Kontra klasa #1

Ljevica i ekonomija – neke greške i propusti

Kada govorimo o ljevici, onda podrazumijevamo osobe i grupe koje ne sudjeluju u parlamentarnoj politici, dakle, službenu ljevicu, nego onu marginalnu, odnosno sve one pripadnike ideologija koje u svom diskursu imaju pojmove kao što su „radnička prava“, „kapitalizam“, „kapitalisti i radnici“ i tako dalje, i koji kombiniraju sadržaj koji ovi pojmovi podrazumijevaju s nekim liberalnim shvaćanjima i/ili s nekakvim oblikom marksističkog nasljeđa.

Ovi ljevičari rijetko govore o ekonomiji (doduše, to ne rade ni oni službeni, ako ne računamo nekad uži, nekad širi popis fraza koje su im šapnuli stranački ekonomisti), ali kada to rade, mogu se primjetiti (naravno, ne kod svih) određene česte tendencije s istim tematskim znakom. Podijelit ćemo ih u nekoliko kategorija radi lakšeg osvrta na njih.

Kapitalizam kao uglavnom apstraktno zlo

Zbog stalnog impulsa da na kapitalizam gledaju negativno bez demonstriranja da o njemu imaju dovoljno informacija, ljevičari su skloni doći do nekih pogrešnih zaključaka. Iz nekih tekstova se stiče dojam da bi društvo bilo bolje kad bi se eliminirala buržoazija, kao da je ona nekakav vanjski jaram koji se nametnuo inače „normalnom“ društvu. Tako se može pročitati da radnici mogu bez kapitalista, da kapitalizam ne može ostvariti rast i tako dalje. Da budemo jasni – slažemo se s idejom eliminacije buržoazije, ali pod uvjetom eliminacije čitavog kapitalističkog načina proizvodnje. Bez potonjeg, eliminacija buržoazije, da je to uopće realno za očekivati, vodila bi ka masovnoj nezaposlenosti. Takav način razmišljanja dijelom je bio razlog protivljenja integraciji Hrvatske u Evropsku uniju, kao i agitiranja britanskih a i nekih naših ljevičara za nedavni izlazak Velike Britanije iz Evropske Unije. Ovakvi su stavovi kod nekih od njih posljedica neznanja, dok kod drugih oni mogu postojati kao rezultat neprestane potrebe za agitiranjem protiv kapitalizma, ne bi li se radnike „okrenulo“ protiv njega, pa su u tom procesu ti inače poznati im podaci bivali potisnuti u podsvijest. Ako mu u određenom trenutku politička agitacija gurne znanstveni pristup u prvi plan, čovjek je sklon tome da misli i ponaša se kao da s potonjim nije upoznat, iako jest, barem donekle.

Kapitalizam je ekonomski sistem u kojem se odvija kupoprodaja roba i usluga za novac. Kapitalisti kupuju robu od drugih kapitalista i unajmljuju rad od radnika, a potonji kupuju robu od kapitalista; te se razmjene očituju kao protok novca između kapitalista, pojedinaca, banaka i ostalih financijskih institucija. U kapitalizmu se dešavaju privredni usponi, stagnacije, krize, recesije i depresije. Krize uključuju slomove u protocima novca, a kako se ne mogu platiti računi, režu se investicije i plaće, događaju se otpuštanja, te se prosperitet vraća novim priljevom novca kojim se u priču vraćaju investicije i ponovo se zapošljavaju radnici. Zbog svojih mnogih inherentnih proturječnosti (od kojih su neke – upotrebna vrijednost i prometna vrijednost robe, razvoj i nerazvijenost, konkurencija i monopol, slobodno vrijeme i imperativ reprodukcije za rad, povećanje zaposlenosti i generiranje nezaposlenosti, itd.), kapitalizam proizvodi krize inherentne njegovom načinu proizvodnje. Kapitalistička je država dio svjetskog tržišta, kojim dominiraju određene tehnološke promjene i inovacije, valovi akumulacije i centralizacije kapitala (odnosno, distribucija većine kapitala na jednu ili nekoliko firmi kao posljedica tržišne kompeticije), političke i ideološke tendencije u sprezi s ekonomskim dešavanjima i tako dalje, i ona je kao takva s njima u odnosu.

Bilo je momenata velike stope zaposlenosti i prosperiteta u nekim kapitalističkim zemljama (u kojima je, zbog već spomenutih proturječnosti, bilo i recesija, doduše blažih), od kojih je najznačajnije takozvano zlatno razdoblje od 1950. do 1970. godine[1] (ne, naravno, jednako u svakoj zemlji), a bilo je i velikih depresija koje su generirale strašnu bijedu i siromaštvo. Stvari, dakle, ni na ovom općenitom nivou nisu crno – bijele. Ova opaska nije moralne prirode – poanta je naglasiti „sivilo“ kapitalizma u smislu njegovih proturječnosti. On je, dapače, proturječnosti prepun i „izvana“ i „iznutra“ – kako, na primjer, kapitalistu koji kupuje tehnološku inovaciju u obliku sredstava za rad stopa viška vrijednosti raste u odnosu na višak vrijednosti kapitalista koji se ne „ponovljuje“, a stopa profita mu pada, u odnosu na stopu profita drugog kapitalista? Proturječnosti kapitalizma, i one očite i one manje očite, trebale bi biti više manje poznate ljevičarima koji se njima bave, ali bi mnogo više od toga morala biti prisutna vidljiva tendencija ka njihovom spoznavanju. Međutim, s obzirom na neke ljevičarske tekstove, dalo bi se zaključiti da ljevičare više zanima propaganda, nego makar i općenita empirijska ocjena kapitalizma, ili ih barem više zanima u obraćanju radnicima. Kada se govori o stanju u političkoj ekonomiji određene zemlje, moraju se u obzir uzeti njena specifična unutarnja ekonomsko-politička, ideološka, kulturološka i druga gibanja, njene inherentne ekonomske proturječnosti i njen položaj unutar svjetskog tržišta. Kada govore o konkretnim kontekstima u određenom vremenu neke zemlje, ljevičari ekonomska pitanja svode na parole, dok se o političkim i ideološkim pitanjima daleko više raspravlja, opet, kao da je kapitalistička proizvodnja nekakav fiksni namet koji se ne giba zajedno s ostalim društvenim segmentima. Ekonomske se analize eventualno pojavljuju onda kad su prepisane iz Marksovih radova ili tekstova nekih marksista. Što će nam te analize ako ih ne nastojimo, tamo gdje to možemo, primjenjivati u opisivanju određenog povijesnog trenutka kojim se Marx nije mogao baviti zbog toga što nije poživio dovoljno dugo? Tako se, na primjer, ne može uvijek i u svakoj prilici zazivati odstupanje iz Evropske Unije i zazivati socijaldemokracija. Da, recimo, britanska vlada sada počne primjenjivati socijaldemokratske mjere prema kapitalu u vremenu nepostojanja tendencije k internacionalnoj socijaldemokratskoj intervenciji u tržište, odnosno, da mu počne ograničavati kretanje i da ga, recimo, putem visokih poreza počne distribuirati cijelom stanovništvu, kapital će potražiti prostor u kojem prepreka akumuliranju profita nema, odnosno, proizvodnju će preseliti u drugu zemlju i izvršiti masovna otpuštanja u zemlji iz koje izlazi. Druge se stvari također dešavaju kao rezultat izlaska Velike Britanije uz EU – pad funte, pogoršanje njenog ionako lošeg položaja na tržištu kao izvoznika i drugo, ali za ovakvu analizu nema mjesta u ovom tekstu.

Ovo ne znači da mi podržavamo Evropsku Uniju. Protiv smo nje kao takve, ali to ne znači da je izlazak neke države iz nje uvijek najpovoljniji potez za radničku klasu te zemlje. Kapitalizam se ne može promatrati apstraktno i tako mu se ne možemo samo parolaški protiviti, pogotovo ako imamo za motiv idejno utjecati na one ljude kojih bi se to zbog njihovog klasnog položaja trebalo najviše ticati, odnosno radnike. S obzirom na to da smatramo kako i mi svoje znanje možemo proširivati, barem postavljanje pravih pitanja prije odgovaranja na pitanje „što da se misli?“ ili „što da se radi?“ ne bi trebalo iziskivati prevelik trud.

 Klasna kompozicija

S ovim je usko povezano i pitanje proučavanja radnika kao klase. Kao i što se tiče drugih aspekata kapitalističkog načina proizvodnje, ljevičari se zadovoljavaju vrlo šturom analizom radnika – oni rade za kapitaliste koji ih eksploatiraju izvlačenjem viška vrijednosti iz njihovog rada kojeg su radnici dali u najam na tržištu zato što u svom vlasništvu nemaju sredstva za proizvodnju. Kako im je tehnička analiza proizvodnje na ovom nivou, ni ona politička ne može ići suviše daleko – uglavnom se u tekstovima zagovara radikalizam radnika prema kapitalistima na osnovi činjenice da su eksploatirani, a ne treba ni mnogo više očekivati od retorike upućene direktno radnicima.

Klasna kompozicija obuhvaća dva segmenta u analizi radničke klase – tehnički segment, odnosno njen radni proces i oblik njene reprodukcije, i njen politički segment, odnosno, način na koji radnici koriste tehnički segment radnog procesa kao politički otpor kapitalu.[2] Iako je klasna kompozicija teorija koja pod tim nazivom nema dugu povijest u kojoj i od svojih najistaknutijih teoretičara bilježi velike greške (na primjer, propust Maria Trontija da uvidi veliki potencijal radničko – studentskih veza 60-ih godina u Italiji[3]), ona je zasnovana na historijskom materijalizmu, a povezana je i s konceptom organske kompozicije kapitala, kojeg Marx posebno razvija u 1. i 3. tomu Kapitala, kao i općenito s teorijom akumulacije kapitala i teorijom krize. S obzirom na to da je koncept klasne kompozicije po svom sadržaju specifično marksistički koncept, oni ljevičari s etiketom marksista trebali bi na nju obratiti pažnju, pogotovo zato što ona, kao ni ostali izvorno Marxovi koncepti ili oni građeni po njegovom uzoru, nije i ne bi trebala biti zatvorena sama u sebi. Ili, da preformuliramo Rayu Dunayevskayu, ako teoretičar osluškuje impulse radničke klase, stvorit će se nove kategorije i novi pomaci u mišljenju. [4]

Samim tim što, naprosto, idemo dalje bez pomoći Marxovog nalivpera u Londonskoj knjižnici, moramo proučavati faktore koji konstituiraju radničku klasu, ako želimo da jednog dana ostvari svoj revolucionarni potencijal.

Šturi opis na kojem ljevica ostaje ne može nam ništa reći ni o tehničkom niti o političkom segmentu njene kompozicije, dapače, može nas i dovesti do nekih pogrešnih zaključaka i previda. Radnici su i u 19. stoljeću u Rusiji bili eksploatirani od strane kapitalista kao što su to i u današnjoj Hrvatskoj, pa sama ta činjenica ne govori ništa ni o načinu na koji su tehnički organizirani oko radnog procesa, kao ni o načinu na koji su se borili ili se nisu borili protiv kapitala. Odnos između tehničkog i političkog segmenta je nešto što se naročito rijetko viđa u ljevičarskim teorijskim tekstovima; kada možemo naći nešto o organizaciji radnog procesa (i to najčešće samo na relaciji prekarni radnik – stalno zaposlen) i o prirodi radničkih borbi, ta dva procesa nikad nisu dovedena u vezu; činjenica da radnik radi određeni posao pod određenim uvjetima nema ama baš nikakve veze s načinom na koji se bori ili ne bori za svoja prava.

Skučeni opis odnosa radnika prema kapitalistima može nas dovesti do zaključka da će radnici usmjeravati svoje borbe samo prema onima koje identificiraju kao vlasnike kapitala, odnosno privatnog kapitalista ili kapitaliste i/ili državu, čime se zanemaruje radnički revolt prema menadžerima i voditeljima koji također iznajmljuju svoj rad kapitalistu. Kada bi se samo ovo posljednje istaknulo u razgovoru s nekim ljevičarima, oni bi vjerovatno potvrdno klimnuli glavom kao da se to podrazumijeva i smatrali bi nas glupima što naglašavamo nešto tako očito, te ne bi o tome dalje razmišljali jer ne bi uspjeli uočiti vezu između te očitosti s nekom drugom njima manje očitom stvari, a time ni potrebu da ih se dovodi u vezu.

Ako je u Rusiji u kasnom 19. i ranom 20. st. radnička klasa bila brojčano mala, podijeljena i uglavnom nepismena, onda će čvrsta partija sa svojom metodom „instaliranja“ klasne svijesti biti logična posljedica tehničkog segmenta organizacije radnog procesa paralelno s kojim izrasta. Brojnijim radnicima u razvijenijim zemljama koji žive u istom dijelu grada zbog blizine tvornice u kojoj rade bit će manje potreban ovakav tip organizacije (ostavimo li na stranu sad pitanje efikasnosti i korisnosti takve organizacije).

U viktorijanskoj je Engleskoj mladi Friedrich Engels vidio da engleska radnička klasa, posebno u Manchestru u kojeg ga je poslao njegov otac, živi u strašnom siromaštvu, zbijena u malim prljavim kolibama i tvornicama,[5] koja je već predstavljala politički otpor u nastajanju i nagoviještala nastanak čartističkog pokreta.

Za razliku od žile kucavice Francuske revolucije, sastavljene od raznih klasa u sklopu koje su radnici uglavnom radili uz svoje sitnoburžujske poslodavce u malim poduzećima, radnička klasa u Engleskoj, a posebno ona na sjeveru, bila je okupljena u većem broju u jednoj tvornici. Njima je, između ostalog, i zbog tehničkog segmenta svog radnog procesa bilo jasno da se mogu emancipirati samo putem ostvarivanja kolektivnog vlasništva – parni se strojevi, ugljenokopi i mlinovi nisu mogli razbiti u više dijelova i ostati funkcionalni.[6] Zato i jesu počeli kolektivne borbe kojima je Francuska revolucija, ostavivši svoj neizbrisiv trag i u Engleskoj, bila vjetar u leđa.

Iako su sve bile kolektivne, tehnički je segment donekle odredio i specifični podtip borbi čartista. U Londonu su sitni buržuji i samozaposleni zanatlije preferirali skupljanje potpisa za peticije i održavanje okupljanja na otvorenom, dok se na sjeveru mnogo brojnija tvornička radnička klasa služila oružanim demonstracijama.

Ne želimo pritom reći da je stvar ovako deterministička kao što se na prvi pogled možda čini; u ondašnjoj su Rusiji postojali i menjševici, a danas u srcima najrazvijenijih metropola postoje lenjinistički tipovi partija, kao i što su u čartističkom pokretu rudari skupljali potpise i služili se mirnijim načinima borbe za poboljšanje svojih radnih i životnih uvjeta. Razlog uspostavljanja veze između tehničkog i političkog segmenta nije u službi ignoriranja činjenica koje stoje na putu vulgarnom ekonomizmu. Mi ih nastojimo postulirati jer među njima svakako postoji veza, čije bi nam uviđanje olakšalo predviđanje oblika radničkih borbi, pritom ne glumeći Nostradamuse, nego operirajući u terminima „više“ i „manje vjerojatno“.

Da bismo to mogli, potrebno nam je što više informacija. Vrsta posla, prostorno organiziranje radnika (jesu li podijeljeni u odjele, odvojeni uredima ili su zajedno u istoj prostoriji), njihov broj u firmi ili njenoj podružnici, pitanje nekvalificiranih, kvalificiranih ili visokokvalificiranih radnika, prekarni rad ili rad na neodređeno itd. neki su od faktora koji bi nam mogli reći nešto o tipu, vjerovatnosti, potencijalu i dosegu radničke borbe. Veće su šanse da će se pobuniti radnici koji su brojčano jaki i rade u istom prostoru jer će im međusobni razgovor biti dostupniji, čime će dobiti veći broj potvrda da i drugi proživljavaju jednako iskustvo kao i oni sami. Uz to, pod tim je uvjetima moralno lakše jer se odgovornost raspodjeljuje na više ljudi, a i strateški spretnije zbog spoznaje da će gubitak biti manji ako se netko iz veće grupe ljudi izdvoji i odustane od borbe. Isto tako, više je vjerovatno da će se kvalificirani radnik odlučiti na individualnu borbu, pogotovo ako se radi o individualnim prijeporima s nadređenom osobom, ali i zbog toga što će vjerovatno manje osjetiti apstraktan aspekt svog rada. Nekvalificirani će radnik brže uvidjeti motiv stjecanja profita kao glavni motiv kapitalista, dok će kvalificiranom radniku potonje biti zamagljeno sadržajem posla i činjenicom da je više uložio u svoje obrazovanje da ga obavlja.

Što je kraće ugovoreno vrijeme koje prekarni radnik treba odraditi, to je manja šansa da će se odlučiti na bilo kakav oblik borbe, jer zna da će brzo promijeniti radno mjesto. U tom smislu treba promatrati prekarne radnike, a ne samo u smislu teže mogućnosti njihovog organiziranja u sindikat, kao što to rade neki ljevičari koji imaju tendenciju inicijativu borbe prebaciti iz ruku radnika u ruke sindikata.

S periodom neoliberalnog kapitalizma, kapital nema granica. On istovremeno odvaja radničku klasu tako što je „distribuira“ po cijelom svijetu, ali joj time i daje potencijal za ujedinjenje. Neka je tvornica u razvijenoj zemlji povezana s dobavljačima u nerazvijenoj, a to je konkretnija poveznica između tih radnika od puke činjenice eksploatacije na globalnoj razini. Radnici se ne bore zbog teorijskih spoznaja ili klasne svijesti, nego zbog konkretnih uvjeta njihovog rada. Ako ljevičari žele doprinijeti nekim teorijskim inputom, onda bi on trebao sadržavati informacije koje se direktno tiču radnika kojima su upućeni. Dokle god radnik u Hrvatskoj nema nikakve veze s radnikom u Francuskoj, njega neće biti briga što su obojica eksploatirani. Prije će ga zanimati činjenica da i jedan i drugi vole pojesti pečene krumpiriće poslije posla.

Ustrajanje na apstrahiranjima i odolijevanje tendenciji za istraživanjem konkretnih faktora koji se tiču svih društvenih aspekata dovest će nas na isti put s kojeg smo krenuli. Rasprave o ideološkim i političkim kočnicama i ključevima za intelektualno oslobođenje u kontekstu radnika jesu veoma važne, jer su one svakako dio radničke svakodnevnice koje utječu na oblikovanje ili dekompoziciju njihove borbenosti u okviru radnog mjesta. Mi o njima sada nismo raspravljali jer smo htjeli istaknuti ovaj segment za kojeg smatramo da je kod ljevičara zanemaren. Možda će i rasprave o političkim pozicijama i ideološkim pripadnostima radnika, kojih već ima dovoljno, biti jasnije, točnije i potpunije ako se uzme u obzir i nezaobilazni segment analize uvjeta rada i s njim povezan borbeni potencijal.

Ekonomija Jugoslavije kao socijalistička ekonomija

U periodu Jugoslavije, osobe i grupe zadužene za oslikavanje jugoslavenskog društva najljepšim bojama govorile su o njemu kao o socijalističkom, u kojem caruje samoupravljanje i društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Referent za tu propagandu nije bio samo retorički; Ustavom donesenim 1953. godine navedeno je proglašeno temeljnim načelima socijalističkog društva u Jugoslaviji. Iako je prošlo više od 25 godina od njegovog raspada, ljevica danas upada u slične ideološke rukavce, odražavajući pritom na bazi retorike ondašnje društvene proturječnosti – ona malo o jugoslavenskom društvu govori kao o sistemu društvenog vlasništva, a malo o sistemu u kojem je partija raspodjeljivala proizveden višak vrijednosti, što također više ili manje nejasno trpa u kategoriju društvenog vlasništva.

Razlozi ovome su vjerovatno višestruki. U jednu se ruku održavanjem na životu ovakve retorike hrani osjećaj ponosa na period hrvatske povijesti koji je, iz perspektive tih ljevičara, najviše nalikovao Marxovoj viziji socijalizma, u drugu se radi naprosto o neznanju i nekakvoj lošoj mehaniziranoj hermeneutici, a u treću bi se moglo raditi o oportunizmu – ljudima je danas sve jasnije da privatizacija ne vodi prosperitetu velikog broja ljudi, pa zazivaju ono suprotno tome kao rješenje problema, dakle nacionalizaciju. A ljevica se pridružuje tim zazivanjima podsjećajući na Jugoslaviju kao na primjer „pozitivne nacionalizacije“ i, hraneći „narodsku“ zabludu o mogućnosti vraćanja na staro, zapravo nastoji kod „masa“ steći nekakav legitimitet i pritom njenoj tankoj retorici pridružiti svoja pseudorazjašnjenja kojima ne doprinosi ničem drugom nego stvaranjem dodatne konfuzije.

Ta se dodatna konfuzija još više zaoštrava u kontekstu razgovora o društvu budućnosti koje neki ljevičari smatraju dijelom svoje političke pozicioniranosti, odnosno komunizmu i socijalizmu. Ako govorimo o socijalizmu kao o prijelaznom društvenom obliku iz kapitalizma u komunizam i za njega upotrebljavamo isti termin koji koristimo kada govorimo u jugoslavenskom periodu, onda je poruka „narodu“ da je namjera uspostavljanje neojugoslavenskog perioda u okvirima postkapitalističke Hrvatske. Da bi se barem približno moglo razmrsiti ovo klupko, moramo pobliže skicirati ekonomska obilježja kako Jugoslavije, tako i nacrta koje je Marx imao za socijalističko društvo.

Marx, doduše, o socijalističkom provizoriju nije rekao mnogo. Dapače, bio je skeptičan, i to s pravom, o ideji pisanja o društvu koje se tek treba dogoditi (sve dok nije, doduše, doživio stvaranje Pariške Komune). Ali nekom vrstom negativne ekstrapolacije kapitalističkog načina proizvodnje ipak se mogu dati nekakvi opći obrisi tog društva, imajući u vidu da će taj provizorij biti „natopljen“ ostacima prethodnog, kapitalističkog društva.

Prije svega, u tom će prijelaznom razdoblju biti ukinuto privatno vlasništvo, bilo da se ono nalazi u rukama privatnog kapitalista ili države. Kako je privatno vlasništvo izvor društvenih nejednakosti, ovaj korak se čini logičan kao prvi ka cilju njihovih ukidanja.

To znači da više neće biti apstraktnog rada, odnosno rada kojem cilj nije da nešto proizvede, nego da priskrbi višak vrijednosti kapitalistu. Dakle, smanjenje broja radnih sati bit će jedan od prvih poteza u konstituiranju socijalističkog društva.

Ono će, još uvijek, jer je rano, biti zasnovano na radu, a ne na potrebama kao u komunističkom društvu. Zato bi krilatica ovog perioda bila „od svakoga prema sposobnostima, svakome prema radu“. Marx ovo kaže o socijalističkom provizoriju, govoreći o njemu kao o prvoj etapi komunizma:

Ovde imamo posla sa komunističkim društvom ne onakvim kakvo se ono razvilo na svojoj vlastitoj osnovi, nego obruto, onakvim kakvo ono iz kapitalističkog društva upravo izlazi; s komunističkim društvom, dakle, koje u svakom pogledu, u ekonomskom, moralnom, duhovnom, nosi na sebi madeže starog društva iz čije utrobe izlazi. Prema tome, pojedini proizvođač dobija nazad od društva – posle odbitaka – tačno ono što mu daje. Ono što mu je on dao – njegov individualni kvantum rada. Na primer, društveni radni dan sastoji se od zbira individualnih radnih časova; individualno radno vreme pojedinog proizvođača jeste onaj deo društvenog radnog vremena koji je on dao, njegov udeo u njemu. On dobija od društva potvrdu da je dao toliko i toliko rada (posle odbitka njegova rada za zajedničke fondove), i na osnovu te potvrde dobija iz društvenih zaliha sredstava potrošnje onu količinu predmeta potrošnje na koju je utrošeno isto toliko rada. Isti kvantum rada koji je dao društvu u jednom obliku dobija nazad u drugom obliku.

Ovde očigledno vlada isti princip koji reguliše razmenu robe ukoliko je ta razmena – razmena jednakih vrednosti. Sadržina i oblik su promenjeni, jer u promenjenim okolnostima niko ne može dati nešto drugo osim svog rada i jer, s druge strane, ništa ne može preći u svojinu pojedinih osoba osim individualnih sredstava potrošnje. Što se pak tiče raspodele sredstava potrošnje medju pojedine proizvođače, tu vlada isti princip kao pri razmeni robnih ekvivalenata: jednaka količina rada u jednakom obliku razmenjuje se za jednaku količinu rada u drugom obliku.

Zato je ovde jednako pravo još uvek po principu – buržoasko pravo, iako princip i praksa nisu više u opreci, dok razmena ekvivalenata pri robnoj razmeni postoji samo u proseku, a ne u svakom pojedinom slučaju.

I pored tog napretka ovo jednako pravo ima još uvek buržoaske granice. Pravo proizvođača proporcionalno je radu koji oni daju; jednakost se sastoji u tome što se merenje vrši jednakim merilom – radom.

Ali jedan čovek je fizički ili intelektualno jači od drugog, daje, dakle, za isto vreme više rada i može da radi duže vremena; a rad, da bi mogao služiti kao mera, mora biti određen po trajanju ili po intenzivnosti, inače on ne bi mogao biti merilo. Ovo jednako pravo je nejednako pravo za nejednaki rad. Ono ne priznaje nikakve klase razlike, jer je svaki samo radnik kao i drugi; ali ono priznaje prećutno nejednaku individualnu obdarenost i, prema tome, nejednaku radnu sposobnost kao prirodne privilegije. Zato je ono, po svojoj sadržini, pravo nejednakosti, kao i svako pravo.[7]

Iako je ovo dovoljno određeno da se stekne barem neka ideja o slici socijalističkog provizorija, ipak ostavlja dovoljno prostora za manipulaciju u kontekstu izgradnje ekonomije neke zemlje po ovom modelu, pogotovo ako se ona gradi s ljudima koji ni s ovim općim obrisima nisu upoznati. Ipak, premda ne možemo govoriti o socijalizmu konkretnije jer bi to podrazumijevalo imperativ njegovog empirijskog postojanja u određenoj zemlji, u kojoj bi se pak, zbog ostalih društvenih faktora, razlikovao od socijalizma u nekoj drugoj zemlji, mogli bismo reći da imamo dovoljno informacija da možemo reći što socijalizam nije. Da bismo to barem koliko – toliko demonstrirali, potrebno je reći nešto o jugoslavenskoj ekonomiji. Nastojat ćemo ne ići u previše detalja, jer ovaj dio našeg teksta svakako nije prva riječ o jugoslavenskoj ekonomiji, ali ćemo nastojati reći dovoljno da opravdamo našu početnu poziciju.

Svakako je poznato da prve godine postojanja Jugoslavije, do 1948. godine, bilježe postojanje staljinističkog ekonomsko-političkog modela – državno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju (što podrazumijeva njihovu nacionalizaciju), državno centralno planiranje i upravljanje proizvodnjom i raspodjelom; ukratko, vodeću ulogu državnog aparata u upravljanju ekonomskim procesima.[8]

Raskid sa Staljinom potaknuo je partiju da preispita postojeći ekonomski i politički model. Edvard Kardelj je 1948. nagovijestio novi društveno – ekonomski smjer u svom govoru povodom Zakona o narodnim odborima, verbalizirajući svoju namjeru da se proširi „socijalistička demokracija“.[9] Da bi se to postiglo, morala se pojačati uloga lokalne samouprave. Istodobno, staljinistički je model osuđen kao državno-kapitalistički.

Jugoslavenska je ekonomija doživjela nekoliko perioda liberalizacije i nekoliko perioda etatizacije. Liberalizacija se, na primjer, 50-ih godina sastojala u tome da su se sva poduzeća prerađivačke industrije, rudnici ugljena itd. dali na upravljanje republikama, dok je država zadržala nadležnost nad metalurgijom, strojogradnjom, naftnom industrijom i tako dalje. 1953. godine donesen je već spomenuti Ustav u kojem je samoupravljanje proizvođača i društveno vlasništvo proglašeno temeljnim načelima socijalističkih odnosa u Jugoslaviji.

Iako je u Zakonu o upravljanju poduzećima pisalo da radni kolektivi upravljaju poduzećima preko slobodno izabranih radničkih savjeta, u stvarnosti su i dalje najveću upravljačku moć imali upravni odbor i direktor (a potonji je imao pravo veta na sve odluke radničkog vijeća). Još je manji bio utjecaj samoupravnih tijela na makroplanu – raspodjela dohotka ostala je u kontroli državnih organa.

I u periodima liberalizacije kao i u periodima etatizacije država je u rukama zadržala vlasništvo, akumulaciju i raspodjelu. U periodima liberalizacije postotak akumulacije kojeg su poduzeća morala uplaćivati državi bio je nešto manji, a mogla su i donositi svoje planove proizvodnje, za razliku od perioda etatizacije. Ali u prethodnim bi periodima česta pojava bila neplaćanje poreza i kršenje propisa da bi uprave stvorile što veći vlastiti profit, i tada bi se počeo usporavati proces deetatizacije te vraćati etatizacija.[10] Drugim riječima, radilo se o ciklusima variranja između nekakvog oblika liberalnijeg, u oblik državnog kapitalizma.

Postojale su privatne poduzetničke inicijative, koje su imale zakonom ograničen broj zaposlenika kojeg su mogli zaposliti, iako se taj zakon u praksi često nekažnjeno kršio, a od 1965. godine nadalje na saveznoj su se razini pojavili novi centri moći – banke i velika vanjsko trgovinska poduzeća. Banke su 70-ih godina držale u svojim rukama 50, 9% ukupnih sredstava za investicije.

Na 7. kongresu partije 1958. godine govorilo se o društvenom uređenju zasnovanom na podruštvljavanju sredstava za proizvodnju u kojem društvenom proizvodnjom upravljaju udruženi neposredni proizvođači.[11] Usprkos takvoj nedvosmislenoj proklamaciji, država nije nikad uspjela u tome da ona postane ekonomska stvarnost. Društveno je vlasništvo postalo sinonim za državno, te je to pogrešno shvaćanje i danas prisutno, kako na ljevici, tako i u „masama“. Problem je taj što se ljevica ne trudi da tu grešku ispravi, nego plasira ljudima nejasnoću i konfuziju, koju su osjećali i neki intelektualci i radnici u Jugoslaviji, dok su se uzalud čekali komunizam kao što Vladimir i Estragon čekaju Godota.

Iako je socijalističko razdoblje samo prijelazno i nije do kraja definirano, ipak bi se logičnim trebalo nametnuti da to ne može biti nekakvo provizorno stanje koje se magično transferira u društvo beskonfliktnog humaniteta, mira, sreće, u kojem sasvim neotuđen čovjek egzsistira sa svim potrebama namirenim. Ono bi moralo, ako ima namjeru ići u potonjem smjeru, sadržavati barem neke od karakteristika smjera prema kojem se kreće. Kakav će, pita se Danko Grlić u svom tekstu „Socijalizam i komunizam“, biti i kakav može biti komunizam ako socijalizmom harače bezdušni i beskrupulozni birokrati, ako kult ličnosti stvara stalno samo atmosferu opće dvoličnosti ili bezličnosti?[12]

Mi se pitamo kakav će biti i kakav može biti komunizam ako je socijalizam ekonomski uspostavljen tako da otvara vrata bezdušnim i beskupuloznim birokratima, pri čemu se ne radi baš ništa da se takav sistem dokine, nego se čeka da se njegova suprotnost magično realizira. Odgovor je, dakako, da ga neće ni biti, ali ono čega eventualno može biti je prostor razjašnjavanja pojmova i pojava onda kada je to moguće, umjesto stvaranja doprinosa gradnji mitova i propagandi. Ako je Marxovo društvo ono što ljevičari imaju na pameti, onda bi se njegova definicija socijalizma trebala preporučivati kao referentna točka za sisteme koji su tvrdili da su nastali po njegovim naputcima.

 Zaključna riječ

Premda smatramo da je sljedeće u tekstu već bilo dovoljno izrečeno, ponovit ćemo još jednom da problem ne predstavljaju toliko određeni epistemološki proizvodi koje ljevica plasira, koliko činjenica da oni sugeriraju nepostojanje i, čini se, barem u nekim slučajevima, uporno odbijanje adekvatnog orijentira u nastojanju da se potraže zadovoljavajući odgovori. Apstrahiranja, davanja prednosti propagandi pred nekim možda neugodnim činjenicama, ali svejedno činjenicama, nepostojanje tendencije za proširivanjem znanja, interes za izgradnjom vlastitog aktivističkog ili intelektualnog identiteta s ljevičarskim predznakom kao i nepostojanje jasne mete kojima su njihovi napori upućeni, a s tim i povezana metodologija pristupa njima nalik na „guske u magli“ nešto je što, na žalost, predstavlja dominantne karakteristike domaće marginalne ljevice, koja službenoj ne može ničim parirati jer se od nje suštinski ne razlikuje ni po čemu osim po statusu. Općenito uzevši, našom lijevom „scenom“ dominira, u kontekstu bavljenja ekonomijom, utjecaj liberalne ideologije koji rezultira stavljanjem ekonomskih pitanja na margine i valjda zabluda da se, kada se radi o grupama s marksističkim predznakom, citiranjem određenih marksističkih mislioca ostvaruje adekvatna kompenzacija za nemogućnost povezivanja ekonomskih problema s ostalim društvenim faktorima i time sposobnost za artikuliranje potpunije društvene analize. Imajući u vidu vrlo žilavu volju koja je rijetko odsutna kod ljevice u nas, s obzirom na ove uvjete, ponekad je bolje da se ne radi i ne piše ništa. Mi se pak nadamo da će se, ukoliko dođe do takvih perioda neaktivnosti, u njihovoj pozadini zbivati nešto zrelije, radikalnije, jasnije i sveobuhvatnije od ovoga što sada vidimo i da će potonje uspjeti, kada izađe na vidjelo, barem malo popraviti nanesenu štetu.


[1] Paul Mattick, Business as usual: The economic crisis and the failure of capitalism. Reaktion Books, 2011.

[2] Class composition, Kolinko, 4/2001. Link: https://www.nadir.org/nadir/initiativ/kolinko/engl/e_klazu.htm

[3] Steve Wright, Storming heaven – Class composition and stuggle in Italian Autonomist Marxism. Pluto Press, 2002.

[4] ibid

[5] Friedrich Engels, Condition of the working class in England. Link – https://www.marxists.org/archive/marx/works/download/pdf/condition-working-class-england.pdf

[6] Neil Fauklner, A Marxist history of the world. From Neanderthals to Neoliberals. Pluto Press, 2013., London.

[7] Karl Marks, Kritika Gotskog programa: Primedbe uz program Nemačke radničke partije. Link – https://www.marxists.org/srpshrva/biblioteka/marks/1875/kritika-gotskog-programa/ch03.htm

[8] Milan Mesarić, Socijalizam: utopija, zabluda ili realna alternativa kapitalizmu. Sveučilišna knjižara, Zagreb, 2011.

[9] Branko Petranović, Istorija Jugoslavije 1918. – 1978., Nolit, Beograd.

[10] Josip Županov, Tržište rada i samoupravni socijalizam. Naše teme, br. 3, Zagreb, 1983.

[11] Milan Mesarić, Socijalizam: utopija, zabluda ili realna alternativa kapitalizmu. Sveučilišna knjižara, Zagreb, 2011.

[12] Danko Grlić, Socijalizam i komunizam iz Smisao i perspektive socijalizma, zbornik radova, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb. 1965.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *