Analize Prijevodi

Stanje radničke klase u Bugarskoj

O položaju i borbama radničke klase u Bugarskoj posljednjih godina pisali su naši bugarski drugovi. Slijedi prijevod s originalnog engleskog.

Prema statistikama, bugarski su radnici najlošije plaćeni i najizrabljavaniji u EU, ali ti podaci ne uzimaju u obzir ogromnu sivu zonu ekonomije na selu gdje vladaju gotovo feudalni odnosi. Žuti sindikati postoje samo u nekoliko još preostalih javnih sektora, dok u privatnom ne postoji gotovo nikakvo sindikalno udruživanje. Najgori su uvjeti rada u agrikulturi, „tvornicama znoja“ u manjim gradovima, kao i na sezonskom radu u turizmu, a potonji je jedan od najvećih sektora u suvremenoj bugarskoj ekonomiji. Veliki utjecaj na bugarski ekonomski razvoj imaju bugarski radnici u emigraciji. Skorašnji statistički podaci govore da je novac koji bugarski emigranti šalju „sa zapada“ znatno veći od novca koji čini strane poslovne investicije u zemlju – investicije koje bi trebale biti „stub naše ekonomije“, prema ekonomistima desnice.

Odjevna industrija u Bugarskoj ozloglašena je po niskim plaćama i strahovitim uvjetima rada. Ova grana je najveći izvozno-orijentirani sektor u državi, zapošljava stotine tisuća radnika i čitave regije zavise od nje. Mada su niske plaće (između 200 i 400 eura mjesečno u prosjeku) rasprostranjene koliko i loši uvjeti rada i užasne prakse poput trinaestočasovnih ili četrnaestočasovnih radnih dana, zaključavanja radnika u tvornice i slično – krađa plaćâ većinom se događa kod stranih investitora. Sve skorašnje borbe u ovom sektoru vode se upravo sa stranim investitorima (u posljednje vrijeme najčešće talijanskim) koji bi došli, izrabljivali nisko plaćene radnike mesecima ili godinama, ostvarili veliki profit i pobjegli ne isplativši radnicima jednu ili više plaća. Bilo je čak i slučajeva gdje bi gazda zatvorio kompaniju, ukrao plaće radnikâ i za nekoliko mjeseci otvorio novu tvornicu u drugom gradu u Bugarskoj. Otpor radnika ovome je za sada na niskoj razini. Prije godinu dana bilo je divljih štrajkova, prosvjeda, čak i fizičkih sukoba između tekstilnih radnika i šefova (ili njihovog privatnog obezbjeđenja), ali uopćeno sektor je potpuno nesindikaliziran, radnici su individualizirani i pod pritiskom društvenih uvjeta u ovim regijama. Žuti sindikati nisu zaista zainteresirani za odjevnu industriju jer su sukobi žestoki, a priliv novca od članarina nije siguran zbog siromaštva i neizvjesnosti.

Tijekom posljednje dvije godine došlo je do tenzija u bolnicama koje još uvijek traju. Događali su se brojni manji, divlji štrajkovi u desetinama bolnica širom zemlje, protiv niskih plaća i loše opremljenosti. Za probleme u ovom sektoru najodgovornija je državna politika upravljanja bolnicama kao privatnim kompanijama uz mehanizme kao što su „klinični pateki“ (kliničke staze), kojima se uvode tržišne reforme slične onima u školstvu.

Prije nekoliko mjeseci, dogodila se i velika radnička pobjeda. Nakon višemjesečnih protesta, uličnih blokada i međusobnog koordiniranja između radnika iz različitih sektora, štrajkači organizirani sa Autonomnim radničkim sindikatom pobijedili su u značajnom sporu. Radnici jedne od najvećih prehrambenih trgovina u Bugarskoj stupili su u divlji štrajk širom zemlje 20. 3. 2017. Glavnina štrajka odvijala se u Sofiji i Varni, nakon što plaće nisu bile isplaćivane dva mjeseca. Autonomni radnički sindikat organizirao je proteste ispred sjedišta firme u Sofiji, a u Varni su okupirali najveću trgovinu u lancu i sproveli marš do sjedišta banke koja kontrolira imovinu kompanije. Tijekom višemjesečne borbe, radnicima Picadillyja pridružili su se radnici Max Telecoma, rudari iz Bobovog Dola, radnici iz Dupnice i zaposleni u tvornici kemije u Dimitrovgradu radi zajedničke kampanje. Prva koordinirana akcija ove kampanje dogodila se 5. 8. 2017. kada je oko stotinu pedeset radnika iz različitih sektora marširalo do bugarskog parlamenta u Sofiji digavši glas o plaćama koje su im šefovi ukrali. Na kraju – pobijedili su. Svih sedam stotina radnika Picadillyja isplaćene su plaće iz specijalnog fonda – koji su poslodavci finansirali na rate – zajedno s tisućama drugih radnika koje su poslodavci također opljačkali.

Ova događanja odvijala su se većinom u 2017. godini, dok je 2018. bila mnogo mirnija po pitanju radničkih borbi. Zapravo, poslodavci su ti koji su bili mnogo aktivniji „na ulici“. Vlasnici transportnih kompanija sproveli su veliku mobilizaciju u javnosti protiv unapređenja uvjeta rada predviđenog tzv. „Makronovim planom“. Uspjeli su organizirati veliki prosvjed u Sofiji, na kojem je dio njihove radne snage bio prinuđen da sudjeluje, i pridobiti podršku svih značajnih političkih stranaka i medija. Također, prije nekoliko mjeseci održavani su mitinzi u organizaciji vlasnika građevinskih kompanija na kojima su izrazili podršku vladi.

Prošlu godinu obilježio je i žestok udar na radnike od strane vladajuće koalicije desnog centra (stranka GERB) i ekstremne desnice (stranka Ujedinjeni patrioti). Sasjekli su pomoć za nezaposlene, porodiljsko bolovanje i na zahtev udruga poslodavaca uveli promene zakona kojima se obaraju cijene rada u turizmu.

Na kraju godine, sve lošija ekonomska situacija izazvala je nemir širom države. Masovni ulični prosvjedi proširili su se desetinama gradova – najsnažniji su bili u manjim i siromašnijim mjestima. Prosvjedi su bili apolitični i međuklasni, ali su učesnici bili većinom radnici i nezaposleni, a zahtjevi su bili socijalni: unapređenje životnih uvjeta, veće plaće, porezna reforma, direktna demokracija itd. – slično „žutim prslucima“, premda su bugarski prosvjedi počeli prije onih u Francuskoj. S početkom proljeća, očekuje se da će socijalni nemiri buknuti još snažnije.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *