Analize Prijevodi

Bilješke o tranziciji u komunizam

Komunisti se nisu bavili pitanjem tranzicije iz kapitalizma u komunizam u mjeri u kojoj bismo to možda očekivali. Bez obzira na važnost te teme, čini se da je većini teoretičara sasvim dovoljno ponavljati ili elaborirati šačicu rečenica koju su joj posvetili Marx ili Lenjin. (Komunizatorska teorija, u bar nekim od svojih oblika, biva iznimkom tom generalnom trendu. Unatoč našoj naklonosti njihovoj liniji, ne možemo se oteti dojma da bi komunizatori ukinuli kapitalizam – vičući na njega slogane.) Nerijetko su postojeće analize pitanja tranzicije neuvjerljive: prvi problem je da mnoge od njih pretpostavljaju veoma “površnu” koncepciju komunizma (ili socijalizma), očitovanu među ostalim i u Lenjinovom diktumu da je socijalizam državni kapitalizam upogonjen da koristi cijelom narodu. (Naravno, nikada se ne razjasni kako kapitalizam, u kojemu god obliku, može koristiti “narodu”, niti tko je točno taj “narod”.) Uglavnom ta je “površna” koncepcija komunizma najrazvidnija u staljinističkim i trockističkim tekstovima, no može se zateći i na “ultraljevici”, kao što se da vidjeti u GIK-ovoj koncepciji komunizma u njihovom tekstu “Fundamental Principles…”[1] – komunizam u kome autonomna radna mjesta kalkuliraju “utrošak rada apsorbiran u svakom proizvodu” kako bi svaki radnik dobio “vlastiti” dio kolača. Bože otkloni!

Drugi problem kojeg dijeli većina tih analiza je čudna averzija prema ozbiljnom shvaćanju kapitalizma. Kapitalizam se predstavlja kao impotentan i nekoherentan sustav, malaksala sjenka koja se klijućem socijalizmu polako uklanja s puta, i čije mehanizme tranzitorno ili čak komunističko društvo može izolirati i upregnuti u vlastite svrhe. Vezani uz te su još stavovi da etatizacija kapitalističke ekonomije vodi ka komunizmu, te da će u komunističkom društvu instrumenti slični novcu – bilo da se zvali radni vaučeri, certifikati, ili nešto sasvim drugo – biti na snazi.

Moderni kapitalizam, doduše, za razliku od prethodnih uređenja proizvodnje predstavlja totalni sistem: jednu cjelinu, čiji opći karakter te zakoni gibanja prožimaju svaki njen dio bez slučajnosti ili suvišnosti. Od najamnog rada do parlamentarne politike, svaki je aspekt kapitalističkog društva kapitalistički, te ostaje takvim i kada se premjesti u neku neodređeniju situaciju. To, uz ogroman pritisak skoro pa univerzalne podrške za kapitalizam, te sama socijalna inercija na njegovoj strani, znači da će svaka takva neodređenija ili tranzitorna situacija na kraju ipak biti razriješena u korist kapitalizma. Sasvim je legitimno pitati se je li izlaz iz totalnog sistema uopće moguć (treba napomenuti da kolaps nije opcija osim u slučaju izumiranja ljudske vrste; uređenja proizvodnog procesa ne kolabiraju u ništavilo, već se zamjenjuju drugim formama proizvodnih aktivnosti). Jedina preostala nada za ljudsku vrstu je, time, da će svjesno zadan, dovoljno žestok i hitar udar na tržišno društvo moći postići upravo to.

Ukoliko to ne ispadne tako, najbolje čemu se ljudsko društvo može nadati je da će nekakav reformist omogućiti jeftinu eutanaziju. Nadasve je bitno naglasiti, usprkos onima koji bi revoluciju radije samo sanjali, da se industrijsko društvo u svom trenutnom obliku bliži kraju, kako god uzeli. Već je kasno za zaustavljanje antropogenih klimatskih promjena. Možda bi komunističko društvo moglo izbjeći neke od njenih efekata uspostavljanjem rapidnog usporavanja proizvodnje, no kapitalizam to svakako ne može. Do tada, kapitalističko će društvo nastaviti prekomjerno proizvoditi iz perspektive i tržišta i okoliša. Shodno tome, izbor je između socijalizma ili izumiranja.

Ali taj udar – revolucija ili opća pobuna protiv vrijednosti i vlasništva – mora u tom slučaju prouzročiti što potpuniji mogući raskid s kapitalističkim uređenjima društva. U teritorijima izoliranim od ostatka svijeta ne može se pričati ni o čemu do li neposrednom uspostavljanju komunizma. Doduše, takva područja više ne postoje, osim Sjevernog Sentinela i par kutaka Amazone, koji bar do ovog trenutka nisu zaprimili dar civilizacije. Svugdje drugdje, ključni proizvodni procesi, uključujući one nužne za proizvodnju hrane, prebivališta, lijekova, i infrastrukture, zahtijevaju inpute za kojima će se trebati trgovati.

Postoje dva načina na koje bi tranzicijska komunistička diktatura mogla trgovati na svjetskom tržištu. Prvi, kojeg možemo ugrubo nazvati ekstrakcijskim pristupom, uključuje prodaju postojećih objekata i apstraktnijih dobara. Predviđajući drugi dio ovog teksta, jasno je da revolucija povlači neposredno ukidanje većine oblika vlasništva. No ipak, neka vrsta distinkcije između objekata i teritorija pod kontrolom komunističke diktature te onih izvan nje bi se održala, kao i određena pravila za njihovo korištenje. U tom bi slučaju prodaja značila otuđenje nekih objekata u zamjenu za (stranu) valutu. S obzirom na teritorij moguće je da će postojati velika količina takvih lako otuđivih objekata, na primjer luksuzni predmeti bivše buržoazije i njoj bliskih društvenih slojeva (to bi iz društva uklonilo i objekte koji nemaju nikakvu funkciju doli prikazivanja društvenog statusa), skupe kulturne objekte, intelektualno vlasništvo, novac, i štedne račune. Komunistička diktatura činit će stvari o kojima današnje države ne mogu ni sanjati, jer ona niti može niti smije funkcionirati kao “legitimna” država.

Taj je pristup naravno održiv samo u ograničenom roku. No čak i ako kratko potraje, društvu u tranziciji omogućuje vrlo koristan prekid proizvodnje za prodaju. No kako je to jedina alternativa, tranzicijsko društvo će kad tad morati pokleknuti. Većini su to stare vijesti, koje predstavljaju najjednostavniji (i time najsuvisliji) argument protiv teorije „socijalizma u jednoj zemlji“. No ipak, taj se argument počesto predaleko proširi. Iz međuzavisnosti raznih područja svijeta preko svjetskog tržišta svakako slijedi da će čak i unutar revolucionarne zone pod komunističkom vlašću morati postojati neka mjera proizvodnje za prodaju. No ne slijedi da će sto posto proizvodnje morati biti za prodaju, niti da će morati postojati unutarnja tržišta.

Ustvari, osim te proizvodnje za prodaju, ne postoji niti jedan razlog zašto proizvodnja i raspodjela dobara ne bi smjesta bile organizirane znanstvenim društvenim planom baziranim na ljudskim potrebama. Tada, umjesto da većinski tržišna ekonomija posustane, kroz neki slabo definirani proces, u korist planskog sustava raspodjele koji karakterizira komunizam, osnovna struktura komunističkog sustava raspodjele će već postojati, iako deformirana potrebom sudjelovanja na svjetskom tržištu. Naravno, te deformacije neće biti beznačajne. Ali kako se revolucionarna zona širi i time donosi više resursa pod svoju izravnu upravu, njihov značaj će se smanjiti, sve do potpunog nestanka tih deformacija padom posljednjeg uporišta kapitalizma.

Sada, promijenimo malo temu i razmotrimo iskustvo pojedinog pripadnika društva u tranziciji –  osobe koja radi ali više nije radnik ili proleter. Postoje dvije mogućnosti: ili će izbor da li raditi ili ne, i ako da, u kojoj mjeri, biti osobno pravo, ili će pojedinci morati odraditi radnu obavezu, podjednako nametnutu svim raspoloživim članovima društva. U tom slučaju prisila će biti otvorena i izravna. Shvaćamo da, čak i u komunističkim krugovima, postoji sklonost prema neizravnoj prisili tržišta – precijenjenim “poticajima” buržujske ekonomije. Ipak, to ne ukazuje na išta drugo nego kontinuirani utjecaj tržišne ideologije. Naravno, izravna i otvorena prisila je daleko od ugodne, ali je oštra bol koja prolazi brzo. U drugu ruku tržišno natjecanje i prisila predstavljaju stalan psihološki i fizički stres. Očito je da će jedini poticaji tijekom tranzicije biti oni tržišnim fetišistima da emigriraju.

Članovi društva u tranziciji će imati pristup dobrima neovisno o tome koliko, kako ili da li uopće rade. Prijedlozi iz Gotske kritike moraju biti odbačeni. Prije svega zato što sustav radnih vaučera, koji bi dobra dijelio proporcionalno vremenu utrošenom radeći, ne bi vodio razvoju proizvodnih sredstva nego stahanovizmu. Nakon toga i zato što potreba za daljnjim razvojem proizvodnih sredstva više ne postoji, barem ne u metropolitanskim područjima gdje će revolucija najvjerojatnije izbiti. Ne smatramo da je išta drugo prikladno kao princip raspodjele, nego klasično “svakome prema njegovim potrebama.”

Naravno, društvo u tranziciji neće moći ispuniti svaku zaludjelu potrebu svojih pripadnika (niti će to moći ono komunističko), i isprva neće ispuniti ni svaku pravu potrebu, naročito kada uzmemo u obzir neophodnost smanjenja proizvodnje iz ekoloških razloga. Ali će biti moguće najprije uzeti u obzir najvažnije potrebe i organizirati sustav raspodjele koji bi dodijelio potrebna dobra svima, na temelju kulturnih i životnih uvjeta (tako da neće dodijeliti kravlje mlijeko Kinezima ili casu marzu onima pri zdravom razumu); tako da stariji i oni sa slabijim imunološkim sustavima budu imali prioritet u dodijeli cjepiva za gripu, a fizički radnici u dodijeli kalorija (naspram onih koji obavljaju činovničke poslove), i tako dalje. Naravno, ta dobra bi bila dodijeljena za osobnu upotrebu, ali ne bi bila u posjedu onih koji ih koriste niti bi ih bilo moguće gomilati.

Baziranje raspodjele na potrebama će, po našem mišljenju, pomoći riješiti problem društvenog položaja tehničkih stručnjaka, specijalista, i njima sličnih. Neposredno nakon revolucije neće svatko moći obavljati poslove vezane s menadžmentom i planiranjem. Nakon nekog vremena taj će problem biti ublažen opsežnim i trajnim obrazovnim programom, ali i dalje će postojati opasnost da se sloj stručnjaka uspostavi kao privilegirani stalež. No ta je mogućnost znatno manja ako taj stalež ne temelji svoju privilegiju na tome da zaslužuje više (jer je poveznica između raspodjele i kompenzacije prekinuta), nego na tome da zaista treba više.

Isprva će biti moguće zadovoljiti neke od tih potreba sa već postojećom masom dobara pod izravnom kontrolom komunističke diktature. Bez dvojbi, nakon pobune preraspodjela će biti važan mehanizam. No, s vremenom, postat će nužno proizvoditi bitnija dobra. Proizvodnja će biti planska, većinom u materijalnim uslovima – proizvodnja toliko tona pšenice zahtijeva proizvodnju toliko tona gnojiva, vode i tako dalje – od strane “središnjeg” organa društva, to jest, onoga koji je nadležan nad čitavim teritorijem pod komunističkom kontrolom. (U slučaju da postoji više odvojenih revolucionarnih teritorija, tako da je komunikacija i protok dobara među njima onemogućen, tada je moguće da više teritorija i organa provodi planiranje; ipak, oni ne bi bili formirani u zastarjelom obliku nacionalne države i nastojali bi se ujediniti čim bi takvo što bilo moguće.) Organi užeg opsega, bili oni sektorski ili lokalni, ne mogu uzeti u obzir međuzavisnost moderne industrijske proizvodnje i njihovo odvojeno postojanje bi dovelo do ponovne pojave oblika razmjene i neovisnih ekonomskih subjekata. Naravno, postojali bi i drugi organi diktature, kao i neke kratkotrajnije grupacije, no to prekoračuje temu ovog teksta.

Radno vrijeme, s obzirom na ulogu koju bi uopće igralo u planiranju, jednostavno bi bilo jedan od mnogih inputa uzetih u obzir i upravni organi ne bi ga smjerali minimalizirati, kao što mnogi predlažu, jer bi iz toga proizašli jednaki zakoni gibanja onima koji upravljaju kapitalizmom. Osim toga, nije vjerojatno da će postojati manjak rada, čak i u doba tranzicije, jer ne samo da bi mnogi poslovi postali nepotrebni, od spremačica i dadilja do blagajnica i ministara financija, nego će sa okončanjem tržišne discipline sam rad postati glavna “potreba” novog čovjeka.

Naposljetku, možemo ukratko skicirati kako će komunistička diktatura trgovati na svjetskom tržištu. Proizvodnja tržišnih dobara odvijat će se sukladno s proizvodnjom drugih dobara, čak i usprkos tome što su ona jedino potrebna zbog realnosti svjetskog tržišta. Pošto revolucionarna zona vjerojatno neće imati vlastitu valutu, ili zato što je ona sama po sebi u potpunosti nepotrebna, ili zato što će valuta u hiperinflaciji biti izdana samo kratkotrajno u svrhu plaćanja bilo kakvih dugova koji bi mogli omesti pristup svjetskom tržištu, ona će postavljati cijene u najpogodnijoj “stranoj” valuti. I moći će postavljati te cijene razmjerno svojevoljno jer troškovi proizvodnje ne bi postojali. Raspravljamo o dobrima koja bi tada imala cijenu, ali ne i vrijednost u punom smislu jer ne bi utjelovljavala apstraktni rad. To će omogućiti revolucionarnoj diktaturi da ih ponudi po povoljnijoj cijeni nego ostali prodavači. Smatramo da neće sklapati ugovore za pojedinačne kupnje jer su one podložnije anarhiji tržišta. Umjesto toga komunistička će diktatura s kupcima i prodavačima s kojima trguje sklapati ugovore za trajnu razmjenu dobara po fiksnoj cijeni, barem za tijek jednog planskog ciklusa. Tada će biti moguće za upravne organe da uzmu u obzir fiksnu količinu tržišnih dobara koja bi se proizvodila te izračunaju punu količinu proizvodnih dobara, sirovina i potrebnog rada sukladno tome. Ipak, svi bi ti planovi barem djelomično bili monetarni i u tom pogledu ne bi bili komunistički.

Ali ta proizvodnja tržišnih dobara – i ispričavamo se ako to opet ponavljamo – neovisno o tome koliko značajan bio njezin utjecaj na cjelokupni sustav, će biti samo manji sektor puno šire komunalne, planske opskrbne mreže, neka vrsta iritacije, iako kratkotrajno nužna. Čim se ponudi prilika, organizam će potisnuti iritaciju. Prema tome, revolucionarna zona se širi strateški, ciljajući na ovladavanje ključnim resursima. Drugdje će s vremenom izbiti novi ustanci. Nova područja će se tada moći pridružiti komunističkoj diktaturi. Preostala tržišna proizvodnja će biti namjerno smanjena dok diktatura, u sve boljoj pregovaračkoj poziciji, uspostavlja sve grublje i oštrije uvjete razmjene. Konačno sa izmakom posljednjih ostataka svjetskog tržišta potreba za svakom proizvodnjom za razmjenu prestaje, i prvi upravljački plan je sastavljen isključivo u materijalnim uslovima. Nakon kratkog razdoblja tranzicije, ljudsko društvo ulazi u puni komunizam.

[1] Fundamental Principles of Communist Production and Distribution (https://www.marxists.org/subject/left-wing/gik/1930/index.htm), Grupa internacionalnih komunista (Nizozemska, 1930.)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *