Analize Prijevodi

Zbogom radničkoj klasi?

Zbogom radničkoj klasi?

1980. godine austrijski je filozof André Gorz objavio knjigu „Zbogom radničkoj klasi“. U njoj je tvrdio da radnička klasa više nije osnovni faktor u bilo kakvoj borbi za novo i pravednije društvo, te da ju je na tom mjestu zamijenio čitav spektar drugih pokreta i interesnih grupa – od pokreta za ženska prava do ekoloških udruga. Tu su tvrdnju u posljednja četiri desetljeća vrlo često ponavljali mnogi, a danas se čini snažnijom nego ikad prije. U današnjem svijetu, gdje su tradicionalne industrijske grane decimirane, a radni proces u potpunosti preorganiziran, takve ideje dobivaju sve više utjecaja.

Na neki je način ironično što je Gorz svoju knjigu napisao u periodu snažne klasne borbe. Godinu dana prije izdavanja knjige, 1979., britanska je vlada bila srušena nakon do tada najvećeg vala štrajkova u povijesti, a iranskog su šaha svrgnuli masovni štrajkovi tamošnjih radnika. Same su 1980. godine poljski radnici započeli treći val štrajkova u deset godina. No Gorz se nije dao smesti – za njega je radnička klasa bila mrtva.

Danas ovi argumenti zvuče puno uvjerljivije nego tada. Tradicionalna je industrija uništena diljem Europe i preseljena u „treći svijet“. U gradovima koji su nekad imali tvornice i radna mjesta s desecima tisuća zaposlenih, ljudi se sada zapošljavaju u call-centrima i na drugim prekarnim, nesigurnim poslovima. Dok se ljudima nekad obećavao „posao za cijeli život“, sada ti isti ljudi ne znaju hoće li idućeg jutra uopće imati posao na koji mogu otići.

Uzmemo li u obzir ove dokaze, čini se logičnim zaključiti da je radnička klasa gotova. Na kraju krajeva, više baš i ne viđamo gomile mišićavih radnika u zaštitnim odijelima kako obavljaju fizičke poslove. Međutim, ideja da zbog nestanka takvih pojava ni sama radnička klasa više ne postoji temelji se na osnovnom nerazumijevanju samog koncepta klase.

Pripadnost klasi nije definirana nečijim poslom u tvornici, time pijemo li craft ili obično pivo, ili volimo li slušati operu. Klasna pripadnost definira se odnosom pojedinca prema sredstvima proizvodnje – u osnovi, nečijom pozicijom na poslu. Društvo je ugrubo podijeljeno na dvije klase: one koji posjeduju firme i kompanije, te one koji u njima rade za plaću, odnosno nadnicu.

Obje ove grupe imaju drugačije interese. Radnik/radnica, bez obzira na to što on/ona misli, ima određeni materijalni interes – želi zaraditi što više, a raditi što manje. Vlasnik, s druge strane, želi radnike plaćati što manje, a dati im što više posla. Ova su dva interesa očito suprotstavljena jedan drugome, i iz te suprotnosti nastaje klasna borba.

Naravno, sam po sebi, jedan je radnik tek izolirani pojedinac bez ikakve snage u odnosu na šefa. Radnička snaga stoga ne leži u pojedincu, već u kolektivnoj snazi. Dok je jedan radnik tako sam po sebi nesposoban obraniti svoj životni standard u sukobu sa šefom – koji je očito mnogo moćniji – udruženi radnici mogu obraniti svoje plaće i standard života putem zajedničke, jedinstvene borbe.

Razlog zašto mnogi ljudi danas ne vjeruju da radnička klasa još uvijek predstavlja snažan društveni faktor leži u povijesnim porazima radništva 1980-ih godina i kasnijem prestrukturiranju industrije. No, dio ljudi koji prihvaća tezu o nestanku radničke klase ipak ne ignorira radnike/radnice u potpunosti. Za malo sofisticiranije zagovornike ove ideologije, klasa je uključena u njihovu veliku koaliciju potlačenih skupina za koje smatraju da su sposobne promijeniti društvo. Prema njihovom mišljenju radnička klasa predstavlja tek još jednu identitetsku skupinu, poput žena, etničkih manjina, invalida, homoseksualaca, transseksualaca itd. Pored seksizma, rasizma, homofobije i transfobije tako smo u miks dodali i „klasizam“.

No klasa je nešto sasvim drugačije od ostalih navedenih grupa. Za početak, osim žena, ove su skupine manjine u cjelokupnom društvu, dok radničkoj klasi pripada velika većina čovječanstva. Ali još je važnije naglasiti da socijalisti žele prekinuti diskriminaciju protiv žena, etničkih manjina, homoseksualaca i transseksualca. Ne želimo postaviti žene u poziciju vlasti nad muškarcima ili homoseksualcima dati vlast nad heteroseksualcima. S druge strane, za radničku se vlast zaista zalažemo.

Ovime nam postaje jasno da je klasa na neki način drugačija te da nije tek još jedna forma ugnjetavanja. Radnici u biti nisu potlačeni kao radnici. Oni su iskorištavani (eksploatirani), a to je nešto posve drugačije. Eksploatacija je stvaranje profita iz tuđeg rada. To je nešto što ujedinjuje radničku klasu i daje joj zajednički interes protiv poslodavaca. Bez obzira na to jesmo li muškarci, žene; crnci, bijelci; hetero- ili homo-seksualci – šefovi i dalje zarađuju preko našeg rada. Ova činjenica ujedinjuje društvenu većinu, bez obzira na „identitetske“ razlike.

Dok identiteti mogu poslužiti za dijeljenje ljudi u sve manje i manje grupice, kolektivna borba svih iskorištavanih ima potencijal da nadiđe ove podjele i izgradi zajedništvo kojim će se u vlastitom interesu boriti protiv ugnjetavanja. Upravo ta društvena većina, putem borbe za vlastite interese, može promijeniti svijet i stvoriti novo društvo u kojemu ne samo da neće biti eksploatacije, nego će i samo ugnjetavanje postati nepoznanicom.

Originalno objavljeno na bugarskom na portalu bezlogo.com 6. kolovoza 2018. – Сбогом на работническата класа.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *