Kontra klasa #1

Uvodnik: Kritika optimizma ili kako je ljevica izgubila radničku klasu

Optimizam je, da citiramo podnaslov knjige Monsieur Duponta, „religijska dogma koja tvrdi da će doći do ultimativnog trijumfa dobra nad zlom“. U kontekstu radikalne ljevice to naravno znači kako će jednog dana potlačene klase prihvatiti ideje ljevice i riješiti se okova današnjeg društva i svi ćemo živjeti sretno za vjeke vjekova. A do tada ne postoji ništa što možemo raditi nego li „polako gurati“, „ubrzavati stvari“ itd. Vrijeme je da se probudimo!

Ljevica danas nema nikakvog kontakta s radničkom klasom niti se bavi „radničkim pitanjima“ na adekvatan način. Danas je ljevica preokupirana ideološkim (svjetonazorskim) pitanjima i politikama identiteta, a ako se i dotiče „radničkih pitanja“ to je većinom pod velom sitno-reformističkog djelovanja. Za ljevicu radnička klasa je puka apstrakcija, to je samo grupa ljudi koje treba pridobiti, koja treba prihvatiti nešto, razumjeti nešto, „konačno se probuditi“, itd. Ona je samo sredstvo za ispunjavanje apstraktnog političkog programa i promjene svjetonazorskog sustava. I upravo zbog toga – radničku klasu boli briga za ljevicu.

POLITIKA APSTRAKCIJE

Što čini preokupaciju svjetonazorskim pitanjima tako apstraktnom?

Kako bismo odgovorili na ovo pitanje morat ćemo napraviti dvije kategorije:

  1. Problem vremena
  2. Problem fokusa

Problem vremena je problem življenja izvan trenutne historijske epohe. Ljevica se fokusira na probleme koji nemaju nikakve veze s kontekstom današnje političke ili ekonomske borbe radničke klase, njezinom klasnom dinamikom i kompozicijom ili s kretanjima kapitala. Uzmimo za primjer da postoji ljevičarska grupa, koja broji svega par ljudi, a koja većinu svog vremena posvećuje pisanju i raspravljanju strukture svoje buduće masovne političke organizacija ili partije, odnosno organizacijske i političke formacije koja ipak pripada budućnosti. Takva grupa je zasigurno nezanimljiva za bilo kakvo promatranje ili diskusiju, ali nažalost predstavlja stanje današnje ljevice.

Problem fokusa je drugačija vrsta problema. To je problem koji nastaje kada su ljevičarske grupe ipak u mogućnosti da sudjeluju u nekoj promjeni ili akciji, ili se u njihovoj regiji događaju značajne političke promjene i pokreti, a one ostaju fokusirane na getoizirane teme. Uzmimo za primjer da postoji ljevičarska grupa koja će radije raspravljati o prirodi Narodnooslobodilačke borbe (NOB-a) s drugim grupama ili pojedincima umjesto sudjelovanja u grassroots akcijama radnika koje se događaju upravo pored njih. Obično u takvim situacijama ljevica ima tendenciju denunciranja tih borbi i njihovih sudionika kao reformista, kontroliranih od strane sindikata itd. umjesto da se priključe i pokušaju promijeniti situaciju na terenu.

Dakle, kao što vidimo, u oba slučaja svjetonazorske apstrakcije dolaze ispred stvarnih problema klasne borbe. Upravo je to jedan od razloga zbog kojeg radnička klasa nema interesa za ljevicu; ne može se s njom poistovjetiti, nije zainteresirana za nju i ne može ništa dobiti od nje.

INTERES VS IDENTITET

Interes je bio pokretač klasne politike ljevice tijekom 19. i 20. stoljeća, dok je identitet pokretač današnje ljevice. Organizacije 2. i 3. Internacionale, kao i druge odmetnute partije i organizacije, nikad ne bi imale takve organizacijske potencijale i mogućnosti da nisu bile vođene interesom: očuvanje radnih mjesta, skraćivanje radnih sati, unaprjeđivanje uvjeta rada, rodne ravnopravnosti na radnom mjestu, nužnošću očuvanja radničke revolucionarne inicijative i kontrole itd. Današnji su interesi koje verbalizira ljevica apstraktni, a ne konkretni. Oni nisu ništa više od praznih floskula o nacionalizaciji, napuštanju Eurozone, borbe protiv MMF-a itd., koje u najboljem slučaju završe poput grčke Syrize.

Nadalje, većina identitetskih politika su zapravo iskazivanje buržoaskog interesa. Identitetska politika teži ka podijeli radničke klase u manje skupine. Odnosno, identitet je odgovor na materijalne uvjete iznad kojih on ne može ići. Na primjer, rasizam u SAD-u proizvodi crno-nacionalistički (tzv. black power) pokret kao identitet, ali crni nacionalizam nije u mogućnosti da okonča rasizam. On je jedino u mogućnosti da ponudi male reforme čiji je posao integracija afroameričkog stanovništva u sustav kako bi se rasizam učinio manje agresivnim. Naravno, tada vodstvo takvih pokreta (tzv. identitetski poduzetnici) eksploatira identitet kako bi pronašli „svoje mjesto“, odnosno profitirali od elana pokreta. Problem rasizma i dalje ostaje – kao i svaki drugi problem koji proizvodi svoj vlastiti identitet. Kapitalističko društvo nikad ih neće u potpunosti riješiti, zato jer su njegovi temelji u klasnoj podjeli samo ojačani identitetskim razdvajanjima i podjelama. A čak i da postoji tendencija ka rješavanju određenog identitetskog problema, kapitalističko će društvo radije ugoditi njegovim aktivistima, sve dok oni ne diraju proizvodne odnose.

I tu je vrlo važno jasno i glasno reći: radnička klasa nije identitetska odrednica! Ona je određena odnosnom u proizvodnji unutar kapitalističkog sustava i bez toga ona ne bi postojala[1].

Identitetska politika vodi ka apsorpciji liberalne politike. Kao što smo spomenuli, ona vodi ka individualizaciji klase. No nemaju svi ljudi istog identiteta iste klasne interese. S druge pak strane, radnička se klasa u Europskoj Uniji sve više okreće ka ekstremnoj desnici (i ovo je proces koji traje već nekoliko godina) koja, na sebi svojstven način, nudi „odgovore“ na pitanja koja muče radničku klasu. Odgovor ekstremne desnice je isto tako vrsta identitetske politike; to je očuvanje nacije, religije, kulture, poslova bijelih ljudi, itd.

Naravno, to ne znači da su pitanja poput rasizma, patrijarhata, homofobije itd. drugorazredne vrijednosti ili nevažna. To znači da je rješenje ovih problema nemoguće u kapitalizmu i ono zahtijeva klasnu borbu. Ono zahtijeva radničku klasu koja se bori za svoj vlastiti interes protiv svih vrsta neravnopravnosti ukorijenjenih u kapitalističkom sustavu, ali i ljudskom društvu općenito.

Danas to isto znači i da je ljevica u nemogućnosti slijediti politiku klasnog interesa iz nekoliko razloga. Prvi razlog je taj što je ljevica današnjice elitistička društvena scena/milje, koji je odvojen od radničke klase. Drugi razlog je taj što je lakše slijediti partikularne identitetske interese i sudjelovati u reformističkoj politici koja ne daje pretjerane rezultate i time graditi iluziju političke aktivnosti, u smislu borbe protiv kapitala, nego zasukati rukave i upustiti se u klasnu akciju.

STARA ŠKOLA OPORTUNIZMA

Kako bi izbjegla pasivnost i marginaliziranost, radikalna ljevica ponovno nudi stara „rješenja“ i „recepte“. Odnosno, ona ne samo da oportuno apsorbira liberalni diskurs, već aktivno sudjeluje u izgradnji „same sebe“ i svog miljea kroz liberalne političke naočale. Bilo bi možda previše da ovakvu politiku prozovemo reformističkom jer iako ona cilja upravo na reformaciju postojećeg stanja, njezini reformistički zahtjevi rijetko kada dolaze do šire javnosti, a najmanje do radničke klase.

Svoju, nazovimo to, reformističku djelatnost radikalna ljevica bilježi i nekritičnim pristupom ka suradnji sa sindikalnim čelnicima i povjerenicima, koje doživljava kao autocestu k srcu radničke klase, pri tome zaboravljajući na ulogu koju upravo te funkcije imaju o reprodukciji kapitalističkog sustava. Ista riječ je i o nevladinom, odnosno NGO/civilnom sektoru, gdje često promoviraju svoja zaposlenja kao revolucionarnu djelatnost kako bi sami sebe održali na životu.

Ona stvara svoj novi minimalni program, načelno po uzoru na historijsku ljevicu, ostavljajući široku mogućnost i za parlamentarnu djelatnost, pri tome nekritički prilazeći parlamentarizmu kao „još jednom prostoru koji ljevica mora popuniti“. Uopće, radikalna ljevica sve više i više sebe doživljava tek kao puki politički identitet pojedinca, a ne kao revolucionarni pokret masa. Pri tome često karikirajući revolucionarna nastojanja kao djetinja, nemoguća, ultra-lijeva ili pak „afirmirajući“ ih kao identitetsko poistovjećivanje s „naprednim snagama“ naše prošlosti.

KOMPOZICIJA LJEVICE

Još jedan problem s ljevicom je njezina klasna kompozicija. Nećemo reći ništa novoga ako utvrdimo kako je (zapadna) ljevica većinom sastavljena od srednje klase – sitne buržoazije. Sitna buržoazija ima ekonomska sredstva i vrijeme da bude u potpunosti uključena u „radikalnu politiku“ ljevice, zato jer je njezino postojanje na tržištu rada znatno drugačije od proleterskog. Isto tako, ona je utrošila više vremena na svoju edukaciju.

Naravno, ne mislimo kako nužno ima išta lošega u tome da se sitna buržoazija uključi u politiku radničkog pokreta. Povijesno većina „šampiona“ radničkog pokreta je bila sitnoburžujska (ako ne i „krupno buržujska“), upravo zato jer su imali pristup visokom obrazovanju koje ih je učinilo prikladnijim za određene organizacijske pozicije. No pokret se većinom sastojao od radničke klase, koja je također proizvodila svoje organske intelektualce. Danas je situacija drugačija – danas je većina ljevičarskog pokreta sitnoburžujska.

Problem je u tome što je sa sitnom buržoazijom u većini ona u mogućnosti oblikovati politiku ljevice na način koji više odgovara njezinim partikularnim klasnim interesima. Odnosno, jedan od problema leži u njihovoj izgradnji „radničkog pokreta“ na isti način na koji grade civilno društvo. Što je i jedan od razloga zbog kojeg se ljevica bori za identitetsku politiku, demokratizaciju i partikularne nacionalne interese.

Na drugu pak ruku, ne možemo reći da radnici nisu aktivni, čak i danas, na ljevici. Doduše, većinom je riječ o manjini i obično predstavlja radnike radikalizirane kroz sindikalni rad (npr. sindikalne predstavnike) ili kroz partikularne borbe na radnom mjestu. Većina radnika je i dalje neaktivna i nezainteresirana za lijevu politiku. A sa stanjem ljevice oko nas ne možemo ih niti kriviti.

ŠTO MI TOČNO ŽELIMO?

Sasvim legitimno pitanje nakon čitanja ovog teksta je: što mi to točno želimo?

Ako pogledamo situaciju u Hrvatskoj vidjet ćemo kako ideološkim (svjetonazorskim) diskursom dominira nacionalizam i desnica (čak je i službena ljevica napravila svoj desni zaokret), a ekonomskim pitanjima neoliberalna ekonomija. Zbog čega je u ovakvoj situaciji bitno se toliko posvetiti kritici ljevice? Nije li naša zaokupljenost ljevicom danas upravo ono što kritiziramo kao problem vremenskog fokusa?

U neku ruku jeste. No mi ovo upravo radimo kako bismo stavili sve karte na stol.

Kontra klasa je marksistički kolektiv koji stoji iza istoimenog časopisa kojeg namjeravamo objavljivati nekoliko puta godišnje. Kao kolektiv nismo homogeno svjetonazorski i politički određeni. Postoje značajne oscilacije u našim razmišljanjima, ali ono što nas okuplja je neprikosnoveni internacionalizam i želja za političkim fokusom na radničku klasu.

Dakle, ne postoji niti jedna marksistička politička škola, tendencija, „ladica“ ili milje iza kojega bismo stajali i te nam „post-oktobarske“ podjele nisu važne. Kao kolektiv ne stavljamo naglasak, kao mnogi, na formu, osobnu identifikaciju ili pak pripadnost nekom međunarodnom „pokretu“, već isključivo na sadržaj nečije politike: što, kako i zašto. Kao takvi otvoreni smo za suradnju sa svima koji se pronađu u našim stavovima, ali i s onima koji, upravo suprotno, vide potrebu uputiti nam kritiku. Od kritike ne bježimo jer ona samo potpomaže našem vlastitom razvitku.

Kao što smo već spomenuli, prvi je broj posvećen kritici ljevice isključivo zato kako bismo se referirali na određene pozicije i pojave s kojima se slažemo ili ne. To je naša potreba da izložimo svoj pogled na neke manje ili više goruće teme kao i pomalo našu rezignaciju i neslaganje s trenutnim stanjem oko nas. Iako smo rekli da ne bježimo od kritike ne mislimo da je konstantna kritika nužno pozitivna, jer makar imala takve namjere, često postaje naporna i kontraproduktivna. Zbog toga se od idućeg broja, ali i kroz ostali sadržaj koji se nalazi na našem Internet portalu, namjeravamo skoncentrirati isključivo na radničku klasu i njezine probleme, borbe, uspjehe i neuspjehe.

KONTRA KLASA #1

Kao što smo već rekli, u prvom broju Kontra klase bavimo se kritikom ljevice iz pozicije „gdje mi stojimo?“, odnosno kritizirajući određene pojave pokušavamo formulirati i prezentirati svoje stavove. U ovom broju nalaze se četiri članka koja ćemo ovdje predstaviti.

Prvi članak Politika klase: o partiji, klasnoj svijesti i razumijevanju trenutne situacije postavlja kritiku političkih organizacija u 21. stoljeću, ponajviše zbog njihovog kopiranja organizacijskih modela iz 19. i 20. stoljeća, te lenjinističkog odvajanja „političke“ i „ekonomske“ borbe. Članak se još dotiče i pitanja klasne svijesti, kao i klasne kompozicije te pokušava ponuditi „nacrt“ političke djelatnosti komunista u 21. stoljeću.

U članku Lijevi nacionalizam – povijest bolesti pokušavamo pojasniti razloge povezanosti povijesnog i suvremenog socijalističkog pokreta s nacionalizmom kao i razloge njihove nekompatibilnost. U zaključku članka želimo ukazati na mogućnosti koje socijalistička ljevica danas ima u borbi protiv svih oblika nacionalizama.

Tekst Radnici u okviru identitetskih politika predstavlja pokušaj kratkog pregleda politike koju ljevica ima spram identitetskih politika, koja je često vrlo dezorijentirana i nejasna po pitanju mjesta radnika u takvim politikama. U političko –ideološkoj klackalici u kojoj s jedne strane stoji sversrdna apologija tim politikama, a s druge tvrdo odbacivanje bilo kakvih napora LGBT političkih organizacija, prostor između ispunjava nesigurno tapkanje u mraku. Ovim tekstom nastojimo taj prostor između popuniti određenim razjašnjavanjima, kako bi lakše artikulirali svojevrsnu komunističku poziciju što se tih pitanja tiče.

U sferi marginalne ljevice mnogo se raspravlja o ideologiji i politici, dok se ekonomskim pitanjima ili ne bavi, ili se bavi vrlo šturo. U tekstu Ljevica i ekonomija – neke greške i propusti nastojimo identificirati greške i propuste koji se ponavljaju i dati kontraprimjere kao ključ za njihovo ispravljanje.


[1] Ili kako je to lijepo sročio Monsieur Dupont: „Mi ne znamo što svi misli kada opisuju proletarijat kao društvenu kategoriju. Ako impliciraju da radnička klasa kao društveno tijelo ima nešto između sebe, osim njihovog iskustva na poslu mi to u potpunosti odbijamo. MD imaju sklonost šampanjcu i filmovima Tarkovskog dok naši susjedi preferiraju White Lightening i WWF hrvanje, naša ekonomska pozicija, međutim, je identična. Mi opovrgavamo svu identitetsku politiku kao ideologiju i mi apsolutno odbijamo vidjeti proletarijat kao političku/sociološku sastavnicu ekvivalentnu etnicitetu, rodu ili seksualnoj preferenciji. Proletarijat nema nikakvo postojanje nezavisno od kapitalizma“; Monsieur Dupont: Nihilist Communism: A critique of optimism in the far left; Ardent Press, 2009.; str. 50

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *