiti apstraktan aspekt svog rada. Nekvalificirani će radnik brže uvidjeti motiv stjecanja profita kao glavni motiv kapitalista, dok će kvalificiranom radniku potonje biti zamagljeno sadržajem posla i činjenicom da je više uložio u svoje obrazovanje da ga obavlja.

Što je kraće ugovoreno vrijeme koje prekarni radnik treba odraditi, to je manja šansa da će se odlučiti na bilo kakav oblik borbe, jer zna da će brzo promijeniti radno mjesto. U tom smislu treba promatrati prekarne radnike, a ne samo u smislu teže mogućnosti njihovog organiziranja u sindikat, kao što to rade neki ljevičari koji imaju tendenciju inicijativu borbe prebaciti iz ruku radnika u ruke sindikata.

S periodom neoliberalnog kapitalizma, kapital nema granica. On istovremeno odvaja radničku klasu tako što je „distribuira“ po cijelom svijetu, ali joj time i daje potencijal za ujedinjenje. Neka je tvornica u razvijenoj zemlji povezana s dobavljačima u nerazvijenoj, a to je konkretnija poveznica između tih radnika od puke činjenice eksploatacije na globalnoj razini. Radnici se ne bore zbog teorijskih spoznaja ili klasne svijesti, nego zbog konkretnih uvjeta njihovog rada. Ako ljevičari žele doprinijeti nekim teorijskim inputom, onda bi on trebao sadržavati informacije koje se direktno tiču radnika kojima su upućeni. Dokle god radnik u Hrvatskoj nema nikakve veze s radnikom u Francuskoj, njega neće biti briga što su obojica eksploatirani. Prije će ga zanimati činjenica da i jedan i drugi vole pojesti pečene krumpiriće poslije posla.

Ustrajanje na apstrahiranjima i odolijevanje tendenciji za istraživanjem konkretnih faktora koji se tiču svih društvenih aspekata dovest će nas na isti put s kojeg smo krenuli. Rasprave o ideološkim i političkim kočnicama i ključevima za intelektualno oslobođenje u kontekstu radnika jesu veoma važne, jer su one svakako dio radničke svakodnevnice koje utječu na oblikovanje ili dekompoziciju njihove borbenosti u okviru radnog mjesta. Mi o njima sada nismo raspravljali jer smo htjeli istaknuti ovaj segment za kojeg smatramo da je kod ljevičara zanemaren. Možda će i rasprave o političkim pozicijama i ideološkim pripadnostima radnika, kojih već ima dovoljno, biti jasnije, točnije i potpunije ako se uzme u obzir i nezaobilazni segment analize uvjeta rada i s njim povezan borbeni potencijal.

Ekonomija Jugoslavije kao socijalistička ekonomija

U periodu Jugoslavije, osobe i grupe zadužene za oslikavanje jugoslavenskog društva najljepšim bojama govorile su o njemu kao o socijalističkom, u kojem caruje samoupravljanje i društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Referent za tu propagandu nije bio samo retorički; Ustavom donesenim 1953. godine navedeno je proglašeno temeljnim načelima socijalističkog društva u Jugoslaviji. Iako je prošlo više od 25 godina od njegovog raspada, ljevica danas upada u slične ideološke rukavce, odražavajući pritom na bazi retorike ondašnje društvene proturječnosti – ona malo o jugoslavenskom društvu govori kao o sistemu društvenog vlasništva, a malo o sistemu u kojem je partija raspodjeljivala proizveden višak vrijednosti, što također više ili manje nejasno trpa u kategoriju društvenog vlasništva.

Razlozi ovome su vjerovatno višestruki. U jednu se ruku održavanjem na životu ovakve retorike hrani osjećaj ponosa na period hrvatske povijesti koji je, iz perspektive tih ljevičara, najviše nalikovao Marxovoj viziji socijalizma, u drugu se radi naprosto o neznanju i nekakvoj lošoj mehaniziranoj hermeneutici, a u treću bi se moglo raditi o oportunizmu – ljudima je danas sve jasnije da privatizacija ne vodi prosperitetu velikog broja ljudi, pa zazivaju ono suprotno tome kao rješenje problema, dakle nacionalizaciju. A ljevica se pridružuje tim zazivanjima podsjećajući na Jugoslaviju kao na primjer „pozitivne nacionalizacije“ i, hraneći „narodsku“ zabludu o mogućnosti vraćanja na staro, zapravo nastoji kod „masa“ steći nekakav legitimitet i pritom njenoj tankoj retorici pridružiti svoja pseudorazjašnjenja kojima ne doprinosi ničem drugom nego stvaranjem dodatne konfuzije.

Ta se dodatna konfuzija još više zaoštrava u kontekstu razgovora o društvu budućnosti koje neki ljevičari smatraju dijelom svoje političke pozicioniranosti, odnosno komunizmu i socijalizmu. Ako govorimo o socijalizmu kao o prijelaznom društvenom obliku iz kapitalizma u komunizam i za njega upotrebljavamo isti termin koji koristimo kada govorimo u jugoslavenskom periodu, onda je poruka „narodu“ da je namjera uspostavljanje neojugoslavenskog perioda u okvirima postkapitalističke Hrvatske. Da bi se barem približno moglo razmrsiti ovo klupko, moramo pobliže skicirati ekonomska obilježja kako Jugoslavije, tako i nacrta koje je Marx imao za socijalističko društvo.

Marx, doduše, o socijalističkom provizoriju nije rekao mnogo. Dapače, bio je skeptičan, i to s pravom, o ideji pisanja o društvu koje se tek treba dogoditi (sve dok nije, doduše, doživio stvaranje Pariške Komune). Ali nekom vrstom negativne ekstrapolacije kapitalističkog načina proizvodnje ipak se mogu dati nekakvi opći obrisi tog društva, imajući u vidu da će taj provizorij biti „natopljen“ ostacima prethodnog, kapitalističkog društva.

Prije svega, u tom će prijelaznom razdoblju biti ukinuto privatno vlasništvo, bilo da se ono nalazi u rukama privatnog kapitalista ili države. Kako je privatno vlasništvo izvor društvenih nejednakosti, ovaj korak se čini logičan kao prvi ka cilju njihovih ukidanja.

To znači da više neće biti apstraktnog rada, odnosno rada kojem cilj nije da nešto proizvede, nego da priskrbi višak vrijednosti kapitalistu. Dakle, smanjenje broja radnih sati bit će jedan od prvih poteza u konstituiranju socijalističkog društva.

Ono će, još uvijek, jer je rano, biti zasnovano na radu, a ne na potrebama kao u komunističkom društvu. Zato bi krilatica ovog perioda bila „od svakoga prema sposobnostima, svakome prema radu“. Marx ovo kaže o socijalističkom provizoriju, govoreći o njemu kao o prvoj etapi komunizma:

Ovde imamo posla sa komunističkim društvom ne onakvim kakvo se ono razvilo na svojoj vlastitoj osnovi, nego obruto, onakvim kakvo ono iz kapitalističkog društva upravo izlazi; s komunističkim društvom, dakle, koje u svakom pogledu, u ekonomskom, moralnom, duhovnom, nosi na sebi madeže starog društva iz čije utrobe izlazi. Prema tome, pojedini proizvođač dobija nazad od društva – posle odbitaka – tačno ono što mu daje. Ono što mu je on dao – njegov individualni kvantum rada. Na primer, društveni radni dan sastoji se od zbira individualnih radnih časova; individualno radno vreme pojedinog proizvođača jeste onaj deo društvenog radnog vremena koji je on dao, njegov udeo u njemu. On dobija od društva potvrdu da je dao toliko i toliko rada (posle odbitka njegova rada za zajedničke fondove), i na osnovu te potvrde dobija iz društvenih zaliha sredstava potrošnje onu količinu predmeta potrošnje na koju je utrošeno isto toliko rada. Isti kvantum rada koji je dao društvu u jednom obliku dobija nazad u drugom obliku.

Ovde očigledno vlada isti princip koji reguliše razmenu robe ukoliko je ta razmena – razmena jednakih vrednosti. Sadržina i oblik su promenjeni, jer u promenjenim okolnostima niko ne može dati nešto drugo osim svog rada i jer, s druge strane, ništa ne može preći u svojinu pojedinih osoba osim individualnih sredstava potrošnje. Što se pak tiče raspodele sredstava potrošnje medju pojedine proizvođače, tu vlada isti princip kao pri razmeni robnih ekvivalenata: jednaka količina rada u jednakom obliku razmenjuje se za jednaku količinu rada u drugom obliku.

Zato je ovde jednako pravo još uvek po principu – buržoasko pravo, iako princip i praksa nisu više u opreci, dok razmena ekvivalenata pri robnoj razmeni postoji samo u proseku, a ne u svakom pojedinom slučaju.

I pored tog napretka ovo jednako pravo ima još uvek buržoaske granice. Pravo proizvođača proporcionalno je radu koji oni daju; jednakost se sastoji u tome što se merenje vrši jednakim merilom – radom.

Ali jedan čovek je fizički ili intelektualno jači od drugog, daje, dakle, za isto vreme više rada i može da radi duže vremena; a rad, da bi mogao služiti kao mera, mora biti određen po trajanju ili po intenzivnosti, inače on ne bi mogao biti merilo. Ovo jednako pravo je nejednako pravo za nejednaki rad. Ono ne priznaje nikakve klase razlike, jer je svaki samo radnik kao i drugi; ali ono priznaje prećutno nejednaku individualnu obdarenost i, prema tome, nejednaku radnu sposobnost kao prirodne privilegije. Zato je ono, po svojoj sadržini, pravo nejednakosti, kao i svako pravo.[7]

Iako je ovo dovoljno određeno da se stekne barem neka ideja o slici socijalističkog provizorija, ipak ostavlja dovoljno prostora za manipulaciju u kontekstu izgradnje ekonomije neke zemlje po ovom modelu, pogotovo ako se ona gradi s ljudima koji ni s ovim općim obrisima nisu upoznati. Ipak, premda ne možemo govoriti o socijalizmu konkretnije jer bi to podrazumijevalo imperativ njegovog empirijskog postojanja u određenoj zemlji, u kojoj bi se pak, zbog ostalih društvenih faktora, razlikovao od socijalizma u nekoj drugoj zemlji, mogli bismo reći da imamo dovoljno informacija da možemo reći što socijalizam nije. Da bismo to barem koliko – toliko demonstrirali, potrebno je reći nešto o jugoslavenskoj ekonomiji. Nastojat ćemo ne ići u previše detalja, jer ovaj dio našeg teksta svakako nije prva riječ o jugoslavenskoj ekonomiji, ali ćemo nastojati reći dovoljno da opravdamo našu početnu poziciju.

Svakako je poznato da prve godine postojanja Jugoslavije, do 1948. godine, bilježe postojanje staljinističkog ekonomsko-političkog modela – državno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju (što podrazumijeva njihovu nacionalizaciju), državno centralno planiranje i upravljanje proizvodnjom i raspodjelom; ukratko, vodeću ulogu državnog aparata u upravljanju ekonomskim procesima.[8]

Raskid sa Staljinom potaknuo je partiju da preispita postojeći ekonomski i politički model. Edvard Kardelj je 1948. nagovijestio novi društveno – ekonomski smjer u svom govoru povodom Zakona o narodnim odborima, verbalizirajući svoju namjeru da se proširi „socijalistička demokracija“.[9] Da bi se to postiglo, morala se pojačati uloga lokalne samouprave. Istodobno, staljinistički je model osuđen kao državno-kapitalistički.

Jugoslavenska je ekonomija doživjela nekoliko perioda liberalizacije i nekoliko perioda etatizacije. Liberalizacija se, na primjer, 50-ih godina sastojala u tome da su se sva poduzeća prerađivačke industrije, rudnici ugljena itd. dali na upravljanje republikama, dok je država zadržala nadležnost nad metalurgijom, strojogradnjom, naftnom industrijom i tako dalje. 1953. godine donesen je već spomenuti Ustav u kojem je samoupravljanje proizvođača i društveno vlasništvo proglašeno temeljnim načelima socijalističkih odnosa u Jugoslaviji.

Iako je u Zakonu o upravljanju poduzećima pisalo da radni kolektivi upravljaju poduzećima preko slobodno izabranih radničkih savjeta, u stvarnosti su i dalje najveću upravljačku moć imali upravni odbor i direktor (a potonji je imao pravo veta na sve odluke radničkog vijeća). Još je manji bio utjecaj samoupravnih tijela na makroplanu – raspodjela dohotka ostala je u kontroli državnih organa.

I u periodima liberalizacije kao i u periodima etatizacije država je u rukama zadržala vlasništvo, akumulaciju i raspodjelu. U periodima liberalizacije postotak akumulacije kojeg su poduzeća morala uplaćivati državi bio je nešto manji, a mogla su i donositi svoje planove proizvodnje, za razliku od perioda etatizacije. Ali u prethodnim bi periodima česta pojava bila neplaćanje poreza i kršenje propisa da bi uprave stvorile što veći vlastiti profit, i tada bi se počeo usporavati proces deetatizacije te vraćati etatizacija.[10] Drugim riječima, radilo se o ciklusima variranja između nekakvog oblika liberalnijeg, u oblik državnog kapitalizma.

Postojale su privatne poduzetničke inicijative, koje su imale zakonom ograničen broj zaposlenika kojeg su mogli zaposliti, iako se taj zakon u praksi često nekažnjeno kršio, a od 1965. godine nadalje na saveznoj su se razini pojavili novi centri moći – banke i velika vanjsko trgovinska poduzeća. Banke su 70-ih godina držale u svojim rukama 50, 9% ukupnih sredstava za investicije.

Na 7. kongresu partije 1958. godine govorilo se o društvenom uređenju zasnovanom na podruštvljavanju sredstava za proizvodnju u kojem društvenom proizvodnjom upravljaju udruženi neposredni proizvođači.[11] Usprkos takvoj nedvosmislenoj proklamaciji, država nije nikad uspjela u tome da ona postane ekonomska stvarnost. Društveno je vlasništvo postalo sinonim za državno, te je to pogrešno shvaćanje i danas prisutno, kako na ljevici, tako i u „masama“. Problem je taj što se ljevica ne trudi da tu grešku ispravi, nego plasira ljudima nejasnoću i konfuziju, koju su osjećali i neki intelektualci i radnici u Jugoslaviji, dok su se uzalud čekali komunizam kao što Vladimir i Estragon čekaju Godota.

Iako je socijalističko razdoblje samo prijelazno i nije do kraja definirano, ipak bi se logičnim trebalo nametnuti da to ne može biti nekakvo provizorno stanje koje se magično transferira u društvo beskonfliktnog humaniteta, mira, sreće, u kojem sasvim neotuđen čovjek egzsistira sa svim potrebama namirenim. Ono bi moralo, ako ima namjeru ići u potonjem smjeru, sadržavati barem neke od karakteristika smjera prema kojem se kreće. Kakav će, pita se Danko Grlić u svom tekstu „Socijalizam i komunizam“, biti i kakav može biti komunizam ako socijalizmom harače bezdušni i beskrupulozni birokrati, ako kult ličnosti stvara stalno samo atmosferu opće dvoličnosti ili bezličnosti?[12]

Mi se pitamo kakav će biti i kakav može biti komunizam ako je socijalizam ekonomski uspostavljen tako da otvara vrata bezdušnim i beskupuloznim birokratima, pri čemu se ne radi baš ništa da se takav sistem dokine, nego se čeka da se njegova suprotnost magično realizira. Odgovor je, dakako, da ga neće ni biti, ali ono čega eventualno može biti je prostor razjašnjavanja pojmova i pojava onda kada je to moguće, umjesto stvaranja doprinosa gradnji mitova i propagandi. Ako je Marxovo društvo ono što ljevičari imaju na pameti, onda bi se njegova definicija socijalizma trebala preporučivati kao referentna točka za sisteme koji su tvrdili da su nastali po njegovim naputcima.

 

Zaključna riječ

Premda smatramo da je sljedeće u tekstu već bilo dovoljno izrečeno, ponovit ćemo još jednom da problem ne predstavljaju toliko određeni epistemološki proizvodi koje ljevica plasira, koliko činjenica da oni sugeriraju nepostojanje i, čini se, barem u nekim slučajevima, uporno odbijanje adekvatnog orijentira u nastojanju da se potraže zadovoljavajući odgovori. Apstrahiranja, davanja prednosti propagandi pred nekim možda neugodnim činjenicama, ali svejedno činjenicama, nepostojanje tendencije za proširivanjem znanja, interes za izgradnjom vlastitog aktivističkog ili intelektualnog identiteta s ljevičarskim predznakom kao i nepostojanje jasne mete kojima su njihovi napori upućeni, a s tim i povezana metodologija pristupa njima nalik na „guske u magli“ nešto je što, na žalost, predstavlja dominantne karakteristike domaće marginalne ljevice, koja službenoj ne može ničim parirati jer se od nje suštinski ne razlikuje ni po čemu osim po statusu. Općenito uzevši, našom lijevom „scenom“ dominira, u kontekstu bavljenja ekonomijom, utjecaj liberalne ideologije koji rezultira stavljanjem ekonomskih pitanja na margine i valjda zabluda da se, kada se radi o grupama s marksističkim predznakom, citiranjem određenih marksističkih mislioca ostvaruje adekvatna kompenzacija za nemogućnost povezivanja ekonomskih problema s ostalim društvenim faktorima i time sposobnost za artikuliranje potpunije društvene analize. Imajući u vidu vrlo žilavu volju koja je rijetko odsutna kod ljevice u nas, s obzirom na ove uvjete, ponekad je bolje da se ne radi i ne piše ništa. Mi se pak nadamo da će se, ukoliko dođe do takvih perioda neaktivnosti, u njihovoj pozadini zbivati nešto zrelije, radikalnije, jasnije i sveobuhvatnije od ovoga što sada vidimo i da će potonje uspjeti, kada izađe na vidjelo, barem malo popraviti nanesenu štetu.


[1] Paul Mattick, Business as usual: The economic crisis and the failure of capitalism. Reaktion Books, 2011.

[2] Class composition, Kolinko, 4/2001. Link: https://www.nadir.org/nadir/initiativ/kolinko/engl/e_klazu.htm

[3] Steve Wright, Storming heaven – Class composition and stuggle in Italian Autonomist Marxism. Pluto Press, 2002.

[4] ibid

[5] Friedrich Engels, Condition of the working class in England. Link – https://www.marxists.org/archive/marx/works/download/pdf/condition-working-class-england.pdf

[6] Neil Fauklner, A Marxist history of the world. From Neanderthals to Neoliberals. Pluto Press, 2013., London.

[7] Karl Marks, Kritika Gotskog programa: Primedbe uz program Nemačke radničke partije. Link – https://www.marxists.org/srpshrva/biblioteka/marks/1875/kritika-gotskog-programa/ch03.htm

[8] Milan Mesarić, Socijalizam: utopija, zabluda ili realna alternativa kapitalizmu. Sveučilišna knjižara, Zagreb, 2011.

[9] Branko Petranović, Istorija Jugoslavije 1918. – 1978., Nolit, Beograd.

[10] Josip Županov, Tržište rada i samoupravni socijalizam. Naše teme, br. 3, Zagreb, 1983.

[11] Milan Mesarić, Socijalizam: utopija, zabluda ili realna alternativa kapitalizmu. Sveučilišna knjižara, Zagreb, 2011.

[12] Danko Grlić, Socijalizam i komunizam iz Smisao i perspektive socijalizma, zbornik radova, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb. 1965.