Kontra klasa #1

Radnici u okviru identitetskih politika

Uključivanje elementa radništva u teorije o identitetskim politikama prisutno je u Evropi i Americi već desetljećima. Najisturenija LGBT platforma u nas, Zagreb Pride, javno se pridružio tom toku u teoriji 2014. godine kad je prepoznao da su neke LGBT osobe, uz to što su LGBT, još i radnici. U sklopu teorije ovo je otvorilo već ionako širok prostor za kojekakve kompleksne analize pojedinačnih iskustava; heteroseksualna bijela radnica ima jedno iskustvo, crni gej radnik ima drugo, transrodni/a radnik/ca azijskog etničkog porijekla ima treće, i tako dalje. Pridružimo tim kategorijama kategoriju vremena, prostora, radnog mjesta i dobit ćemo kompleksnu mrežu razno raznih iskustava, koja u teorijskim radovima apsorbiraju kategoriju radnika u ostale kategorije i transformiraju kategoriju radništva u identitet, baš kao što je rodni, seksualni, etnički, nacionalni, kulturološki i drugi identitet. Biti radnik znači imati određeno iskustvo, koje se mijenja zavisno od drugih identiteta s kojima je spojeno. Zato bi bilo i nelogično očekivati da bi se neka od tih teorija ili aktivističkih grupa zalagala za ukidanje „identiteta“ radnika, baš kao što se ne može dokinuti identitet crne osobe. Potonja se, dakako, može podvrgnuti nizu operacija koje će joj izblijedjeti kožu, suziti nos, stanjiti usne i tako dalje, ali rijetko će koji teoretičar ili aktivist preporučiti takvu vrstu promjene; poanta je u osnaživanju tih identiteta. Trebamo biti ponosne na to što smo žene, što smo crni gej muškarci, biseksualne osobe, transseksualne i transrodne osobe, kao što trebamo biti ponosni i na to što smo radnici. Homofobija, transfobija, bifobija i patrijarhat su tlačitelji kojima trebamo suprostaviti ponosno nošenje naših identiteta, kao što je kapitalizam tlačitelj pred kojim kao radnici trebamo biti ponosni na to što smo radnici i to trebamo ostati. U proglasu ovogodišnjeg (2016.) Zagreb Pridea, između ostalog, stoji i ovo: „Radnici i radnice, mi želimo i tražimo da sve radnice i radnici imaju više slobodnog vremena za svoje kreativne potencijale, kulturu, obrazovanja i obitelj. Sloboda radništvu, a ne kapitalu.“[1] Kao što vidimo, sloboda kapitalu se oduzima tako što se radnicima produžuje slobodno vrijeme. Još ćemo se vratiti na ovo.

Ponos na vlastitu radničku klasnu poziciju nije nešto što je nastalo u okviru identitetskih politika, niti danas postoji samo u njenom okviru. Uostalom, on je u njenom sklopu rijetko kad naglašen išta više nego u odnosu na druge identitete. Ovaj stav se može razumjeti kao onaj koji dolazi iz opozicije sitnoburžujskom i buržujskom preziru spram radničke klase, pogotovo sitnoburžujskom, jer je sitnoburžujski odnos prema radničkoj klasi više antagonistički, zato što bi sitni buržuji htjeli biti krupni, a ne se proletarizirati. Tlačenje, patroniziranje, podcjenjivanje i slični tretmani nešto su što radnička klasa u cjelini dobro poznaje i zato nije ni čudo da će razviti tampon zonu koja će se sastojati od suprotnog željenom efektu tlačenja – umjesto srama, osjećat ćemo se ponosnima, osjećaju manje vrijednosti suprotstavit ćemo osjećaj važnosti. Na to se navezuju pojmovi kao što su radnička kultura, radničko iskustvo, radnički identitet i tako dalje i gradi se jedna cijela ministruktura, koju identitetske politike povezuju sa svojim ministrukturama.

Kad na koncu glava zaboli od svih tih različitih identiteta, iskustava i ministruktura, neki teoretičari i aktivisti, posebno oni koji se pozicioniraju više lijevo-liberalno nego samo liberalno, nastoje cijeli taj kupus spojiti u jednu cjelinu, ne bi li sebi i drugima olakšali razumijevanje svega toga i ne bi li pronašli orijentir za političko djelovanje. Dolaze do zaključka kako se tlačenja po rodnoj, etničkoj, seksualnoj i drugoj osnovi ne mogu odvojiti od klasnih i kako su svi ti konflikti dio jednog međusobno neodvojivog iskustva i prakse. Ti su lijevo-liberalni teoretičari posebno agilni da ovo naglase u dijalogu s nekim marksistima koji jesu, doduše, skloni zanemariti sve ostale vrste potlačivanja nauštrb klasnih.

Identitet radnika ili radnice ne postoji. Kada radnica Konzuma dođe kući s posla, ona tamo nije radnica. Isto vrijedi i kad ode na godišnji odmor. To ne znači, naravno, da je ona izbrisala svoja radna iskustva u Konzumu, to znači da biti radnica u Konzumu nije nešto što je ona u svako vrijeme i u svakom mjestu, kao što je, recimo, njen identitet žene. Ona je žena i kod kuće i na radnom mjestu, ali samo je na poslu radnica. Isto tako, ona može dati otkaz i početi raditi u Milleru i tako prestati biti radnica Konzuma, a može i dobiti na lutriji ili naslijediti kapital i otvoriti svoju firmu, čime bi prestala biti radnica uopće. Biti radnik znači obavljati ekonomsku funkciju; znači pripadati klasi koja je proizvod određenog historijskog trenutka, za razliku od muškaraca, žena i gej osoba, koje postoje od pamtivijeka. LGBT osobe nisu imale isti politički prostor u npr. 13. stoljeću kojeg imaju sada, nisu imale isti naziv za svoj identitet, društveni tretman, samopoimanje, pravnu zaštitu i tako dalje, ali iz crkvenih i sudskih zapisa znamo da su postojale neke osobe koje su imale seksualne odnose s pripadnicima istog spola, dok radnici tada nisu postojali. Oni počinju postojati s razvojem kapitalizma i postojat će dokle god kapitalizma bude bilo. Ne postoji radnička supkultura ili kultura; jedan radnik pije pivo u parku i sluša rock, a drugi pije gemišt i odlazi na hip-hop i rap slušaone. Čak i da postoji vrsta muzike, odjeća i dr. zajednička radnicima, biti radnik ne znači slušati određenu vrstu muzike i piti pivo ili tekilu, nego znači imati istu klasnu poziciju unutar kapitalističkog načina proizvodnje.

Ovo se, dakako, odnosi i na interese i političku pozicioniranost. Samo zato što su neke LGBT osobe radnici, ne znači da će odnedavna prakticirano naglašavanje elementa radništva u sklopu proglasa Zagreb Pridea i u obliku transparenata na toj jednogodišnjoj manifestaciji nekako privući ostale radnike da podrže zahtjeve Zagreb Pridea. Zakon koji gej parovima omogućuje posvajanje djece ne nalazi se u sferi političkih interesa svih radnika, kao što se ne nalazi ni to da se brakom nazove i zajednica između dviju osoba istog spola. Kapitalizam, u sklopu kojeg su nastale identitetske politike, ne mora nužno generirati sve te faktore tlačenja i spajati ih u nekakvo čelično jedinstvo – neke su kapitalističke zemlje vrlo napredne što se ostvarivanja prava LGBT osoba tiče, dok su druga kapitalistička društva više homofobična. Kakvi god kulturološki, religijski, politički i ostali faktori neke zemlje bili, činjenica jest da prihvaćanje ili neprihvaćanje zakona povoljnog za LGBT osobe nimalo ne narušava kapitalistički način proizvodnje. Nijedna ženska ili LGBT udruga ne može sama utrti put ka ukidanju kapitalističkog načina proizvodnje; to mogu jedino radnici i radnice, jer oni/e predstavljaju onu suprotnost kapitalu ključnu za njegovo ukidanje. Sloboda kapitalu se, prema tome, ne dokida davanjem više slobodnog vremena radnicima. doduše, ova socijaldemokratska pozicija jest u praksi pravila kompromis između radnika i kapitala; socijaldemokratska je država bjesomučnu jurnjavu za kapitalom ipak držala kako tako pod kontrolom pravljenjem ustupaka radničkoj klasi. Ali da bi se dokinula sva sloboda kapitalu, to znači da bi se morao dokinuti sam kapital, a kad njega ne bude, neće više biti ni radnika. Ovo je srž pozicije komunističkog „tabora“ s kojim su dijalog povremeno vodile i vode lijevo liberalne udruge i pojedini aktivisti.

S druge strane, bilo bi nepošteno ne spomenuti predrasude koje su, zbog gorenavedene pozicije, imale određene komunističke grupe i pojedinci iz prošlosti. Iako su radnici jedini sposobni ukinuti kapitalistički način proizvodnje, to ne znači da treba zanemariti ostale vrste tlačenja s kojima se radnici susreću. Rasizmu, seksizmu, homofobiji i ostalome treba se suprotstavljati gdje god na njih naiđemo.  Također, napori reformističkih grupa, onih LGBT i ženskih, isplatili su se (iako smatramo da ne mogu one same preuzeti zasluge za ostvarenje određenih LGBT prava i prava žena) utoliko što su uspjele u tome da zakoni povoljni za LGBT osobe i žene postanu dio vladajuće ideologije i politike, što ima i može imati efekta u narušavanju ukorijenjenih hijerarhijskih odnosa na relaciji muškarac-žena, heteroseksualna osoba – gej osoba i tako dalje. Ipak, mi kao komunisti, za razliku od reformističkih udruga koje nemaju nikakvih pretenzija da imalo poljuljaju kapitalističke proizvodne odnose, želimo ukinuti kapitalističke ekonomske funkcije, između ostalog i zbog toga što mislimo da će se tako stvoriti veći prostor slobode za LGBT osobe, a kamoli za žene koje, samim tim što postaju majke proizvodeći buduće radnike, ne zatvaraju vrata svakom rodnom potlačivanju. Jedna se kapitalistička zemlja može razlikovati od druge po razini homofobije, ali sloboda za sve, pa tako i za LGBT osobe, neusporediva je s idejom slobode koja bi trebala biti ostvarena u komunističkom društvu. U društvu u kojem postoji otuđenje ljudi od svog rada, otuđenje jednih od drugih i politička nadmoć jednih nad drugima pojedinac ne može biti jednako slobodan kao u društvu lišenom ovih karakteristika. Kapitalističko društvo stoga u najboljem slučaju može otupiti oštrice svojih kontradikcija, ali ih ne može u potpunosti ukloniti, kao što ne može ukloniti ni koncepte postojećih LGBT identiteta, koji nužno odražavaju kapitalistički način proizvodnje i političke strukture, koliko god ti identiteti prava u nekom društvu uživali.

Socijalistička revolucija je moguća jedino s masovnom radničkom inicijativom koja će prvo obustaviti proizvodnju, a onda početi epohu socijalističkog društva. U tome bi mogli i mogu sudjelovati radnici i radnice svih etničkih opredjeljenja, seksualnih orijentacija, rodnih identiteta i drugo, ali ništa osim toga nije revolucionarni potez. Ni borbe za prava žena, ni Afroamerikanaca ni za prava LGBT osoba, jer one ne dokidaju kapitalizam, nego ga nastoje reformirati. Pritom, kao što rekosmo, radnice trebaju reagirati na svaku vrstu potlačivanja koje dožive od radnika, kao što bi i radnici trebali iz naprosto etičkih, ljudskih pobuda raditi na tome da u sebi premoste predrasude prema ženama. Ali kapitalizam može preživjeti i ako ima homofobične zakone, kao što može preživjeti i ako dodijeli svako pravo seksualnim i rodnim manjinama.

Točka u kojoj se komunisti razilaze s reformističkim grupama nije, i ne bi trebala biti, tendencija ka smanjenju razno-raznih potlačivanja. Razilazimo se u tome što reformisti ne žele ukinuti kapitalistički način proizvodnje, a mi želimo. Ali nisu ni reformističke grupe jedini način djelovanja za LGBT aktiviste. Postoje mnoge queer aktivističke grupe koje traže druge načine djelovanja osim reformizma, a postoje i grupe koje se deklariraju kao queer komunističke. Jedna od takvih, iz kirgistanskog glavnog grada Biškeka, objavila je svoj „Queer communist manifesto“[2] u kojem govori o ukidanju privatnog vlasništva, mogućnosti redefiniranja zadanih rodnih uloga u komunizmu i nemogućnosti bijega od nuklearne porodice unutar kapitalizma. Takve i slične grupe su nešto s čim bi se moglo ući u dijalog, da neka takva postoji u Hrvatskoj. Ne zato što nam se baš oni posebno dopadaju i što nas interesira antikapitalistički protest u obliku umjetničkog performansa, nego zato što u teorijskom smislu imamo više toga zajedničkog s njima nego s većinom reformističkih grupa.


[1] Vidi: http://www.zagreb-pride.net/povorka/proglas/

[2] Biškek, Queer communist manifesto. Link: http://www.en.art-initiatives.org/?page_id=6830

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *