Analize Prijevodi

Društvena zaraza – mikrobiološki klasni rat u Kini

Slijedi hrvatski prijevod članka “Social Contagion” originalno objavljenog od strane kineskog komunističkog kolektiva Chuang početkom 2020. godine. Članak se bavi vezom između trenutne pandemije korona virusa (ali i drugih modernih epidemija) i kapitalističke ekonomije i njenog odnosa prema prirodi. Smatramo ovaj članak vrlo zanimljivim i toplo ga preporučamo.

  1. Peć

U narodnom žargonu, Wuhan je poznat kao jedna od četiri peći (四大火炉) Kine zbog svojih izrazito vrućih, sparnih ljeta – tu titulu dijeli s Chongqingom, Nanjingom i (ovisno koga pitate) Nanchangom ili Changshaom, koji su također veliki gradovi s dugom poviješću u dolini rijeke Yangtze. Od ta četiri grada, međutim, Wuhan se ističe i po svojim pravim pećima – ovo golemo urbano područje jezgra je čelične, betonske i druge građevinske industrije; krajolik krase lagano tinjajuće visoke peći preostalih državnih ljevaonica željeza i čelika koje sada karakterizira hiperprodukcija i novi val masovnih otpuštanja radnika, kao i privatizacija i generalno restrukturiranje industrija koje je dovelo do mnogih velikih štrajkova i prosvjeda u posljednjih pet godina. Ovaj grad je ustvari građevinska prijestolnica Kine, što znači da je igrao vrlo važnu ulogu u razdoblju nakon globalne gospodarske krize, kada se kineski rast održavao kroz velika ulaganja u infrastrukturu i tržište nekretninama. Wuhan ne samo da je napuhivao ovaj mjehur sa svojom prekomjernom ispostavom građevinskih materijala i inženjera, već je u skladu s time i sam postao središte golemih građevinskih projekata. Prema našim procjenama, prostor koji je u periodu 2018. i 2019. godine u Wuhanu bio namijenjen gradilištima ekvivalentan je veličini čitavog otočnog dijela Hong Konga.

No, ova peć koja je zagrijala kinesko gospodarstvo nakon globalne krize sada se (baš kao i stvarne peći u njenim ljevaonicama) polagano hladi. Iako taj proces nipošto nije bio iznenadan, on se trenutno manifestira i izvan gospodarske sfere sada kada je ovaj inače užurbani grad izoliran već preko mjesec dana, a njegove su ulice ispražnjene po naputcima države: „Vaš najveći doprinos je da se ne okupljate i ne uzrokujete nemir“, istakla je naslovnica lista Guangming Daily, kojeg vodi propagandni odjel Komunističke partije Kine. Široke nove avenije Wuhana i sjajne čelične i staklene zgrade koje ih krase sada su hladne i prazne, i dok se zima lagano vuče kroz Kinesku novu godinu grad miruje u skladu s opsežnim mjerama karantene. Samoizolacija je mudar potez za svakoga tko je trenutno u Kini, gdje je pojava nove vrste koronavirusa (nedavno preimenovanog u „SARS-CoV-2“ koji uzrokuje bolest znanu kao „COVID-19“) ubila više od dvije tisuće ljudi i tako nadmašila svog prethodnika – epidemiju SARS-a iz 2003. Kao i u slučaju te epidemije, i ovaj put je cijela država u karanteni. Škole su zatvorene, a ljudi diljem zemlje zatvaraju se u svoje domove. Skoro sva ekonomska aktivnost zaustavljena je 25. siječnja na Kinesku novu godinu, i takvo je stanje nastavljeno narednih mjesec dana kako bi se suzbilo širenje nove bolesti. Čini se da su peći Kine ugašene, ili su u najmanju ruku svedene na lagano tinjajući žar. No, na neki način, Wuhan je postao drugačija vrsta peći, ona u kojoj novi virus sagorijeva ogromnu populaciju ovog grada.

Izvor epidemije netočno se poistovjećivao s namjernim i/ili slučajnim ispuštanjem virusa iz Virološkog instituta u Wuhanu (ova neosnovana tvrdnja širila se društvenim mrežama, posebice putem paranoičnih objava iz Hong Konga i Tajvana na Facebooku,  ali i kasnijim djelovanjem desno orijentiranih medija i vojnih interesa na Zapadu) ili pak s tobožnjom navikom Kineza da konzumiraju „prljavu“ i „čudnu“ hranu, s obzirom da se virus veže uz šišmiše i zmije koje se prodaju na polulegalnim tržnicama koje su specijalizirane za trgovinu divljim ili egzotičnim životinjama (ipak, ispostavilo se da one nisu prvotno ishodište virusa). Obje tvrdnje primjer su ratobornog i orijentalističkog izvještavanja o događanjima u Kini, kao što je već istaknuto u više članaka. Ali čak su i ti odgovori na ove tvrdnje više fokusirani na percepciju ovog virusa u kulturnoj sferi, dok s druge strane mnogo manje vremena posvećuju njegovim brutalnim implikacijama koje još nisu dotaknute medijskom hajkom.

Nešto kompleksnije analize barem shvaćaju ekonomske posljedice ove epidemije, iako donekle uveličavaju njen politički učinak u svrhu senzacionalizma. U ovu kategoriju spadaju standardni prepotentni politički komentatori i liberalni borci protiv vjetrenjača: novinske agencije kao što su National Reviewili New York Times koje su već istaknule da bi ova zaraza mogla dovesti do „krize legitimiteta“ Komunističke partije Kine, unatoč činjenici da na terenu jedva postoje ikakve naznake pobune. Ali zrno istine u ovim analizama leži u njihovom osvrtu na ekonomski aspekt karantene, koji ipak neće promaknuti novinarima premazanim svim mastima. Činjenica je da će se – usprkos vladinim pozivima na samoizolaciju – mnogi ljudi ponovo morati okupljati kako bi zadovoljili potrebe proizvodnje. Prema prvim procjenama, epidemija će već usporiti rast kineskog BDP-a na 5% ove godine, što je niže od prošlogodišnjih 6% koji su ionako već predstavljali tridesetogodišnji minimum. Neki analitičari tvrde kako bi rast u prvom kvartalu mogao pasti za 4% ili čak i više, što bi moglo dovesti do globalne recesije. Postavlja se naizgled nezamislivo pitanje: što će se dogoditi s globalnom ekonomijom ukoliko se kineska peć ohladi?

Unutar Kine, krajnji rezultat takvog razvoja događaja teško je predvidjeti, ali dana situacija tamo je već uzrokovala jedan od rijetkih trenutaka kolektivnog preispitivanja i promjena u razumijevanju društva. Novi virus zarazio je preko 80.000 ljudi (prema najblažim procjenama), ali je utjecao na živote 1,4 milijarde njih koji su sada zarobljeni u svojevrsnom trenutku samopropitkivanja. U tom trenutku, ispunjenom strahom, postavljaju si pitanja: „Što će se dogoditi sa mnom? Mojom djecom, mojom obitelji, mojim prijateljima? Hoćemo li imati dovoljno hrane? Hoću li primiti plaću? Hoću li moći platiti stanarinu? Tko je odgovoran za ovo?“; na neki neobičan način, ovo se subjektivno iskustvo može usporediti s masovnim štrajkom, no masovnim štrajkom koji zbog svoje nespontane, hijerarhijske prirode i nametnute hiper-atomizacije ilustrira osnovne boljke naše zagušene političke svakodnevice onako kako su istinski masovni štrajkovi prošlog stoljeća isticali onodobne kontradikcije društva. Karantena je, dakle, poput štrajka ogoljelog od socijalnih aspekata, ali ipak sposobnog da uzburka i psihu i ekonomiju. Već i sama ta činjenica čini ju dostojnom pobližeg razmatranja.

Naravno, priče o neminovnom padu Komunističke partije Kine, kojeg tobože možemo očekivati svaki čas, predvidljiva su glupost kojom se često bavi The New Yorker i The Economist. A u međuvremenu, standardni procesi medijskog primirivanja strasti već se očituju, pa se otvoreno rasističke kolumne u etabliranim časopisima namijenjenim široj publici sudaraju s raznim disertacijama na internetskim medijima koje upozoravaju na opasnosti orijentalizma i ostalih aspekata ideologije . Međutim, cijela ta polemika i dalje se svodi isključivo na pitanje prikazivanja – ili u najboljem slučaju suzbijanja i kasnijeg sagledavanja posljedica – ove epidemije, bez da se zapravo govori o tome kako i zašto ovakve bolesti uopće bivaju proizvedene, a kamoli i o tome kako se zapravo šire. A čak ni to trenutno nije dovoljno. Sada nije vrijeme da se izigravamo „Scooby Doo marksista“ koji zlikovcu skidaju masku kako bi ispod nje otkrili kako je, uistinu, baš kapitalizam bio taj uzročnik koronavirusa! To ne bi bilo ništa suptilnije od stranih komentatora koji u ovoj situaciji nastoje promicati promjenu vladajućeg režima. Naravno da kapitalizam igra ulogu – ali kako se zapravo socioekonomska sfera veže uz onu biološku, i koje lekcije možemo naučiti iz ovog iskustva?

U tom smislu, ova epidemija pruža dvojaku priliku za promišljanje; prije svega ona je prozor kroz kojeg možemo motriti bitne načine na koje se kapitalistička proizvodnja veže uz čovjekov okoliš na nekoj osnovnoj razini – odnosno kako se, ukratko, priroda (uključujući njen mikrobiološki podskup) ne može promatrati bez shvaćanja načina na koji društvo organizira proizvodnju, s obzirom da su te dvije teme međusobno isprepletene. Istovremeno, ovo nam može biti i podsjetnik da je jedini komunizam dostojan svog naziva onaj koji shvaća moć potpuno politiziranog ekologizma. Drugo veliko pitanje koje se provlači kroz ove trenutke u izolaciji tiče se samog kineskog društva. Neke stvari postaju jasne tek kada se sve neočekivano zaustavi, pa su tako i u ovoj situaciji na površinu isplivale neke dosad prikrivene tenzije. U nastavku ćemo, dakle, razmotriti oba ova pitanja i pokazati na koji način kapitalistička akumulacija ne samo da stvara ovakve kuge, već i kako je sama pandemija ustvari kontradiktorni tip političke krize koji nam s jedne strane otkriva dosad nezamijećene potencijale i međuovisnosti u svijetu oko nas, ali istovremeno predstavlja još jednu izliku za širenje razičitih sustava kontrole u naš svakodnevni život.

2. Kovanje kuge

Poput svojeg prethodnika, virusa SARS-CoV iz 2003. godine, ili pak virusa ptičje ili svinjske gripe, i ovaj virus (SARS-CoV-2) koji uzrokuje trenutnu epidemiju dijete je ekonomije i epidemiologije. Poistovjećivanje ovih virusa s određenim vrstama životinja nije slučajno: širenje novih zaraza među ljudskom populacijom gotovo je uvijek posljedica onoga što se naziva zoonotskim izbijanjem bolesti, što je znanstveni termin za širenje zaraze sa životinje na čovjeka. Ovaj skok s jedne na drugu vrstu uvjetovan je nizom faktora poput njihove blizine i trajanja njihovog kontakta – svi oni igraju ulogu u stvaranju uvjeta unutar kojih će nova bolest evoluirati. Kada se promjene uvjeti takvog kontakta između ljudi i životinja, to podrazumijeva i promjenu uvjeta u kojima evoluira uzročnik bolesti.

Na četiri peći, dakle, ustvari krčka lonac kapitalističke poljoprivrede i urbanizacije, ključnih procesa industrijskih jezgara svijeta. On predstavlja idealne uvjete u kojima se sve smrtonosnije bolesti rađaju, transformiraju, prenose putem životinja i konačno se agresivno šire kroz ljudsku populaciju. Ovome se pridodaje jednako intenzivan proces koji se javlja na marginama gospodarstva, gdje se „divlji“ sojevi susreću s ljudskim populacijama koje agroekonomski procesi sve više upliću u lokalne ekosustave. Ovaj novi koronavirus, sa svojim „divljim“ korijenima i iznenadnim širenjem kroz industrijaliziranu i urbaniziranu jezgru svjetskog gospodarstva, predstavlja obje dimenzije nove ere političko-ekonomskih kuga.

Ovu osnovnu ideju najpomnije su razradili ljevičarski biolozi poput Roberta G. Wallacea, čija je knjiga Big Farms Make Big Flu iz 2016. godine detaljno proučila i uspostavila vezu između kapitalističkog agrobiznisa i etiologije novih epidemija poput SARS-a i ebole.[i] Ove epidemije generalno se mogu podijeliti na dvije kategorije, pri čemu prva obuhvaća one zaraze koje se javljaju u jezgri agroekonomske proizvodnje, a druga one koje nastaju u njenoj pozadini. U potrazi za ishodištem širenja H5N1 – odnosno ptičje gripe – Wallace ističe nekoliko ključnih geografskih faktora za epidemije nastale u agroekonomskoj jezgri:

„Ruralni krajobraz mnogih siromašnih zemalja sada je karakteriziran nereguliranim agrobiznisom koji se sudara s rurbanim slamovima. Neograničen prijenos u ovim ugroženim prostorima povećava genetsku raznolikost s kojom se H5N1 prilagođava ljudskom organizmu. Kako se širi preko tri kontinenta, brzo prilagodljiv H5N1 dolazi u kontakt sa sve raznolikijim socioekološkim uvjetima, uključujući specifične lokalne kombinacije dominantnih nositelja zaraze, vrsta peradarstva i mjera za zaštitu zdravlja životinja.“ [ii]

Širenje zaraze je, naravno, potaknuto svjetskim protokom dobara i stalnim migracijama radne snage koje definiraju ekonomsku geografiju kapitalizma. Rezultat ovih procesa je „neka vrsta izražene grupne selekcije“ tokom koje je virus izložen sve većoj raznolikosti evolucijskih puteva u relativno kratkom vremenskom periodu, što omogućava najotpornijim sojevima virusa da izguraju one ostale.

No to je jednostavna primjedba koja je već raširena i u medijima – činjenica da „globalizacija“ omogućuje ubrzano širenje ovakvih bolesti – no ovdje ona ima važan dodatak, onaj koji napominje da ovi procesi također potiču virus na sve bržu evoluciju. Ali osnovni problem leži u samom ishodištu ovog procesa: prije širenja koje povećava prilagodljivost ovih bolesti, osnovna logika kapitala uvjetuje prelazak izoliranih, bezopasnih sojeva virusa u hiper-kompetitivne uvjete koji pogoduju razvoju onih prilagodbi koje su odgovorne za epidemije – poput ubrzanog ciklusa virusa, njegove mogućnosti „skoka“ sa životinja na ljude te brzog razvoja novih vektora za prijenos. Novonastali sojevi virusa ističu se upravo po svojoj virulentnosti. Generalno gledano, dominiranje virulentnijih sojeva otežava zarazu, s obzirom da virus ima manje prilika širiti se ukoliko brzo ubija organizam koji ga prenosi.

Primjer ovoga principa je obična prehlada, koja svoju visoku stopu širenja među populacijom duguje upravo svojim relativno slabo intenzivnim svojstvima. No u određenom okolišu vrijedi suprotna logika: kada virus ima pristup velikom broju jedinki iste vrste u ograničenom prostoru i još k tome te jedinke ionako imaju skraćen životni vijek, povećana viruletnost postaje pogodna evolucijska prilagodba.

Ptičja gripa je ponovno ogledni primjer. Wallace ističe da ne postoje studije koje upućuju na „izrazito patogeni endemski sojevi (gripe) kod populacija divljih ptica, koje su ishodište skoro svih poznatih podvrsta gripe“.[iii] Umjesto toga, ovakve se zaraze puno jasnije vežu uz perad na industrijskim farmama, iz očitih razloga:

„Sve veće genetske monokulture domaćih životinja nemaju potrebnu imunost za usporavanje širenja zaraza. Veće populacije i njihova gustoća također potiču zaraze. Takvi prenapučeni uvjeti oslabljuju imunosne mogućnosti. Visok priljev novih jedinki, koji karakterizira industrijsku proizvodnju, omogućuje stalnu dostupnost novih meta za širenje zaraze, čime se pospješuje virulentnost.“[iv]

Naravno, svaka od ovih karakteristika proizlazi iz logike industrijskog nadmetanja. Poseban naglasak ovdje treba staviti na protok sirovina, odnosno jedinki, koji stoga u ovom kontekstu ima izrazito biološku dimenziju: „Čim životinja u industrijskom sustavu dostigne određenu težinu, biva ubijena. Uzročnici zaraze gripom u svakoj jedinci stoga moraju brzo postići brojnost pomoću koje se mogu nastaviti širiti… Što se brže virusi umnožavaju, to je šteta po zaraženu životinju veća.“[v]

Ironično, pokušaji da se ovakve zaraze suzbiju masovnim pokoljima – poput onih koji su nedavno eliminirali četvrtinu svjetskih zaliha svinjetine zbog Afričke svinjske kuge – mogu još više uvjetovati prirodnu selekciju, potičući hipervirulentne sojeve. Iako su izbijanja ovakvih bolesti oduvijek vezana s domaćim životinjama, često nakon ratnih razdoblja ili ekoloških katastrofa koje podrazumijevaju dodatni pritisak na njihove populacije, nedavni skokovi u njihovom intenzitetu i virulentnosti nesumjivo su vezani uz širenje kapitalističkog načina proizvodnje.

3. Povijest i etiologija

Epidemije su svojevrsna sjenka kapitalističe industrijalizacije, no na neki su način bile i njen prvi glasnik. Očiti primjeri poput širenja boginja i drugih pandemija u Sjevernoj Americi preočiti su, s obzirom da je njihov intenzitet ionako bio uvjetovan velikom fizičko-geografskom odvojenošću ljudskih populacija – a te su bolesti, osim toga, svoje širenje dugovale i predkapitalističkim mrežama merkantilističkog sustava, kao i ranoj urbanizaciji Europe i Azije. Umjesto toga, pogled treba usmjeriti prema Engleskoj, gdje se kapitalistički sustav prvo usidrio u ruralnim sredinama u kojima su seljaci bili prisiljeni napustiti svoju zemlju kako bi ih zamjenile stočarske monokulture – upravo tamo iščitavamo prve primjere ovih jedinstvenih kapitalističkih kuga. Tri su različite pandemije obilježile 18. stoljeće u Engleskoj, u periodima od 1709. do 1720., od 1742. do 1760. te od 1768. do 1786. godine.

Ishodište svake od tih pandemija bila je stoka uvezena s europskog kopna, zaražena predkapitalističkim epidemijama koje su se javljale u poraću. No, u Engleskoj je stočna populacija koncentrirana novim metodama, pa se dolazak zaraženih grla odrazio znatno jače nego u drugim državama Europe. Nije nimalo slučajno da su ove zaraze bile koncentrirane oko posjeda velikih londonskih mljekarni, koje su stvarale idealne uvjete za intenziviranje virusa.

U konačnici, sve su ove zaraze suzbijene kroz selektivan, ograničen pokolj zaraženih grla te implementaciju suvremenih medicinskih i znanstvenih metoda – slično kako se ovakvim epidemijama pristupa i danas. To su bili prvi primjeri nečega što će postati ustaljena praksa, koja na neki način oponaša gospodarske krize: sve intenzivniji kolapsi sustava koji propitkuju njegovu čitavu opstojnost na kraju se nadilaze kroz masovnu žrtvu koja pročišćava populaciju/tržište te kroz tehnološki razvoj – u ovom slučaju medicinskih praksi i novih cjepiva, koja često stižu prekasno, no pomažu u stabilizaciji nakon suzbijanja zaraze.

No ove primjere iz pradomovine kapitalizma treba upariti s proučavanjem posljedica širenja kapitalističkih poljoprivrednih praksi na periferiju sustava. Dok su pandemije bolesti stoke rane kapitalističke Engleske uspješno ograničene, drugdje su se one pokazale puno razornijima. Primjer koji nosi najveću povijesnu težinu je epidemija goveđe kuge u Africi koja se javila 90-ih godina 19. stoljeća. Ovaj period ne ističe se slučajno – goveđa kuga je dugo vremena opsjedala Europu kao posljedica širenja poljoprivrede, a suzbijana je samo zahvaljujući tadašnjoj znanosti. Ali kraj 19. stoljeća bio je vrhunac europskog imperijalizma, čiji je krunski dragulj bilo pokoravanje Afrike. Goveđa kuga došla je u Istočnu Afriku zahvaljujući Talijanima, koji su htjeli ići u korak s ostalim europskim silama koje su već osvajale Rog Afrike. Njihove su kampanje uglavnom završile porazom, no zaraza se uspješno proširila kroz domorodačka stada stoke i konačno stigla do Južne Afrike gdje je razorila rano kapitalističko poljoprivredno gospodarstvo ove kolonije – ubivši čak i stado u posjedu neslavnog samopriznatog rasista Cecila Rhodesa. Širi povijesni kontekst ove zaraze je značajan – pobivši 80 – 90% sve njihove stoke, uzrokovala je golemu glad u većinom stočarskim društvima supsaharske Afrike. Takva depopulacija je potom utrla put sukcesiji savane, u kojoj se proširila grmolika vegetacija koja je služila kao stanište ce-ce muha koje su uzročnik bolesti spavanja i značajna prepreka stočarstvu. Ovo je osiguralo slabljenje repopulacije ove regije nakon perioda gladi, i dodatno olakšalo širenje europskih kolonijalnih sila na ovom kontinentu.

Osim što su periodički uzrokovale poljoprivredne krize i proizvele apokaliptične uvjete koji su pomogli kapitalizmu da se proširi izvan svojih ranih granica, ovakve kuge progonile su i proleterijat u samoj industrijskoj jezgri. Prije nego što se vratimo na nešto suvremenije primjere, potrebno je ponovno napomenuti da ne postoji ništa jedinstveno kinesko u vezi izbijanja koronavirusa.

Objašnjenje činjenice da veći broj takvih bolesti izbija u Kini ne dotiče se kulture, već ekonomske geografije. Ovo je posebice jasno ukoliko nekadašnju Kinu uspoređujemo s Europom i SAD-om u vrijeme kada su potonji predstavljali jezgru svjetske proizvodnje i masovne industrijske radne snage.[vi] A rezultati su u osnovi identični, sa svim prepoznatljivim karakteristikama. Pomori stoke u ruralnim sredinama rezultirali su lošim sanitarnim uvjetima i raširenom kontaminacijom u gradovima. Ovo je postao fokus ranih liberalno-progresivnih nastojanja za reformom radničkih prostora, koji su oprimjereni u popularnosti knjige The Jungle Uptona Sinclaira, koja je izvorno napisana kako bi prikazala patnje imigrantskih radnika u industriji mesnih prerađevina, ali je s vremenom privukla pozornost bogatijih liberala koji su bili zabrinuti higijenskim uvjetima i zdravstvenim propustima u kojima se pripremala hrana koju su i oni sami konzumirali.

Liberalni otpor prema „nečistoći“, s određenim implicitnim rasizmom, i dalje definira ono što možemo smatrati automatskom ideologijom većine ljudi kada bivaju suočeni s političkim implikacijama nečega poput epidemije koronavirusa ili SARS-a. Ali radnici zbilja nemaju neku kontrolu nad uvjetima u kojima rade. I što je još važnije, dok nehigijenski uvjeti u tvornicama izbijaju na vidjelo kroz kontaminaciju prehrambenih proizvoda, sama ta kontaminacija tek je vrh sante leda. Takvi su uvjeti okolišna norma ljudi koji u njima rade ili onih koji žive u obližnjim proleterskim četvrtima, i upravo oni pospješuju zdravstvene tegobe širih populacija među kojima se potom različite kuge kapitalizma mogu lakše širiti. Za primjer možemo uzeti španjolsku gripu, jednu od najsmrtonosnijih epidemija u povijesti. Ovo je bila jedna od prvih raširenih zaraza gripom H1N1 (srodnom nešto suvremenijim virusima ptičje i svinjske gripe), i dugo se smatralo da je kvalitativno značajno drugačija od ostalih tipova gripe, uzevši u obzir njenu visoku stopu smrtnosti. Iako to jest djelomično točno (uzevši u obzir njenu sposobnost da prouzroči prekomjernu reakciju imunološkog sustava), kasniji pregledi literature i istraživanja povijesne epidemiologije otkrili su da ovaj tip gripe nije nužno bio virulentniji od nekih drugih postojećih vrsta. Njena visoka smrtnost vjerojatno je bila uzrokovana raširenom pothranjenošću, prekomjernom gustoćom gradskog stanovništva i generalnim nehigijenskim uvjetima u pogođenim područjima koji ne samo da su potpomogli u širenju same gripe već su i pomogli u stvaranju bakterijskih superinfekcija koje su pratile onu osnovnu virusnu.[vii]

Drugim riječima, broj smrtnih slučajeva španjolske gripe, često pripisivan nepredvidivim karakteristikama ovog virusa, ustvari je itekako pospješen društvenim uvjetima. U međuvremenu, ubrzano širenje gripe bilo je potpomognuto globalnom trgovinom i globalnim ratovanjem, koji su u to vrijeme bili orijentirani oko imperijalističkih odnosa koje je znatno izmijenio Prvi svjetski rat. I opet tu nailazimo na sad već poznatu priču o ishodištu ovako smrtonosne vrste gripe – iako je njen točan začetak i dalje nepoznat, pretpostavlja se da je bio vezan uz domaće svinje ili perad, vjerojatno u Kansasu. Vrijeme i mjesto su značajni, jer su poslijeratne godine predstavljale svojevrsnu prekretnicu američke poljoprivrede, u kojoj su se tad značajnije raširile mehanizirane, industrijske metode proizvodnje.

Ovi su trendovi postali još intenzivniji tokom 20-ih godina prošlog stoljeća, kada je primjena noviteta poput kombajna pripomogla monopolizaciji poljoprivrede i nadolazećoj ekološkoj katastrofi, glavnim uzročnicima Dust bowl krize i migracijama koje su uslijedile. Ovdje još nije postojala intenzivna koncentracija domaćih životinja koju vidimo u suvremenim industrijskim farmama, no osnovne forme koncentracije i protoka jedinki kakve su uzrokovale prijašnje epidemije u Europi već su bile norma. Ukoliko su engleske stočne epidemije 18. stoljeća bile prve specifično kapitalističke životinjske kuge, a stočna kuga krajem 19. stoljeća u Africi prvi epidemiološki holokaust imperijalizma, španjolsku gripu možemo smatrati prvom kapitalističkom kugom koja je udarila proletarijat.

4. Pozlaćeno doba

Sličnost navedenih primjera i slučaja Kine je jasna. COVID-19 ne može se razumjeti ako u obzir ne uzmemo posljednjih par desetljeća tokom kojih se kineski razvoj kroz i unutar kapitalističkog sustava odrazio na zdravstveni sustav ove države, kao i na opće zdravstveno stanje. Ova epidemija, iako je jedinstvena, ipak dijeli sličnosti s drugim zdravstvenim krizama koje su joj prethodile i koje se naizgled pojavljuju sa skoro jednakom učestalosti kao i one ekonomske, te dobivaju gotovo isti tretman u medijima – onaj koji ih prikazuje kao nasumične pojave, nepredviđene „crne labudove“. U stvarnosti, međutim, ovakve zdravstvene krize prate vlastite kaotične cikluse izbijanja, koje pospješuje niz temeljnih proturječja koja se vežu uz prirodu proizvodnje i proleterskog života u kapitalizmu. Kao i sa slučajem španjolske gripe, koronavirus se u početku ukorijenio i proširio zahvaljujući općoj degradaciji zdravstvenog stanja u društvu. No s obzirom da je ta degradacija uzela maha u vrijeme spektakularnog gospodarskog rasta, ostala je skrivena iza basnoslovnih kićenih gradova i golemih tvornica. U stvarnosti, međutim, Kina za javne usluge poput zdravstva i obrazovanja izdvaja vrlo malo, dok se većina javnog novca preusmjerava na građevinsku infrastrukturu – mostove, ceste i proizvodnju jeftine energije za industriju.

U isto vrijeme kvaliteta proizvoda na domaćem tržištu često je očajno loša. Kineska industrija desetljećima je proizvodila visokokvalitetne, skupe izvozne proizvode, napravljene prema najvišim svjetskim standardima za globalno tržište, poput iPhonea ili računalnih čipova. Ali proizvodi namijenjeni domaćem tržištu aljkave su kvalitete, što izaziva česte skandale i nepovjerenje javnosti. Mnogi od ovih slučajeva preslika su Sinclairove „džungle“ i ostalih priča iz Pozlaćenog doba Amerike. Najveći takav slučaj u nedavnoj povijesti, skandal mlijeka s melaminom iz 2008. godine, doveo je do smrti desetak novorođenčadi i hospitalizacije nekoliko desetaka tisuća njih (iako se utjecaj ove pogreške možda očitovao i na nekoliko stotina tisuća njih). Od tada, brojni skandali redovno potresaju javnost, poput onog iz 2011. godine kada je u restoranima diljem zemlje otkrivena primjena „otpadnog ulja“ recikliranog iz mastolova ili onog iz 2018. kada su neispravna cjepiva ubila nekoliko djece, a godinu dana poslije deseci su hospitalizirani nakon primjene lažnih cjepiva protiv HPV-a.

Nešto blaži primjeri još su daleko češći i oblikuju opći dojam života svakome u Kini: slučajevi instant-juhe u prahu koja se miješa sa sapunom kako bi se smanjili troškovi, poduzetnici koji prodaju svinje uginule pod sumnjivim okolnostima okolnim selima i poznati tračevi o tome kod koga u restoranu najvjerojatnije možeš dobiti trovanje hranom.

Prije no što se Kina malo-pomalo integrirala u globalni kapitalistički sustav, zdravstvene usluge (poglavito u gradovima) nudile su se u sklopu danwei sustava koji se zasnivao na beneficijama za zaposlene ili (poglavito, ali ne isključivo u selima) u sklopu lokalnih klinika koje su vodili brojni „bosonogi doktori“, koji svoje usluge nisu naplaćivali. Uspjeh njenog “socijalističkog” zdravstvenog sustava, slično njenim uspjesima u polju osnovnog obrazovanja i opismenjivanja populacije, bio je tako velik da su čak i najoštriji kritičari države priznali njihovu važnost. Šistozomijaza koja je stoljećima morila zemlju bila je gotovo iskorijenjena u svojem ishodišnom području, samo kako bi se ponovno vratila kada se socijalističko zdravstvo počelo ukidati. Smrtnost novorođenčadi se sunovratila, a usprkos gladi koju je uzrokovao Veliki skok naprijed, očekivana životna dob narasla je s 45 na 68 godina u periodu od 1950. do ranih 80-ih. Imunizacija i generalne sanitarne prakse postale su široko raširene, a osnovne informacije o ishrani i općem zdravlju, kao i pristup osnovnim medicinskim potrebštinama, bili su besplatni i dostupni svima. U međuvremenu, program „bosonogih doktora“ pomogao je u širenju osnovnog, iako ograničenog znanja o medicini među širom populacijom, što je pomoglo u izgradnji robusnog sustava javnog zdravstva koji se u uvjetima raširenog siromaštva zasnivao na principu „odozdo prema gore“. Vrijedi imati na umu činjenicu da je u to vrijeme Kina prema glavi stanovnika bila slabije stojeća od prosječnih današnjih država Supsaharske Afrike.

Od tada, kombinacija nemara i privatizacije znatno je degradirala zdravstveni sustav u isto vrijeme kada je ubrzana urbanizacija i nesmotrena industrijska proizvodnja kućanskih potrebština i prehrambenih proizvoda učinila potrebu za opsežnim zdravstvom sve većom, a da ne spominjemo i potrebu za nadzorom hrane, lijekova i sigurnosnih uvjeta. Danas kinesko ulaganje u zdravstveni sustav iznosi 323$ po glavi stanovnika, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije. Taj iznos nizak je i naspram ostali država „viših srednjih prihoda“, i tek je polovica onoga što primjerice izdvajaju Brazil, Bjelorusija i Bugarska. Regulacije su minimalne ili nepostojeće, iz čega proizlaze skandali poput gorenavedenih. Posljedice svega ovoga najjače se odražavaju na stotine milijuna migrantskih radnika, kojima sva prava na osnovno zdravstvo ispare jednom kada napuste svoj rodni grad (gdje se, prema hukou sistemu, oni vode kao stalni stanovnici bez obzira na njihovu stvarnu lokaciju, te stoga ne mogu javnim uslugama pristupiti negdje drugdje).

Doima se da je sustav javnog zdravstva još 90-ih trebao biti zamijenjen više privatiziranim sustavom (kojeg bi, doduše, regulirala država) u kojemu bi kombinacija uplata od strane poslodavca i zaposlenika pokrivala zdravstvenu skrb, mirovine i stambeno osiguranje. Ali ovaj prijedlog socijalnog osiguranja patio je od nedostatka uplaćivanja do te mjere da su često „obavezne“ uplate od strane poslodavaca često jednostavno bile ignorirane, pri čemu je većina radnika na kraju sve morala plaćati iz svog džepa. Prema posljednjim dostupnim nacionalnim procjenama, samo 22% migrantskih radnika ima zdravstveno osiguranje. Nedostatak uplata u sustav socijalnog osiguranja, međutim, ne može se pripisati samo obijesti pojedinačnih iskvarenih poduzetnika, već se umjesto toga razlog mora tražiti u činjenici da u profitabilnoj računici jednostavno nema mjesta za takva izdvajanja. Prema našim procjenama, isplaćivanje neplaćenog socijalnog osiguranja u industrijskoj jezgri poput Dongguana srezalo bi industrijske profite napola i poguralo mnoge firme u bankrot. Kako bi se nadoknadili ovi golemi propusti, Kina je uvela vrlo osnovni plan medicinske potpore za umirovljene i samozaposlene, koji isplaćuje samo par stotina juana po glavi godišnje.

Nestabilni zdravstveni sustav stvara svoje vlastite zastrašujuće društvene tenzije. Nekoliko pripadnika medicinskog osoblja biva ubijeno, a nekoliko desetaka njih ozljeđeno svake godine u napadima od strane pacijenata ili češće od strane obitelji pacijenata koji su umrli pod njihovim nadzorom. Posljednji takav napad dogodio se na Badnjak, kada je liječnika u Pekingu nasmrt izbo sin pacijentice koja je umrla u bolnici, navodno zbog nedostatne skrbi. Jedno istraživanje provedeno među liječnicima pokazalo je da je vrtoglavih 85% ispitanika doživjelo nasilje na radnom mjestu, a drugo istraživanje iz 2015. godine pokazalo je da je 13% liječnika u Kini bilo fizički napadnuto tokom godine prije. Kineski liječnici na godinu imaju četverostruko više pacijenata od svojih američkih kolega, a godišnja plaća im je manja od 15.000$ – za perspektivu, to je manje od prosječne zarade po glavi u Kini (16.670$), dok u SAD-u liječnici zarađuju peterostruko više od prosječne plaće (300.000$ naspram 60.200$). Prije nego što je ugašen 2016. (kada su uhićeni i njegovi stvoritelji), blog za praćenje nemira koji su vodili Lu Yuyu i Li Tingyu bilježio je nekoliko štrajkova i prosvjeda medicinskog osoblja svaki mjesec.[viii] U 2015., posljednjoj godini koju njihove bilješke u potpunosti pokrivaju, bila su 43 takva događaja. Također su svakoga mjeseca bilježili tucete prosvjeda vezanih uz medicinsku skrb koje su vodile obitelji pacijenata – njih 368 u 2015. godini.

U takvim uvjetima izostanka ulaganja u zdravstveni sustav, ne iznenađuje činjenica da se COVID-19 tako lako proširio. Kada se uz to uzme u obzir i činjenica da se u Kini nove zarazne bolesti pojavljuju svaku godinu – dvije, uvjeti su idealni za nastavak ovakvih epidemija. Baš kao i kod španjolske gripe, loši opći uvjeti javnog zdravstva među proleterskom populacijom omogućili su virusu da se ukorijeni te nakon toga i ubrzano širi. Ali, opet, nije pitanje samo širenja. Treba razumijeti i kako je virus kao takav nastao.

5. Divljine nema!

Kod slučaja trenutne epidemije, priča nije tako jednostavna kao kod ptičje ili svinjske gripe, koje su očigledno bile povezane s jezgrom poljoprivredno-industrijske proizvodnje. S jedne strane, porijeklo virusa nije još potpuno razjašnjeno. Moguće je da je potekao od svinja, koje se kao domaće ili divlje životinje prodaju na wuhanskoj tržnici – pretpostavljenom epicentru zaraze – što bi značilo da su mu uzroci sličniji navedenim primjerima nego što se to čini na prvu. Veća je vjerojatnost, međutim, da je potekao od šišmiša ili zmija, koji bivaju uhvaćeni u divljini. No i tu postoji neka veza s prijašnjim primjerima, s obzirom da se ovakav divlji plijen pojavljuje kako bi zadovoljilo potrebu za mesom u jeku afričke svinjske groznice koja je umanjila količinu i kvalitetu svinjetine na tržištu. No, s obzirom da tu ipak izostaje izravna veza sa sustavom industrijske poljoprivrede, mogu li se već promatrani ekonomski procesi vezati uz ovu epidemiju?

Odgovor je da mogu, ali na drugačiji način. Ponovno, Wallace ističe dva načina na koji kapitalizam potpomaže u stvaranju i širenju sve smrtonosnijih epidemija; prvi, prethodno opisani, direktno je industrijski, u kojemu se virusi razvijaju unutar industrijskih okoliša potpuno podređenih kapitalističkoj logici. No drugi je neizravan, a javlja se putem kapitalističkog širenja u periferiju i okorištavanja njenih resursa, pri čemu se dotad praktički nepoznati virusi prikupljaju i šire putem globalnih kapitalističkih tokova. Ove dvije metode naravno nisu posve međusobno odvojene, no čini se kako potonja preciznije opisuje izbijanje trenutne epidemije.[ix] U ovom slučaju, povećana potražnja za divljim životinjama u svrhu ishrane, medicine ili jednostavno (kao što je to bilo u slučaju deva iz kojih je proizišao MERS) niza kulturnih funkcija stvara nove svjetske lance trgovine „divljih“ proizvoda. U nekim drugim slučajevima postojeći poljoprivredno-industrijski lanci jednostavno se prošire u sferu „divljeg“, izmjenjujući lokalnu ekologiju i odnos između čovjeka i njegovog okoliša.

I sam Wallace je poprilično jasan po tom pitanju, pošto objašnjava više načina na koji se bolesti pojačavaju usprkos činjenici da virus već postoji u nekom svojem „prirodnom“ okruženju. Širenje industrijske proizvodnje kao takve može „protjerati sve više okorištavane divlje izvore hrane dublje u zadnje ostatke prirodnog krajobraza, pri čemu ispoljava sve veći izvor potencijalno protopandemijskih patogena“. Drugim riječima, kako kapitalistička akumulacija obuhvaća nove teritorije, životinje bivaju protjerane u teško pristupačna područja u kojima dolaze u kontakt s dotad izoliranim vrstama bolesti, dok istovremeno te iste životinje postaju i roba jer „čak i najdivljije samodostatne vrste bivaju upletene u proizvodne lance“. Uz to, ovakvo širenje povlači i ljude bliže tim životinjama i tim područjima, što „može povećati kontakt (i prijenos) između divljih neljudskih populacija i novo urbaniziranog sela“. To virusu daje više mogućnosti i načina da mutira sa sposobnošću da zarazi ljude, što uvećava rizik od prijenosa.

Geografija industrije ionako nikada nije jasno urbana ili ruralna, pa i monopolizirana industrijska poljoprivreda koristi i velike farme i malene poljoprivredne posjede: „na (industrijskoj) farmi malog poljoprivrednika, životinja može na rubu šume pokupiti patogene prije no što ju se transportira u pogon za obradu u predgrađu velikog grada.“

Činjenica je da je sfera „prirode“ već potpuno uklopljena u globalni kapitalistički sustav koji je uspio izmijeniti osnovne klimatske uvjete i uništiti toliko predkapitalističkih[x] ekosustava da oni preživjeli više ni ne funkcioniraju onako kako su nekada to mogli. U tome leži još jedan uzročni faktor, s obzirom da prema Wallaceu svi ti procesi ekološke devastacije umanjuju „okolišnu kompleksnost kojom šuma ometa kanale širenja“. U stvarnosti je, dakle, pogrešno takve prostore nazivati prirodnom periferijom kapitalističkog sustava. Kapitalizam je već globalan, već je totalan. Više nema rub ili među iza koje postoji neka prirodna, nekapitalistička sfera, i stoga više nema nekog velikog razvojnog lanca u kojemu „nazadne“ zemlje slijede one razvijenije u porastu određenih parametara, niti ikakve istinske divljine koju je moguće održati u nekom čistom, netaknutom stanju. Umjesto toga, kapital jednostavno ima podređenu periferiju koja je i sama potpuno podređena svjetskim vrijednosnim lancima. Društveni sustavi koji iz toga proizlaze – uključujući sve od tobožnjeg „tribalizma“ do obnove anti-modernih fundamentalističkih religija – posve su suvremen proizvod i gotovo su uvijek uključeni u globalno tržište, često i vrlo izravno. Isto se može reći i za novonastale biološko-ekološke sustave, s obzirom da su ova „divlja“ područja vezana uz svjetsko gospodarstvo i u apstraktnom smislu njihove ovisnosti o klimi i povezanim ekosustavima te u direktnom smislu uključenosti u iste globalne vrijednosne lance.

Iz te činjenice proizlaze uvjeti potrebni da se „divlji“ soj virusa pretvori u pandemiju. Ali COVID-19 nije najgori od njih. Idealan primjer ovih osnovnih principa – i globalne opasnosti – možemo pronaći u eboli. Ebola virus[xi] jasan je slučaj već postojećeg rezervoara virusa koji se prelio na ljudsku populaciju. Trenutni dokazi upućuju na to da su njeni nositelji neke vrste šišmiša Zapadne i Srednje Afrike, koje imaju ulogu prijenosnika virusa iako on ne utječe na njih same. No to ne vrijedi i za druge vrste divljih sisavaca, poput primata i dujker antilopa, koje bivaju periodično izložene i prolaze kroz brze, smrtonosne epidemije. Ebola ima posebno agresivan životni ciklus izvan vrsta prijenosnika. Kroz kontakt s bilo kojom od ovih divljih vrsta, čovjek također može biti zaražen, što često ima katastrofalne posljedice. Izbilo je već nekoliko većih epidemija ove bolesti, i stopa smrtnosti je pri većini njih bila iznimno visoka, gotovo uvijek iznad 50%. Najveća zabilježena zaraza, koja se sporadično provlačila kroz nekoliko zapadnoafričkih država u razdoblju od 2013. do 2016. godine, rezultirala je s preko 11.000 smrtnih slučaja. Stopa smrtnosti za hospitalizirane pacijente kod ovog je slučaja iznosila između 57 i 59%, a bila je i znatno veća za one koji nisu imali pristup bolnicama.

Tokom prošlih godina, nekoliko je vrsta cjepiva bilo razvijeno od strane privatnih firmi, ali su spori mehanizmi legalizacije i stroga pravila o intelektualnom vlasništvu u kombinaciji s općim nedostatkom zdravstvene infrastrukture uzrokovali situaciju u kojoj cjepiva nisu pomogla u sprječavanju najnovije epidemije koja se odvija u Demokratskoj Republici Kongo i prema trajanju je najduža dosad.

Bolest se često prikazuje kao nekakva prirodna katastrofa – u najboljem slučaju nasumična, a u najgorem za nju bivaju okrivljene „nečiste“ kulturne prakse siromašnih šumskih ljudi. Ali pojava ove dvije velike epidemije (2013. – 2016. u Zapadnoj Africi i 2018. u Kongu) nije slučajna. Obje su izbile točno u trenu kada je širenje primarnih djelatnosti protjeralo narod iz šuma i uništilo lokalne ekosustave. Ustvari, isto vrijedi za većinu nedavnih slučajeva, jer kako Wallace objašnjava: „Svako izbijanje ebole doima se povezanim s promjenama u uporabi zemljišta pogonjenim kapitalom, uključujući sve do prve zaraze u Nzari u Sudanu 1976., kada je tvornica financirana britanskim novcem prela lokalni pamuk“. I epidemija u Gvineji 2013. javila se kada je vlada otvorila državu svjetskom tržištu i prodala ogromne zemljišne posjede međunarodnim konglomeratima agrobiznisa. Industrija palminog ulja, naširoko kritizirana zbog svoje uloge u deforestaciji i ekološkom razaranju diljem svijeta, bila je naizgled posebice odgovorna, pošto njene monokulture uništavaju golemu ekološku raznolikost koja ometa širenje bolesti ali i istovremeno doslovce privlače vrste šišmiša koje prenose virus.[xii]

Prodaja velikih zemljišnih posjeda komercijalnim agrošumarskim tvrtkama podrazumijeva preseljavanje lokalnog šumskog stanovništva i ometanje njihovih metoda proizvodnje i prikupljanja hrane, koji ovise o lokalnom ekosustavu. Zbog toga ove siromašne ruralne populacije često bivaju potisnute dublje u šumu u isto vrijeme kada im je ometena njihova tradicionalna poveznica s njihovim okolišem. Kao rezultat toga, preživljavaju uglavnom kroz lov na divlje životinje ili prikupljanje lokalnih biljaka i drvne građe za prodaju na svjetskom tržištu. Takve populacije potom postaju meta globalnih ekologističkih organizacija, koje ih prikazuju kao „krivolovce“ ili „drvokradice“ odgovorne za deforestaciju i ekološko razaranje koje ih je dovelo u taj položaj. Često ovaj proces može imati i puno mračniji zaplet, poput onog u Gvatemali, gdje su antikomunističke jedinice koje su preživjele građanski rat pretvorene u „zelene“ sigurnosne snage kojima je zadatak „zaštita“ šume od ilegalne sječe, lova i transporta droge – jedinih djelatnosti dostupnih lokalnom stanovništvu, koje je na njih primorano upravo zahvaljujući djelovanju tih istih paravojnih postrojbi tokom rata.[xiii] Taj se trend sada ustalio diljem svijeta, uz svesrdnu podršku s društvenih mreža na kojima ljudi iz bogatijih zemalja slave (često snimljena) smaknuća „krivolovaca“ od strane „zelenih“ sigurnosnih snaga.[xiv]

6. Suzbijanje širenja virusa kao vježba iz državništva

COVID-19 privukao je globalnu pažnju neviđenom snagom. Naravno, ebola, ptičja gripa i SARS su doveli do s njima povezanih medijskih cirkusa. Ali, nešto vezano za ovu novu epidemiju dovelo je do drugačije vrste opstojnosti. Dijelom je to gotovo sigurno zbog spektakularnih razmjera reakcije kineske vlade, što je urodilo jednako spektakularnim slikama ispražnjenih mega-gradova koje su u izrazitoj suprotnosti s uobičajenom medijskom slikom Kine kao prenapučene i prekomjerno zagađene zemlje. Ova je reakcija ujedno bila plodan izvor za uobičajene spekulacije o skorom političkom ili ekonomskom kolapsu te zemlje, a tome su dodatni poticaj dale trajne tenzije u ranom stadiju trgovinskog rata sa SAD-om. U kombinaciji  s brzim širenjem virusa, to je od virusa učinilo neposrednu globalnu prijetnju, unatoč niskoj stopi smrtnosti. [xv]

Međutim, na dubljoj razini, ono što djeluje najfascinantnije u reakciji države jest način na koji je izvedena, putem medija, kao svojevrsna melodramatična proba za potpunu mobilizaciju domaćih protupobunjeničkih resursa. To nam daje stvarne uvide u represivni kapacitet kineske države, ali također naglašava dublju nesposobnost te države koju otkriva  njezina potreba da se toliko oslanja na kombinaciju mjera totalne propagandne provođenih kroz svaki vid medija i dobru volju mještana, u smislu mobilizacije, koji inače nemaju nikakvu materijalnu obvezu poštivanja tih mjera. I kineska i zapadna propaganda isticale su stvarni represivni kapacitet karantene. Kineska ga propaganda predstavlja kao slučaj djelotvorne intervencije vlade u izvanrednoj situaciji, a zapadna kao još jedan slučaj totalitarnog prekoračenja ovlasti od strane distopijske kineske države. Međutim, neizgovorena istina je da sama agresivnost represije označava dublju nesposobnost kineske države, koja je i sama još uvijek u fazi izgradnje.

To nam daje uvid u prirodu kineske države, pokazujući kako razvija nove i inovativne tehnike društvene kontrole i reakcije u krizi koje se mogu primijeniti čak i u uvjetima u kojima je temeljna državna mašinerija oskudna ili nepostojeća. Takvi uvjeti pak oslikavaju još zanimljiviju (iako spekulativniju) sliku načina na koji bi vladajuća klasa u bilo kojoj zemlji mogla reagirati kada masovna kriza i aktivna pobuna uzrokuju slične slomove, čak i u najjačim državama. Epidemiji virusa u svakom su pogledu pogodovale slabe veze između razina vlasti: represija protiv liječnika „zviždača“ od strane lokalnih dužnosnika u suprotnosti s interesima središnje vlasti, neučinkoviti mehanizmi prijavljivanja slučajeva u bolnicama i izuzetno slaba osnovna zdravstvena skrb samo su neki od primjera U međuvremenu, stanje pod različitim lokalnim vlastima vraćalo se u normalu različitim brzinama, gotovo u potpunosti izvan kontrole središnje države (osim u epicentru, Hubeiju). U vrijeme pisanja ovog članka, koje su luke u pogonu i koji u kojim je mjestima proizvodnja ponovno pokrenuta čini se posve nasumičnim. No, ova kolaž-karantena  dovela je do toga da su logističke mreže na veće udaljenosti između gradova i dalje poremećene jer se čini da je bilo koja lokalna vlast u mogućnosti jednostavno spriječiti prolaz vlakova ili teretnih kamiona kroz svoje granice. Ova temeljna nesposobnost kineske vlade prisilila je lokalne vlasti da se nose s virusom kao da je riječ o pobuni, igrajući se građanskog rata protiv nevidljivog neprijatelja.

Nacionalna državna mašinerija zaista se zahuktala 22. siječnja, kada su vlasti pooštrile mjere reagiranja u izvanrednim situacijama u cijeloj pokrajini Hubei i priopćile javnosti da imaju zakonske ovlasti za uspostavljanje karantenskih objekata, kao i za „prikupljanje” bilo kojeg osoblja, vozila i objekata potrebnih za suzbijanje širenja bolesti, ili za postavljanje blokada i kontrolu prometa (čime bi se službeno legitimizirala pojava za koju su znale da će se dogoditi bez obzira na to). Drugim riječima, potpuna mobilizacija državnih resursa zapravo je započela pozivanjem mještana na volontiranje. S jedne strane, takva ogromna katastrofa opteretit će kapacitet svake države (primjer je reakcija na uragane u SAD-u). No, s druge strane, ovo ponavlja uobičajeni obrazac u kineskom državništvu, pri čemu se središnja država, kojoj nedostaju djelotvorne formalne i izvršne zapovjedne strukture koje se protežu sve do lokalne razine, mora umjesto toga oslanjati na kombinaciju naširoko objavljenih poziva na mobilizaciju lokalnih dužnosnika i lokalnih građana, kao i na niz kazni nakon samih prekršaja koje se određuju ljudima koji su najgori u reakciji (što se predstavlja kao sprječavanje korupcije). Jedina reakcija koja je doista djelotvorna može se pronaći u određenim područjima u kojima središnja država usredotočuje većinu svoje moći i pažnje – u ovom slučaju, Hubeiju općenito i posebno Wuhanu. Do jutra 24. siječnja, grad je već bio u potpunoj izolaciji, vlakovi nisu ulazili ili odlazili gotovo mjesec dana nakon što je po prvi put otkriven novi soj koronavirusa. Dužnosnici nacionalnog javnog zdravstva izjavili su da zdravstvena tijela mogu testirati i staviti u izolaciju bilo koga, i to po vlastitom nahođenju. Osim većih gradova u Hubeiju, deseci drugih gradova diljem Kine, uključujući Peking, Guangzhou, Nanjing i Šangaj, proglasili su karantene različitih razina opsežnosti s obzirom na protok ljudi i robe preko njihovih granica.

Kao odziv na poziv središnje države na mobilizaciju,  neki su gradovi poduzeli svoje neobične i oštre inicijative. Najstrašnije od tih inicijativa su se odvijale u četiri grada pokrajine Zhejiang, gdje su vlasti izdale lokalne propusnice za trideset milijuna ljudi, čime se dopuštao izlazak iz doma samo jednoj osobi po kućanstvu u dva dana. Gradovi poput Shenzhena i Chengdua naredili su karantenu svakog kvarta, te su dozvolili karantenu od 14 dana za cijele stambene zgrade ako je unutar njih potvrđen tek jedan slučaj zaraze virusom. U međuvremenu, stotine su osoba pritvorene ili novčano kažnjene zbog „širenja glasina“ o bolesti, a neki ljudi koji su pobjegli iz karantene  su uhićeni i osuđeni na dugotrajne zatvorske kazne – a u samim se zatvorima trenutno odvija iznimno teško izbijanje zaraze zbog nesposobnosti službenika da izoliraju bolesne pojedince čak i u okruženje koje je doslovno osmišljeno za jednostavnu izolaciju. Ovakve vrste očajničkih, agresivnih mjera odražavaju ekstremne slučajeve protupobunjeničkih mjera, čija je sličnost akcijama vojno-kolonijalne okupacije u mjestima poput Alžira ili, u posljednje vrijeme, Palestine, očigledna. Takva provedba nikada se nije odvijala  u ovakvim razmjerima, niti u mega-gradovima ove vrste u kojima živi veliki dio svjetskog stanovništva. Provedba represije, dakle, nudi čudnu vrstu pouke onima sa svjetskom revolucijom na umu jer je ovo, u biti,  proba za reakciju koju vodi država.

Fotografija s jedne od lokalnih kontrolnih točaka
koja se proširila kineskim društvenim mrežama.

7. Nesposobnost

Ova posebna represija ima koristi od svog naizgled humanitarnog karaktera, uz to što je kineska država mogla mobilizirati veći broj mještana radi pomoći u onome što je, u osnovi, plemenit cilj suzbijanja širenja virusa. Ali, kao što je i za očekivati, ovakva represija uvijek ujedno dovodi do neželjenih posljedica, između ostalog. Protupobunjeničko djelovanje predstavlja očajnički rat koji se vodi samo nakon što su robusniji oblici osvajanja, davanja ustupaka i ekonomske inkorporacije postali nemogući. Radi se o skupoj, neučinkovitoj i zaštitnoj akciji koja razotkriva  dublje nesposobnosti bilo koje vlasti koja ju provodi  – bilo da je riječ o francuskim kolonijalnim interesima, američkom imperiju koji je na zalasku ili drugima. Rezultat represije gotovo je uvijek druga pobuna, koja je krvava zbog sloma prve pobune te je još očajnija. U tom će slučaju karantena teško odraziti stvarnost građanskog rata i protupobunjeničkih mjera. Ali čak i u ovom slučaju, represija je dovela do neželjenih posljedica na sebi svojstven način. Uz toliko državnih resursa usmjerenih na kontrolu informacija i stalnu propagandu putem svih mogućih medijskih aparata, nemiri su se uglavnom manifestirali u sklopu tih istih platformi.

Smrt dr. Li Wenlianga, zviždača koji je upozoravao na opasnosti od virusa u ranim fazama, 7. veljače potresla je građane zabarikadirane u svojim domovima diljem zemlje. Li je bio jedan od osam liječnika koje je policija privela zbog širenja „lažnih informacija“ početkom siječnja, prije nego što se kasnije i sam zarazio virusom. Njegova je smrt izazvala bijes žitelja Interneta, kao i izjavu o žaljenju od strane vlade Wuhana. Ljudi počinju uviđati da državu čine nesposobni dužnosnici i birokrati koji nemaju pojma što učiniti, ali još uvijek glume odlučnost i sposobnost.[xvi] Ova je činjenica u biti otkrivena kada je gradonačelnik Wuhana, Zhou Xianwang, bio prisiljen priznati na državnoj televiziji da je njegova vlada kasnila s objavljivanjem ključnih informacija o virusu nakon što je došlo do epidemije. Sama tenzija uzrokovana epidemijom u kombinaciji s tenzijom izazvanom potpunom mobilizacijom države počela je otkrivati općem pučanstvu duboke pukotine u pozadini neuvjerljive slike koju vlada pokušava stvoriti o sebi. Drugim riječima, uvjeti poput ovih izložili su temeljne nesposobnosti kineske države rastućem broju ljudi koji bi prije uzeli vladinu propagandu zdravo za gotovo.

Ako bi se mogao naći jedan simbol koji bi izrazio osnovni karakter reakcije države, to bi bilo nešto poput prethodnog videozapisa koji je snimio mještanin u Wuhanu i podijelio s Internetom na Zapadu putem Twittera u Hong Kongu.[xvii] U osnovi, videozapis prikazuje veći broj ljudi koji se čine kao da su liječnici ili članovi određenih hitnih službi koji su opremljeni cjelovitom zaštitnom opremom te se fotografiraju s kineskom zastavom. Osoba koja snima video objašnjava da su svakodnevno ispred te zgrade zbog raznih kampanja fotografiranja. Video zatim prati ljude dok skidaju zaštitnu opremu i stoje čavrljajući i pušeći, čak i koristeći jedno odijelo za čišćenje vlastitog automobila. Prije odlaska, jedan od njih bez pompe baca zaštitno odijelo u obližnju kantu za smeće, čak se i ne trudi da ga nagura na dno gdje ga neće vidjeti. Video snimke poput ove brzo su se proširile prije nego što su cenzurirane – male poderotine na tankom velu državnog spektakla.

Na temeljnijoj razini, tijekom karantene se također počeo primjećivati prvi val ekonomskih posljedica po osobne živote ljudi. O makroekonomskoj strani tog problema se izvještava u velikoj mjeri, pri čemu masivni pad kineskog rasta predstavlja rizik od nove globalne recesije, posebice u kombinaciji sa  stagnacijom u Europi koja se nastavlja  i nedavnim padom jednog od glavnih indeksa ekonomskog zdravlja koji se očituje u naglom padu poslovne aktivnosti u SAD-u. Diljem svijeta, kineske tvrtke i one tvrtke koje su temeljno ovisne o kineskim proizvodnim mrežama sada razmatraju svoje klauzule o „višoj sili“ , koje omogućavaju odgađanje ili otkazivanje odgovornosti obje ugovorne strane u poslovnom ugovoru kada provedba tog ugovora postane „nemoguća“. Iako je to u ovom trenutku malo vjerojatno, puka je mogućnost izazvala kaskadu zahtjeva za obnovom proizvodnje u cijeloj zemlji. Međutim, ekonomska je aktivnost oživjela samo u određenim područjima,  u nekima se poslovanje već odvija nesmetano, ali u drugima je još obustavljeno na neodređeni rok. Trenutno je 1. ožujka postavljen kao provizorni datum na koji središnje vlasti očekuju da će sva područja izvan epicentra epidemije vratiti se na posao.

Ali, drugi su učinci manje vidljivi, iako možda i mnogo važniji. Mnogi radnici migranti, uključujući one koji su ostali u gradovima u kojima rade tijekom Proljetnog festivala ili koji su se mogli vratiti prije provedbe različitih mjera karantene sada su zaglavili u opasnom limbu. U Shenzhenu, gdje su migranti velika većina stanovništva, mještani izvještavaju da se broj beskućnika počeo povećavati. No, novi ljudi koji se pojavljuju na ulici nisu beskućnici koji će dugoročno biti bez doma, već se doimaju kao da ih je netko doslovno odbacio tamo te da nemaju kamo drugdje – i dalje nose relativno dobru odjeću, ne znaju gdje je najbolje spavati na otvorenom ili gdje potražiti hranu. Došlo je do porasta sitnih krađa u različitim zgradama u gradu, a uglavnom se radi o krađi hrane koja je dostavljena na prag stanovnika koji ostaju kod kuće zbog karantene. Diljem zemlje, radnici gube nadnice dok je proizvodnja obustavljena. Najbolji slučajevi tijekom prekida rada su karantene u spavaonicama poput one koja je nametnuta u pogonu Foxconna u Shenzenu, gdje su novi povratnici zatvoreni na tjedan ili dva u svojim sobama, primaju otprilike trećinu svoje normalne plaće, a zatim im je omogućen povratak na proizvodnu liniju. Siromašnije tvrtke nemaju takvu mogućnost, a vladin pokušaj da ponudi nove linije jeftinog kredita manjim poduzećima vjerojatno će ostvariti  malo toga na duge staze. U nekim se slučajevima čini da će virus jednostavno ubrzati postojeće trendove s obzirom na preseljenje tvornica jer tvrtke poput Foxconna proširuju proizvodnju u Vijetnamu, Indiji i Meksiku kako bi nadoknadile ovo usporavanje.

8. Nadrealni rat

U međuvremenu, nespretan rani odgovor na virus, oslanjanje države na kaznene i represivne mjere njegovog suzbijanja i nesposobnost centralne vlade da efikasno koordinira mjere žongliranja proizvodnje i karantene u različitim lokalitetima ukazuju na duboku nesposobnost koja ostaje u srcu državne mašinerije. Ako je, kako kaže naš prijatelj Lao Xie, Xijeva administracija stavila naglasak na “izgradnju države”, čini se da joj je ostalo još dosta posla. Istovremeno, ako se kampanja protiv COVID-19 može sagledati kao generalna proba za borbu protiv pobune, valja primijetiti da središnja vlada ima kapaciteta tek za efektivnu koordinaciju u epicentru u Hubeiju, dok je njen odgovor u drugim provincijama – čak i onim bogatim i dobrostojećim poput Hangzhoua – ostao pretežno nekoordiniran i očajan. Ovo možemo shvatiti na dva načina: prvo, kao lekciju o slabosti koja leži ispod tvrde ljuske državne moći; i drugo, kao upozorenje na opasnost koju predstavljaju nekoordinirani i iracionalni odgovori lokalnih vlasti kada je središnji državni aparat prenapregnut.

Ovo su bitne pouke za eru u kojoj se šteta nanesena neprekidnom akumulacijom proširila i na globalni klimatski sistem i na mikrobiološku podlogu života na Zemlji. Takve će krize samo postajati sve učestalije. Kako kriza kapitalizma naizgled zadobiva ne-ekonomski karakter, nove će epidemije, gladi, poplave i ostale “prirodne” katastrofe biti sve više korištene kao prilike za širenje državne kontrole, a odgovori na te krize bit će iskorištavani za uvježbavanje novih mogućnosti borbe protiv socijalnog bunta. Koherentna komunistička politika mora prihvatiti obje ove činjenice zajedno. Na teoretskoj razini to znači shvaćanje da je kritika kapitalizma slaba kad god je odvojena od “teških” znanosti. Na praktičnoj razini ovo implicira da je jedini mogući politički projekt u današnjici onaj koji se može orijentirati na terenu definiranom dalekosežnom ekološkom i mikrobiološkom katastrofom i djelovati u ovom konstantnom stanju krize i atomizacije.

U karanteniziranoj Kini počinjemo viđati djeliće takvog krajolika: prazne zimske ulice prekrivene tankim slojem netaknutog snijega, lica iza prozora obasjana svjetlima mobitela, improvizirane barikade popunjene nekolicinom medicinskih sestara, policajaca, dobrovoljaca ili naprosto glumaca plaćenih da tu i tamo podignu zastave i kažu vam da stavite svoje maske i odete svojim kućama. Zaraza je društvena. Nikoga, dakle, ne bi trebalo iznenaditi da je jedini način borbe protiv zaraze u tako kasnom stadiju upravo vođenje svojevrsnog nadrealnog rata protiv društva kao takvog. Ne okupljajte se, ne pravite kaos. Ali kaos se može stvoriti i u izolaciji. Kako se peći u svim ljevaonicama hlade i prelaze najprije u lagani žar, a zatim u hladan pepeo, mnogobrojna mala očajanja moraju polako iscuriti iz karantene i lagano se stopiti u veći kaos koji bi se jednoga dana, baš kao i ova društvena zaraza, mogao pokazati nezaustavljivim.

***

Bilješke

[i] Veliki dio onoga što ćemo objasniti u ovom odjeljku zapravo je koncizniji sažetak Wallaceovih argumenata, usmjeren prema široj publici i bez potrebe  „dokazivanja teze” drugim biolozima izlaganjem rigorozne argumentacije i opsežnih dokaza. Za one koji osporavaju osnovne dokaze, u cijelom se članku pozivamo na Wallaceov rad i radove njegovih sunarodnjaka.

[ii] Robert G Wallace, Big Farms Make Big Flu: Dispatches on Infectious Disease, Agribusiness, and the Nature of Science, Monthly Review Press, 2016. str. 52

[iii] Ibid, str. 56

[iv] Ibid, str. 56-57

[v] Ibid, str. 57

[vi] Ovo ne znači da usporedbe SAD-a i Kine danas nisu informativne. SAD daje ogroman doprinos proizvodnji opasnih novih virusa, a da ne spominjemo infekcije bakterijama koje su rezistentne na antibiotike, budući da ima svoj masivni agroindustrijski sektor.

[vii] Vidjeti: Brundage JF, Shanks GD, „What really happened during the 1918 influenza pandemic? The importance of bacterial secondary infections“. The Journal of Infectious Diseases. Svezak 196, broj 11, prosinac 2007. str. 1717–1718, odgovor autora 1718–1719; i: Morens DM, Fauci AS, „The 1918 influenza pandemic: Insights for the 21st century”. The Journal of Infectious Diseases. Svezak 195, broj 7, travanj 2007. str. 1018-1028

[viii] Vidjeti članak „Picking Quarrels“ u drugom broj našeg časopisa: <http://chuangcn.org/journal/two/picking-quarrels/>

[ix] Ova dva puta proizvodnje pandemije odražavaju, svaki na svoj način, ono što Marx naziva „stvarnom“ i „formalnom“ subsumpcijom u sferi proizvodnje. Kod stvarne subsumpcije, sam stvarni proces proizvodnje mijenja se uvođenjem novih tehnologija koje mogu pojačati tempo proizvodnje i količinu proizvoda – slično načinu na koji je industrija promijenila osnovne uvjete evolucije virusa, tako da se nove mutacije proizvode većom brzinom i s većim stupnjem virulentnosti. Kod formalne subsumpcije, koja prethodi stvarnoj subsumpciji, ove nove tehnologije još se ne primjenjuju. Umjesto toga, postojeći se oblici proizvodnje jednostavno objedinjuju na novim lokacijama koje su u određenoj vezi s globalnim tržištem, kao u slučaju radnika koji su radili s ručnim tkalačkim stanom te su okupljeni u radionici koja prodaje njihov proizvod uz dobit – i to je slično načinu na koji virusi proizvedeni u „prirodnim“ okruženjima izviru iz divljih populacija te se unose u domaće populaciju putem globalnog tržišta.

[x] Međutim, pogrešno je poistovjećivati ove ekosustava s „pred-ljudskim“. Kina je savršen primjer, budući da su mnogi od njezinih naizgled „prvobitnih” prirodnih pejzaža zapravo proizvodi mnogo starijeg razdoblja širenja ljudskog društva koje je istrijebilo vrste koje su prethodno bile uobičajene na istočnoazijskom kopnu, poput slonova.

[xi]Tehnički je ovo uopćeni izraz za 5 ili otprilike 5 različitih virusa, od kojih je najsmrtonosniji jednostavno nazvan Ebola virus, a nekada se zvao Zaire virus.

[xii] Za slučaj Zapadne Afrike, vidjeti: RG Wallace, R Kock, L Bergmann, M Gilbert, L Hogerwerf, C Pittiglio, Mattioli R i R Wallace, „Did Neoliberalizing West African Forests Produce a New Niche for Ebola”, International Journal of Health Services, svezak 46, broj 1, 2016.; Za širi pregled povezanosti ekonomskih uvjeta i ebole kao takve, vidjeti: Robert G Wallace i Rodrick Wallace (ur.), Neoliberal Ebola: Modelling Disease Emergence from Finance to Forestand Farm, 2016.; Za najizravniji argument, iako manje znanstveni, vidjeti Wallaceov članak, na gornjoj poveznici: „Neoliberal Ebola: the Agroeconomic Origins of the Ebola Outbreak,” Counterpunch, 29. srpnja 2015. <https://www.counterpunch.org/2015/07/29/neoliberal-ebola-the-agroeconomic-origins-of-the-ebola-outbreak/>

[xiii] Vidjeti Megan Ybarra, Green Wars: Conservation and Decolonization in the Maya Forest, University of California Press, 2017.

[xiv] Implikacija da sve krivolovstvo provodi lokalno ruralno stanovništvo koje je siromašno sigurno je netočna, kao i da svi rendžeri u nacionalnim šumama različitih zemalja djeluju na isti način kao nekadašnje antikomunističke paravojne jedinice, ali čini se da najnasilniji sukobi i najagresivniji slučajevi militarizacije šuma u osnovi slijede ovaj obrazac. Za opsežni pregled ove pojave, pogledajte poseban broj časopisa Geoforum (69) iz 2016. godinu koji je posvećen ovoj temi. Predgovor možete pronaći ovdje: Alice B. Kelly and Megan Ybarra, “Introduction to themed issue: ‘Green security in protected areas’”, Geoforum, svezak 69, 2016. str. 171-175. <http://gawsmith.ucdavis.edu/uploads/2/0/1/6/20161677/kelly_ybarra_2016_green_security_and_pas.pdf>

[xv] Iako je najniži od svih ovdje spomenutih bolesti, veliki broj umrlih od ove bolesti uglavnom je posljedica brzog širenja na veliki broj ljudskih domaćina, što je dovelo do povećanja apsolutnog broja smrtnih slučajeva unatoč vrlo niskoj stopi smrtnosti.

[xvi] U intervjuu za podcast, Au Loong Yu, pozivajući se na prijatelje koji žive u kopnenom dijelu, kaže da je Wuhanova vlada zapravo paralizirana zbog epidemije. Au sugerira da kriza ne udara samo na same temelje društva, već i na birokratski stroj Komunističke partije Kine, a to će se intenzivirati kako se virus širi i kako kriza postaje sve jača za ostale lokalne vlasti diljem zemlje. Intervju je vodio Daniel Denvir, za The Dig, a objavljen je 7. veljače: https://www.thedigradio.com/podcast/hong-kong-with-au-loong-yu/

[xvii] Video je autentičan, ali vrijedi napomenuti da je Hong Kong bio posebno žarište rasističkih stavova i teorija zavjere usmjerenih prema kontinentalcima i Komunističkoj partiji Kine, pa bi mnogo toga što ljudi iz Hong Konga dijele na društvenim medijima o virusu trebalo pažljivo provjeriti s obzirom na činjenično stanje.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *