Analize

Kotorska buna 1918.

Početkom 1918. godine praktički je čitav svijet bio upleten u prvi moderni svjetski rat, kojemu se već gotovo četiri godine nije mogao nazrijeti kraj. Milijuni ljudi poginuli su u blatnim rovovima zapadnog fronta i visokim planinama Karpata, tisuće su nestale u oceanskim dubinama, nebrojeni su ostali osakaćeni i potrovani bojnim otrovima, deseci milijuna su gladovali i rat je izgubio smisao svima osim onima koji su ga i započeli krajem srpnja 1914. Patriotska retorika kojom su vladajuće klase suprotstavljenih država uspjele neutralizirati radnički pokret i mobilizirati milijune za imperijalističku klaonicu u većem je dijelu svijeta gubila na snazi: vojnici i mornari sve su češće odbijali zapovijedi i odlagali svoje oružje, a radnici i radnice u pozadini obustavljali su rad u tvornicama usprkos prijetnjama državnom represijom. Ruska je revolucija 1917., a posebice njen Oktobarski vrhunac, pružila novu nadu čovječanstvu izmučenom ratom i pokazala da trenutni sustav treba srušiti kako bi se zaustavilo krvoproliće i uspostavio novi, pravedniji, socijalistički poredak. Oktobarska revolucija snažno je odjeknula cijelim svijetom, a ni naši krajevi nisu ostali imuni na njene poruke. Austro-ugarska država nalazila se pred otvorenom pobunom.

Prve simptome predstojećeg kolapsa Monarhije moglo se uočiti u valu štrajkova koji je zahvatio Austriju u prvoj polovici siječnja 1918. U Beču i nekim drugim većim gradovima organizirane su masovne demonstracije, a osnovana su i prva radnička vijeća. Direktan povod demonstracijama i štrajkovima bile su skupoća životnih potrepština, male plaće i glad koja je počela harati Austrijom, no radnički su zahtjevi ubrzo postali politički – primirje na svim frontovima, prekid militarizacije rada i ponovna sloboda radničkog i političkog udruživanja. Pokret je bio masovan, car Karlo je prema nekim informacijama pobjegao iz Beča i miris revolucije lebdio je u zraku. No, Monarhiju su u zadnji čas spasili vjerni socijaldemokrati, preuzevši kontrolu nad uspostavljenim radničkim vijećima i pozivajući na mir i povratak poslu, uz obećanja o malim ustupcima od strane vlade. Radikalni, komunistički-internacionalistički glasovi upozoravali su radništvo na tu mogućnost[1], ali njihova slaba organiziranost i manjak kohezije na kraju nisu urodili plodom. Do 25. siječnja pokret je splasnuo i stanje u Austriji se „normaliziralo“; no u drugim dijelovima Austro-ugarske situacija je tek postajala napeta.

U svim revolucionarnim pokretima s kraja Prvog svjetskog rata bitnu su ulogu igrali mornari: od Petrograda i krstarice Aurora, preko kielskih mornara čija je pobuna krajem 1918. ubrzala konačan kraj rata, pa sve do jadranskih obala na kojima se odvijao drugi čin revolucionarnog vala koji je zahvatio Austro-Ugarsku. Prvi jadranski grad koji je osjetio revolucionarna gibanja bio je Trst – najbitnija austro-ugarska trgovačka luka i bitno središte vojne i brodogradilišne industrije. Prvi je štrajk izbio 14. siječnja, ali je ostao ograničen na brodogradilište. Međutim, 28. siječnja tršćanski su radnici stupili u opći štrajk koji je paralizirao grad; formirano je radničko vijeće i „komitet za red“, kojega su radnici prozvali „crvenom gardom“. Izravni uzroci štrajka bili su, kao i obično, glad i opća nestašica potencirana preniskim plaćama, ali vrlo brzo moglo se čuti pozive na kraj rata i protiv carske vojske. Staro socijaldemokratsko vodstvo, koje je omogućilo početak klaonice četiri godine ranije, i u Trstu je uspjelo (makinacijama i uz pomoć države) preuzeti nominalno vodstvo nad pokretom i smiriti ga do 1. veljače. Njihov uspjeh u novoj izdaji radničke klase nije bio rezultat potpore samih radnika socijaldemokratskom oportunizmu, nego nedostatka organizirane revolucionarne alternative. Naime, socijaldemokratima je uz sav trud trebalo nekoliko dana da u potpunosti primire radničke nemire i uvedu „red“ na radna mjesta.

Slična je situacija uskoro zahvatila i Pulu, glavnu vojnu luku Monarhije s razvijenom vojnom industrijom koja je zapošljavala oko 10.000 radnika. Pobuna je najprije izbila 17. siječnja na ratnom brodu Nadvojvoda Friedrich i nakon dva dana se proširila na još nekoliko bojnih brodova i hidroavionsku luku. Mornari su na svojim brodovima izvjesili crvene zastave, no njihovom je pokretu manjkalo koordinacije sve do početka masovnog štrajka u pulskom Arsenalu 22. siječnja. Radnici su toga dana obustavili rad i organizirali masovnu radničku skupštinu u Carskoj šumi (danas Šijanska šuma) na kojoj je bio izviždan talijanski socijaldemokrat Lerussi. Idućega dana održana je nova skupština na kojoj su sudjelovali i mornari iz vojne luke; nakon skupštine radnici su krenuli prema zgradi vojne uprave s namjerom njenog osvajanja uz poklike „dolje rat, dolje vlada – živila republika“, no vojna policija uspjela ih je spriječiti u tom naumu. Istovremeno, osramoćeni socijaldemokrati podnose prijavke tvrđavnom komesaru i vojnoj upravi lažno se predstavljajući kao „radnički delegati“.

Pokret u Puli bio je internacionalan. Pisac Mate Balota zabilježio je: „S posla su izostali svi radnici, njih blizu deset tisuća. Od posebnog je značaja bilo, da su se štrajku pridružili i civilni radnici Nijemci, njemački državljani, koji su radili u arsenalu na popravku njemačkih podmornica i djelomično i na sklapanju novih podmornica iz dijelova, koji su željeznicom dolazili iz Njemačke. (…) Njemačkih je mornara bilo oko 500, a broj civilnih radnika, koji su ovamo dopremljeni iz ratnog brodogradilišta u Kielu, iznosio je oko 1.500.“ Uz strane njemačke radnike u štrajku su sudjelovali i domaći hrvatski, slovenski, talijanski, mađarski i radnici drugih nacionalnosti Austro-ugarske. Međutim, u Puli je među radnicima po prvi put utjecaja imao i jugoslavenski nacionalizam, najjasnije iskazan u lokalnom Hrvatskom listu koji je, pozivajući se na boljševičku tezu o pravu naroda na samoodređenje, tražio mir bez aneksija i samostalnost južnoslavenskih krajeva Austro-Ugarske. Takvi pokreti mogli su naštetiti radničkom pokretu u multinacionalnoj sredini kakva je bila Istra, no u tom trenutku ipak nisu odigrali bitniju ulogu, dobrim dijelom i zbog toga što su radničku pobunu odbili podržati jugoslavenski zastupnici u bečkom parlamentu, uključujući budućeg bana Matka Laginju.[2] Usprkos masovnosti i radikalnosti pulskog radničkog pokreta, i ovoj je predrevolucionarnoj epizodi ubrzo došao kraj: do 29. siječnja štrajkaši su se uglavnom vratili na svoja radna mjesta, a mornari su skinuli crvene zastave s brodova. Kao i obično, uzrok poraza bio je u nedostatku organizacije i jasne revolucionarne strategije, što su ponovno iskoristile državne i vojne vlasti u suradnji s izdajničkom socijaldemokracijom te nakon početne zbunjenosti i panike uspjele skršiti pobunu. No pulski su radnici izgubili samo jednu bitku, ali ne i rat, što dokazuje oprez vojne komande pri kažnjavanju pobunjenika – umjesto masovne odmazde nad mornarima i radnicima koja bi mogla uzrokovati novi val nereda, suđeno je samo vojnicima iz hidroavionske baze koji su trebali poslužiti kao žalostan primjer ostalima.[3] Pula se na neko vrijeme smirila, ali carskoj vlasti tek je uslijedio najjači udarac.

Posljednja i po mnogočemu najznačajnija epizoda prvog revolucionarnog vala u Austro-Ugarskoj odigrala se na krajnjem jugu Monarhije – u Boki kotorskoj. Boka je 1918. godine bila druga najvažnija vojna luka dvojne monarhije s oko 6000 mornara i 4000 vojnika stacioniranih u samoj luci ili njenoj bližoj okolici. Vojno brodovlje usidreno u Boki bilo je pretežno starije konstrukcije u odnosu na ono iz pulske luke, no i dalje je predstavljalo vrlo bitan faktor pomorske moći Centralnih sila na Jadranu. Uz zapovjedni brod, oklopni krstaš Sankt Georg (628 članova posade) u luci se nalazio još i oklopni krstaš Kaiser Karl VI (546 članova posade), 4 krstarice, 1 bojni brod, 8 razarača, 18 torpiljarki, stražarski brod Erzherzog Rudolf (454 čl. posade) i još nekoliko manjih plovila te hidroavionska stanica. Od velike je važnosti bila i njemačka podmornička baza u kojoj su se u trenutku ustanka nalazile 3 podmornice te vojna radionica u Tivtu koja je zapošljavala oko 300 radnika. Bokeljska je flota veći dio rata provela usidrena, te je tako osim sveprisutne bijede, premalih porcija i oficirske samovolje na nabrušenu atmosferu utjecala i konstantna dosada – dok su mornari bez svrhe i cilja trošili vrijeme na usidrenim brodovima, njihove su obitelji kod kuće gladovale zbog prepolovljenih prihoda.

Pobuna je započela u podne 1. veljače na zapovjednom brodu Sankt Georgu i ubrzo se proširila na ostale veće brodove. Mornari Sankt Georga zarobili su oficire i stjerali ih u potpalublje, istodobno izvjesivši crvenu zastavu. Da se u Kotoru ne radi samo o negodovanju gladnih mornara, nego o pravoj političkoj pobuni, zapovjedništvo luke je shvatilo kad je iz radio-stanice Sankt Georga odaslan telegram: „U Boki je izbila revolucija u interesu neodložnog zaključenja mira. Molim emitirajte dalje u Pulu.“

Iako je pobuna bila planirana tjednima unaprijed, ipak nije uspjela zahvatiti čitavu luku. Najveći su problem predstavljale torpiljarke, na kojima je pobunjenički pokret bio najslabiji, i njemačke podmornice na kojima nije došlo ni do kakvog solidariziranja s ustanicima. S druge strane, nekoliko je obalnih artiljerijskih baterija pristupilo pobuni, a i radnici Tivatske vojne radionice pružali su određenu pomoć te formirali vlastiti Komitet civilnih radnika. Oficiri s torpiljarki su u jednom trenutku tijekom poslijepodneva 1. veljače čak zaprijetili torpediranjem pobunjenicima s brodova Sankt Georg i Gea, no od napada su odustali nakon brzog mobiliziranja ustanika koji su tad izdali prijetnju u suprotnom smjeru – torpiljarke se imaju svrstati uz pobunu ili će biti potopljene brodskim topovima. Osim torpiljarki ni razarači Csepel i Dinara nisu se od početka pridružili pobuni, već su ih na to nagnali topovi Sankt Georga nakon neuspjelog pokušaja bijega. Ubrzo po njihovom povratku na sidrište, mornari su konačno i na tim brodovima preuzeli vlast i izvijesili crvenu zastavu.

Mornarska se vlast temeljila na komitetima mornara koji su bili osnovani na svakom preuzetom brodu, uz vrhovni komitet na Sankt Georgu kojega su sačinjavali delegati sa svih pobunjenih brodova. Premda komiteti nisu imali službene predsjednike, nekoliko se mornara ipak istaknulo svojom borbenošću i revolucionarnim duhom – Franz Rasch (František Raš) iz Češke, Anton Grabar iz Poreča, Mate Brničević iz Splita i Jerko Šižgorić iz okolice Šibenika. Mornarski su zahtjevi, dostavljeni komandi luke tijekom dana 1. veljače, glasili:

  1. Mjere da se odmah ostvari opći mir;
  2. Potpuna politička nezavisnost od drugih sila
  3. Mir na osnovi ruskih demokratskih prijedloga: „bez aneksija“ itd.
  4. Potpuna demobilizacija i uspostavljanje dobrovoljne milicije
  5. Samoodređenje naroda
  6. Lojalan odgovor na Wilsonovu notu
  7. Veća potpora i dostatna opskrba živežnim namirnicama porodicama mobiliziranih
  8. Demokratizacija vlade.

Iz navedenog se može uočiti određena politička zbunjenost pobunjenika – iako definitivno pod utjecajem Ruske revolucije, mornarski su zahtjevi varirali od onih revolucionarnih (opći mir bez aneksija i potpuna demobilizacija), preko demokratski-nacionalističkih (pozivanje na Wilsonovih 14 točaka; demokratizacija vlade), do čisto ekonomskih (veća potpora obiteljima mobiliziranih). Zahtjevi Komiteta civilnih radnika iz Tivta bili su još više usmjereni prema direktnim ekonomskim problemima (povećanje nadnica, plaćeni dopust itd.) i jedini je radikalni zahtjev bio maglovit poziv na „opći mir“. Ova će politička neujednačenost s vremenom postati jedan od osnovnih razloga eventualne propasti pokreta: nikome nije bilo sasvim jasno radi li se o revolucionarnom ustanku ili običnoj pobuni koja za cilj ima samo ispunjenje materijalnih zahtjeva.

No čak i dok su 1. veljače kotorski mornari imali prevlast, austro-ugarski oficiri počeli su s kovanjem planova za kršenje ustanka. Zapovjednik kotorske mornarice, kontraadmiral Hansa, bio je zarobljen na Sankt Georgu, no imao je omogućen kontakt sa zapovjedništvom luke u Herceg-Novom; no dok je Hansa (moguće i zbog svog nezavidnog položaja) preferirao pregovaranje s pobunjenim mornarima, lučko je zapovjedništvo razvilo plan oružanog napada – brodovi na kojima su oficiri uspjeli zadržati vlast najprije su se imali povući iza prolaza Veriga, u dublji dio Boke; nakon toga trebalo je stići pojačanje u obliku kopnene vojske iz Hercegovine uz pomoć nekolicine vojnih zrakoplova koji bi prema potrebi bombardirali ustaničke brodove; na koncu, do 3. veljače trebala je iz Pule doploviti vojna flota koja bi prisilila ustanike na predaju ili ih naprosto potopila. Sami mornari nisu bili posve svjesni ovih planova i već navečer 1. veljače dopuštaju njemačkim podmornicama da se povuku iza Veriga, daleko od ustaničkog utjecaja.

2. veljače započeo je dobro po mornare: nakon još jedne prijetnje topničkim napadom s brodova Gea i Sankt Georg, nekoliko se do tada „lojalističkih“ torpiljarki i razarača svrstalo uz pobunu i istaknulo crvene zastave. Broj novopobunjenih brodova bio bi još veći da posadama nekih torpiljarki nije pod hitno naređeno iskrcavanje na kopno, čime su i ti brodovi i mornari pali pod direktnu kontrolu lučke komande. Ista ta komanda ubrzo potom šalje ultimatum ustanicima – predaja do 15.30 sati ili započinje vojna akcija protiv brodova pod crvenim zastavama. Oko podneva 2. veljače u ustanku sudjeluje oko 4500 mornara i radnika, no situacija će se uskoro naglo promijeniti.

Stražarski brod Erzherzog Rudolf kontrolirao je ulaz u Boku kotorsku kao plutajuća tvrđava i od početka se svrstao uz ustanak, uz osnivanje brodskog komiteta mornara. Poslijepodne 2. veljače Rudolf je zaprimio zapovijed od Centralnog komiteta mornara sa Sankt Georga da se treba pridružiti ostatku ustaničke flote u središnjem dijelu zaljeva. Zapovijed je poslušana i Rudolf je pokrenuo svoje motore, no na pola je puta bio napadnut od strane obalne artiljerije pod kontrolom lučkog zapovjedništva, iako krajnji rok ultimatuma još nije bio ni približno istekao. Posada Rudolfa je usmjerila svoje topove prema artiljerijskim baterijama, ali u općem kaosu nije zapucala; u granatiranju su poginula dva člana posade Rudolfa – prve žrtve ustanka – no veći je problem predstavljao veliki pad morala na samom brodu, uzrokovan neorganiziranošću obrane i proturječnim naredbama sa Sankt Georga. Rudolf je oštećen stigao do ostatka flote, ali čitav je događaj rezultirao porazno po moral ustanika. Centralni komitet mornara nije znao kako se postaviti u ovoj kritičnoj situaciji i na kraju je odlučio ne reagirati agresivno, već nastaviti politiku čekanja nadajući se daljnjim pregovorima. Komanda luke uvidjela je ovu trenutnu slabost u pobunjeničkim redovima i naredila povlačenje svih „lojalnih“ brodova iza prolaza Veriga. Pad morala kod ustanika najgore se odrazio na brodovima koji su tek nedavno i nevoljko stali uz pobunu, tako da je velik broj njih opet pao pod kontrolu oficira, spustio crvene zastave i otišao iza Veriga, čime je njihova uloga u ustanku bila završena. Lučko zapovjedništvo sve je glasnije prijetilo mornarima, upozoravajući ih na dolazak flote iz Pule i kopnene vojske iz unutrašnjosti.

Mornari su u tom trenutku izgubili svaku taktičku prednost koju su do tad imali i preostala im je samo jedna nada – da će flota koja dolazi iz Pule biti revolucionarno raspoložena i svrstati se uz njih. S tim na pameti, pobunjenici šalju sve više telegrama pozivajući na solidarnost i revolucionarnu akciju, no malo je koji od njih uspio doprijeti do željene publike. Predvečer 2. veljače upućen je i proglas nedavno pristiglim vojnicima u kojemu ih se upoznavalo s ciljevima pobune, uz slab odaziv. U centralnom se komitetu razvila živa i pomalo očajna rasprava o budućnosti ustanka: treba li ostati na mjestu i nadati se pomoći iz Pule, probiti se iz Boke i krstariti po Jadranu pozivajući mornare i radnike na ustanak, otploviti do Italije i predati se silama Antante ili naprosto prihvatiti ultimatum lučkog zapovjedništva i vratiti se pod kontrolu austro-ugarske mornarice. Rasprave su trajale čitavu noć i nisu rezultirale plodom do jutra 3. veljače, kada je već bilo prekasno – flota iz Pule konačno je stigla i svrstala se uz Komandu luke![4] Među ustanicima nastupio je očaj; iako su brojni mornari i dalje ostali nepokolebljivi u svojim stavovima – možda najbolje opisanim riječima Franza Rascha, „Kod svake revolucije mora krv poteći, a i meni je svejedno hoću li danas ili sutra na vješala“ – većinsko je raspoloženje nepovratno prešlo na stranu defetizma i razočaranja. Do poslijepodneva 3. veljače sa svih su brodova skinute crvene zastave, a komiteti mornara raspušteni su.

Obračun vojnih vlasti s pobunjenicima bio je mnogo oštriji nego u Puli nekoliko dana ranije. Stotine su mornara uhićene, deseci poslani pred prijeki sud, a četvorica su vođa pobune strijeljani 11. veljače u 6:50 sati ujutro, te pokopani na groblju u Škaljarima. Usprkos državnom teroru, među kotorskim je mornarima i dalje opstao revolucionarni duh te tako do samog kraja rata u izvještajima komande luke možemo čitati o „defetizmu“ i „ustaničkim glasinama“. Teror nad kotorskim ustanicima nije zaustavio ni daljnje pobune u austro-ugarskoj vojsci – već 5. veljače izbija pobuna vojne i mornaričke posade u Šibeniku, 10. II. dolazi do pobune u Mostaru, 13. II. u Konjicu… Austro-ugarska monarhija u tom je trenutku dobila samo jednu bitku, ali revolucionarni rat još uvijek joj je visio nad okrunjenom glavom.

U konačnici, što možemo zaključiti iz iskustva Kotorske bune? Njen je osnovni problem, kao i kod svih ostalih revolucionarnih pokreta na jadranskoj obali, bio nedostatak koordinacije i jasnog cilja. Premda planiran mjesecima unaprijed, ustanak nije uspio zahvatiti ni sve brodove stacionirane u kotorskim lukama, a kamoli se smisleno spojiti s mornarima u bazama diljem Jadrana, što je kasnije uzrokovalo nemogućnost objektivnog razmatranja vlastite situacije i polaganja neutemeljene nade u pulsku flotu. Politička je neujednačenost mornarskih zahtjeva također predstavljala veliku smetnju napretku ustanka – vrludanje između revolucionarnih zahtjeva za mirom bez aneksija i poziva na rušenje postojećeg sustava, nacionalističkih zahtjeva za samoodređenjem naroda (pod utjecajem kako Wilsona, tako i boljševika) pa sve do običnih „štrajkaških“ zahtjeva za boljim plaćama, uzrokovalo je zbrku u vezi taktike. Pregovaramo li s komandom luke ili ju napadamo? Planiramo li se vratiti pod kontrolu carske mornarice ili se smatramo zametkom revolucionarne vojske? Ustanici i njihovo vodstvo nikad nisu uspjeli dati konačan odgovor na ta pitanja. U osnovi možemo reći kako je nedostatak jasno politički definirane revolucionarne organizacije među mornarima i radnicima (ne samo u Kotoru, nego i u čitavoj Austro-ugarskoj) jedan od uzroka brzog sloma njihove pobune, koja nije uspjela ni u ostvarenju direktnih materijalnih zahtjeva ni u poticanju šireg revolucionarnog pokreta, iako su svi objektivni faktori za njegov nastanak bili jasno vidljivi. Nacionalističke težnje iskazane u zahtjevima za nacionalno samoodređenje u budućnosti su dovele do suradnje radničke klase potlačenih naroda Austro-ugarske (prvenstveno Slavena i Talijana) s njihovom nacionalnom buržoazijom, što se pokazalo kao vrlo otrovan utjecaj od kojega se radnički i komunistički pokret na ovim prostorima zapravo nikad nije u potpunosti oporavio. U Kotoru – a ranije u Puli i Trstu – te nacionalističke tendencije još nisu u potpunosti iskazale svoj negativan utjecaj, no proricale su probleme u bliskoj budućnosti. Kotorska buna, kao i cijeli predrevolucionarni val koji je zahvatio Austro-ugarsku početkom 1918. današnjim socijalistima može poslužiti kao odličan primjer situacije u kojoj kriza postojećeg sustava stvara objektivne mogućnosti za njegovo rušenje, no spontanom pokretu radničkih masa nedostaje organizirano vodstvo s jasno definiranom komunističkom alternativom, zbog čega taj pokret pada pod utjecaj prazne retorike i oportunističkih struja poput socijaldemokrata te ubrzo propada zbog manjka koordinacije. U tom smislu danas treba raditi na stvaranju jake baze koja će u takvoj revolucionarnoj situaciji biti spremna i sposobna djelovati.

  • Preporuka za daljnje čitanje: B. Stulli, Revolucionarni pokreti mornara 1918.

[1] Iz jednog letka izdanog tijekom štrajka: „Nemojte vjerovati onim patriotskim ‘radničkim vođama’, koji vas od prvih godina rata izdaju (i još sada vaš štrajkaški novac drže). Nemojte slušati njihove govore, koji žele da vas stišaju, nego ostanite čvrsto u borbi za naš cilj! Ako ste vi i vaša radnička braća u rovovima izlagali svoj život za interes vaših tlačitelja, onda se ni sada nemojte bojati policijskih sablji i mitraljeza.“

[2] Laginji to neće biti posljednji put da je otvoreno stao na stranu kapitala – 1920. godine kao hrvatski ban zabranit će komunistima preuzimanje položaja zagrebačkog gradonačelnika nakon pobjede KPJ na lokalnim izborima.

[3] 12 mornara i 22 podoficira uhićena su pod optužbom za „zločin vojne pobune“; suđeno im je tijekom svibnja i lipnja 1918., a 24. lipnja dobili su zatvorske kazne u trajanju od nekoliko mjeseci do 10 godina.

[4] Pulska je flota bila pod zapovjedništvom ni manje ni više nego admirala Horthyja, budućeg krvnika Mađarske revolucije 1919. godine.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *