Analize Prijevodi

O Charlottesvilleu: naš stav o antifašizmu

Slijedeći je tekst napisan kao kritika antifašističke strategije iz komunističke perspektive. Nastao je u kontekstu posljedica velikog desničarskog i neonacističkog skupa u američkom gradu Charlottesvilleu, održanom sredinom kolovoza 2017. godine. Na tom je okupljanju američke „alternativne desnice“ došlo do sukoba između neonacista i antifašističkih prosvjednika, pri čemu je jedna prosvjednica i smrtno stradala nakon što se u prisutnu skupinu antifašista automobilom zabio sudionik desničarskog marša. Ovaj članak ne predstavlja apologiju fašizma, niti umanjuje potrebu za konfrontiranjem ekstremno desnih pojava u radničkom pokretu i širem društvu, nego pokušava ukazati na manjkavosti antifašizma kao strategije, te antifašističkom međuklasnom „frontu“ želi suprotstaviti klasni sukob kao mehanizam borbe protiv kapitalizma, čiji je fašizam samo simptom.

Originalno objavljeno u svibnju 2018. na engleskom jeziku u The Communist Party 7-8, organu Međunarodne komunističke partije (ICP), pod naslovom “On Charlottesville: Our Stance on Anti-Fascism”.

O Charlottesvilleu: naš stav o antifašizmu (pismo iz SAD-a)

Antifašisti, trenutno poznati pod nazivom antifa, koliko god radikalno izgledali, nisu komunisti. 1920-ih i 30-ih komunisti su se suprotstavljali fašistima jer su oni predstavljali jednu od partija koje su štitile kapitalizam. Danas komunisti ponovno moraju vikati iz sveg glasa: protivljenje fašizmu nije dovoljno ako se istovremeno ne protivimo i buržoaskoj demokraciji! S druge strane – kako smo već pokazali u nebrojenim povijesnim i suvremenim člancima – antifašizam se dokazao kao vrlo efektivno oružje protiv komunizma, kako prije Drugog svjetskog rata, tako i nakon njega.

Politička taktika ujedinjenog fronta koju je predložila Treća internacionala 1921. godine, a koju naša linija odbacuje kao oportunističku, uključivala je pomirenje između komunizma i demokracije. Kao posljedicu toga, Komunistička je internacionala počela smatrati borbu protiv fašizma bitnijom od borbe protiv protiv onoga što je fašizam izrodilo – kapitalizma. Za Kominternu, očuvanje lijevih buržujskih vlada nasuprot fašizmu postalo je obvezom svakog komunista. Još gore, komunističke su partije aktivno uništavale vlastiti organizacijski integritet: punile su svoje redove bezličnim ljevičarima i gurale iskrene komuniste skupa sa socijaldemokratima raznih vrsta. Ovaj oportunizam staljinističkih partija rezultirao je otvorenom klasnom kolaboracijom s kapitalistima i ugušio komunističku borbu… uključujući i borbu protiv samog fašizma.

U izdanju Bilana[1] iz svibnja 1934., nasuprot tome možemo pročitati: „ako je proletarijat zaista toliko jak da može natjerati buržoaziju na prihvaćanje određenog sastava vlade, zašto bi trebao stati na tome, umjesto da inzistira na uništenju same kapitalističke države? S druge strane, ako radništvo još nije dovoljno snažno da podigne ustanak, neće li ga tjeranje u zagrljaj demokratskih vlada samo gurnuti još dalje niz put poraza?“

Daleko od „čistunstva“, lijevi komunisti inzistiraju da borba protiv fašizma nužno mora biti borba protiv fašističkih i demokratskih stranaka, a ne borba komunista i demokratskih partija protiv fašizma.

Lijevi komunisti bili su u pravu kada su predviđali da buržujske partije neće biti sposobne zaustaviti fašizam. Zaista, gotovo je svaka demokratska stranka u nekom trenutku prestala smatrati Hitlera i Mussolinija za prijetnju i počela ih percipirati kao način obrane od revolucije. Podržavali su ih i utrli im put do osvajanja državne vlasti. Ne smije se zaboraviti da ujedinjeni front nije samo uništio političku samostalnost komunista u ime „antifašizma“, nego nije niti uspio spriječiti fašizam od preuzimanja vlasti. Ovo je korijen našeg nepovjerenja u antifašizam.

Da, mnogi će reći, to je sve istina, ali ovo nije međuratni period, vremena su drugačija i uostalom, danas ne postoji nikakav pokret radničke klase. Ali kapitalizam vlada sada jednako kao i tada. Dakako, nema masovnog radničkog pokreta, a komunisti nemaju široku potporu – ali nikad je neće ni imati ako žrtvuju svoju samostalnost i principe. Želimo li izgraditi komunistički pokret, upravo su principi bitni: ne principi koji ostaju zapisani u kamenu za sva vremena, već oni koji su rezultat 1) onoga što današnji svijet jest, i 2) onoga što svijet postaje.

„Lijevi“ antifašisti kažu da oni nisu takvi. Oni ne sudjeluju u obmani koju predstavlja izborni sustav i definitivno ne zauzimaju strane u unutar-kapitalističkim sukobima (zanemarimo, naravno, da će uz malo pritiska priznati kako preferiraju socijaldemokrate – ili u Americi još gore, Demokrate!). Ono što ipak ne uspijevaju razumijeti jest da oni čine tek „uličnu“ (i stoga militantniju) komponentu buržujske antifašističke, međuklasne politike koja glasno vrišti, ali ne nudi nikakva rješenja: oni nisu za ništa, samo su protiv fašizma. Ne prezentiraju nikakav program, ne rade prema organiziranju komunističke političke partije, ne bore se za autonomiju radničke klase. Njihova politička aktivnost ne vidi dalje od organiziranja protiv fašista. Još su uvijek zapeli u zamci „fašizma protiv demokracije“, pri čemu fašizam često predstavlja sve što im se ne sviđa, a demokracija se shvaća u nejasnom „istinskom“ obliku koji izostavlja kongrese i parlamente, ali im ne nudi niti pravu alternativu. I u teoriji i u praksi ove antifašističke pozicije ne nude ništa politici radničke klase. Teoriju, dakle, treba odbaciti i valja nam tražiti drugačiju strategiju i taktike.

Potrebna nam je upravo teorija, zajedno s taktikom i strategijom koju možemo slijediti.

Svime ovime, jasno, ne želimo reći da „alternativna desnica“, KKK, neonacističke narkobande, kršćanski fundamentalisti ili bilo koje druge rasističke skupine ne predstavljaju problem. Naravno da su problem, i naravno da se protiv njih treba boriti. Ali za razliku od antifašista, komunisti ovoj borbi pristupaju s klasnog stajališta, tj. preko političke partije koja potiče samostalno organiziranje radničke klase. Ako nam takav pristup nedostaje, obični ulični sukobi naprosto neće biti dovoljni.

Nedavno u Charlottesvilleu, na susretu „Ujedinjenja desnice“ (Unite the Right), sukobi među prosvjednicima rezultirali su i smrtima. Antifašisti će nas rado podsjetiti na ovakve tragedije kako bi opravdali svoje aktivnosti i političke stavove. Međutim, čak i u ovakvim situacijama komunisti moraju učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi ukazali na očita ograničenja antifašizma, kao i na potrebu za stvaranjem metoda borbe koje su bazirane isključivo na klasi. Budimo sasvim jasni, definitivno postoji potreba da se radnici, komunisti i manjinske zajednice brane od desničarskih napada. Mi ovdje kritiziramo samo demokratske i međuklasne pozicije tako tipične za antifašizam, a ne činjenicu da je potrebno braniti se od napada neonacista. No, odgovor na te napade ne smije biti „treba nam više antifašizma“, nego „treba nam više radničke, klasne politike“. I to ne „radničke politike“ u vulgarnom smislu ponavljanja onoga u što većina radnika trenutno vjeruje, već u smislu politike koja je u objektivnom interesu radničke klase.

Komunisti ne nude rješenja vezana uz to kakav bi trebao biti odnos između buržujske države i fašizma. Ne pozivamo demokratsku buržujsku državu da guši anti-demokratski fašizam. Mi kažemo da rasističke i nacionalističke ideologije mogu biti prevaziđene samo uspostavom komunističkog društva. Ono što antifašisti ne uspijevaju shvatiti jest da iako postoje situacije u kojima je nužno fizički se suprotstaviti rasistima i fašistima, moramo računati da će u radničkim organizacijama (sindikatima, mrežama solidarnosti – ali nikada u komunističkoj partiji) uvijek biti prisutni ljudi s nacionalističkim i rasističkim stavovima. Ovaj se problem može riješiti samo upornim dokazivanjem neispravnosti nacionalističkih pozicija i zalaganjem za ujedinjenje radnika svih rasa i nacija. Nažalost, živimo u stvarnome svijetu gdje rješenje naših problema ne leži u stalnim tučnjavama.

Činjenica je da policija nije činila ništa dok se u Charlottesvilleu pucalo na prosvjednike. Nepobitno je da je američka policija rasistička institucija u koju su se infiltrirali neonacisti. Također je nepobitno i da će država predati vlast fašistima ako joj to bude u interesu. Dakle, logično slijedi da bi svaki antifašist trebao biti i antikapitalist, a svaki demokrat komunista. No situacija je ipak drugačija.

U međuvremenu Cruz[2], Romney[3] i Bush su osudili „bijeli nacionalizam“, a Hillary Clinton ih je direktno nazvala „jadnicima“; činjenica je i da je FBI infiltrirao (i nastavit će infiltrirati) Ku Klux Klan i slične organizacije. Zaista, nekoliko je rasista iz Charlottesvillea dobilo otkaze nakon njihovog farsičnog marša pod ukrasnim tiki-bakljama. Ali komunizam se zapravo ne bori protiv fašizma kao takvog, nego se želi boriti protiv kapitalizma, bio on fašistički ili demokratski.

Ideološki, antifa ostaje u okvirima radikalne ulične socijaldemokracije, dok je organizacijski tek malo više od organizatora tučnjava. Kako bi se nadišla ova ograničenost, kako bi se moglo zalagati za komunizam i mobilizaciju radničke klase ne samo protiv rasizma nego i protiv svih ostalih problema vezanih uz klasni sustav, članovi antifa skupina moraju biti svjesni naše kritike antifašizma. Zadaća je komunista nastaviti kritizirati antifašizam i ne popuštati mu na ideološkom terenu.

Komunisti se moraju držati dogme – čija je ispravnost dokazana kroz povijest – da je jedini način borbe protiv kapitalizma u svim njegovim odvratnim formama upravo klasni sukob.

[1] Časopis povijesne međuratne Talijanske frakcije komunističke ljevice u progonstvu u Francuskoj.

[2] Ted Cruz, američki senator iz Teksasa; republikanac

[3] Mitt Romney, bivši guverner Massachusettsa i republikanski predsjednički kandidat 2012. godine

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *