Analize Prijevodi

Uskoro (za 48 godina)

Ruska revolucija 1917. probudila je maštu čovječanstva. U nekoliko revolucionarnih godina zaista se činilo da novo, komunističko društvo čeka iza ugla. Ova se vjera u sretniju i pravedniju budućnost mogla vidjeti na svakom socijalističkom kružoku, štrajku ili uličnoj borbi tog vremena. U takvom je raspoloženju 1922. godine ruska boljševička revolucionarka Aleksandra Kollontaj napisala svoju priču “Uskoro (za 48 godina)” – opis života i nadanja mladih generacija odraslih u komunističkom društvu (tada) daleke 1970. godine – koju sada donosimo u hrvatskom prijevodu. Premda je uvijek nezahvalno “graditi kule u zraku” i raditi detaljne nacrte budućeg društva, potrebno je imati barem nekakvu skicu. U tom pogledu može nam biti zanimljivo pročitati što su o komunističkom društvu mislili stari revolucionari i revolucionarke, usporediti njihove ideje s našima, ukazati na njihove probleme i nedostatke, ali i naprosto udahnuti malo tog nepokolebljivo zanesenjačkog duha koji je, nažalost, ostao gotovo zaboravljen nakon stotinu godina kontrarevolucije.

Uskoro (za 48 godina)

7. je siječnja 1970. Toplo je i svijetlo, i u „Kući odmora“ u kojoj vrijeme provode veterani „velikih godina“ svjetske revolucije vlada živahna atmosfera.

Veterani su odlučili da će se na dan koji je nekoć bio Božić prisjetiti svojeg djetinjstva i mladosti tako što će ukrasiti drvce. Pravu jelku, kao u godinama prije svjetskih promjena. Mala djeca i nešto stariji mladići i djevojke oduševljeno su prihvatili ideju. Posebice kada su čuli da će im „crvena baka“ pričati priče o veličanstvenim godinama nakon 1917. Pronaći drvce nije bilo teško. Brzo su se dogovorili s čovjekom zaduženim za zaštitu šuma, uvjerivši tog uvijek opreznog zaštitnika biljnog carstva da šuma neće propasti zbog gubitka jednog stabla, ukradenog za potrebe tako čudnog i neobičnog festivala. Svijeće su ipak predstavljale malo veći problem. Nova metoda osvjetljenja uz pomoć reflektiranja svjetlosnih zraka nije samo jednom zauvijek zamijenila kerozinske lampe, već je učinila izlišnom i električnu struju, odbacivši ju u najdalje provincije u koje su najnovije inovacije tek trebale stići. Mlađa generacija nikad nije vidjela svijeće i veterani „velikih godina“ morali su ih objašnjavati uz pomoć dijagrama. Posebna konferencija ljudi koji su tijekom revolucionarnog perioda bili članovi narodnog ekonomskog vijeća bila je sastavljena kako bi raspravila o mogućnostima proizvodnje svijeća. Omladina je, sa svojim mudrim glavama i spretnim rukama, uvijek stajala na raspolaganju, spremna pomoći.

Nakon mnogih neuspjeha, nesporazuma i neočekivanih problema, uspjeli su ukrasiti drvce šarenim papirnatim ukrasima, slatkišima, orasima, slatkim i sočnim narančama, rumenim jabukama i svijećama kućne izrade. Veterani i djeca složili su se da Komuna 10 već dugo nije svjedočila tako originalnom i zanimljivom događaju. Mladi su se zabavljali kako mladi to i znaju. Smijali su se i šalili. Pjevalo se, igralo i plesalo.

No bio je dovoljan jedan pogled na mladiće i djevojke kako bi se moglo vidjeti koliko se oni razlikuju od mladih ljudi koji su se borili na barikadama tijekom „velikih godina“ i koji su živjeli pod jarmom kapitalizma. Mladež Komune 10 bila je zdrava, a njihova su tijela jaka i gipka. Djevojke su nosile duge, raskošne pletenice koje su brižno izrađivale. Naime, u komuni se strogo slijedilo pravilo da svaki njen član ili članica mora imati dovoljno vremena za opuštanje i brigu o sebi. Komunari su voljeli ljepotu i jednostavnost, i nisu forsirali ili uništavali prirodu. Mladići su oblačili privlačnu odjeću koja je dozvoljavala slobodno kretanje. Njihove su ruke bile snažne i sposobne. Nije bilo nijednog bolesnog, blijedog ili iscrpljenog lica među svom omladinom koja se okupila za proslavu „festivala jelke“. Njihove su oči vedro sjale, a njihova su tijela bila snažna i jedra. Njihov je sretni smijeh ispunio svijetlu, veselu dvoranu i time uveo najradosniju promjenu. Mladi ljudi Komune 10 voljeli su život i voljeli su smijeh. Mrštili su se samo u sukobu s jedinim neprijateljem, prirodom. No, nisu se mrštili jer im ta borba nije bila po volji, već kako bi se mogli bolje koncentrirati i odabrati najbolji put do pobjede.

Borba muškaraca i žena za kontrolu nad njihovim okolišem još je trajala. Što su više pobjeda ostvarili, to se više pojavilo novih misterija koje su zahtijevale rješenje. Ali omladina nije bila u strahu od ove borbe. Kakav bi to bio život bez borbe, bez potrebe za naprezanjem uma i bez kretanja unaprijed, prema nepoznatom i neostvarivom? Bez toga, život u komuni bio bi dosadan.

Život u komuni organiziran je na racionalan način. Svatko ima svoju struku i svatko ima neki cilj kojemu stremi. Svatko provede dva sata dnevno radeći u svojoj struci, pridonoseći na taj način funkcioniranju komune. Ostatak je vremena pojedinac ili pojedinka slobodna posvetiti onom tipu rada u kojemu on ili ona uživa – znanosti, tehnologiji, umjetnosti, poljoprivredi ili podučavanju. Mladići i djevojke rade zajedno u istim strukama. Život je organiziran tako da ljudi ne žive u obiteljima nego u grupama, određenim na temelju njihove dobi. Djeca imaju svoje „palače“, mladi ljudi svoje omanje kuće; odrasli žive zajedno u društvenim kompleksima na različite načine (već kako kome odgovara), a stariji ljudi žive zajedno u njihovim „domovima“. U komuni nema bogatih i nema siromašnih; same riječi „bogat“ i „siromašan“ izgubile su svoje značenje i prepuštene su zaboravu. Članovi komune ne moraju se bojati za svoje materijalne potrebe, jer su opskrbljeni svime: hranom, odjećom, knjigama i zabavom. Zauzvrat pojedinci na dnevnoj bazi pružaju dva sata rada za komunu, a ostatak je vremena prepušten otkrićima kreativnog i propitkujućeg uma. Komuna nema neprijatelja; svi su se okolni narodi i nacije odavno organizirali na sličan način i svijet je federacija komuna. Mlada generacija ne zna što je rat.

Mladi su inzistirali da im veterani „velikih godina“ pričaju o bitkama između Crvenih i Bijelih. Ali veterani nisu željeli pričati o ratu baš na „dan jelke“. Radije su pričali o vođama revolucije. Obećali su da će početi s pričom čim svijeće budu dogorjele i kad svi dobiju svoje slatkiše. Omladina se požurila donijeti staklena kolica u dvoranu. Slatkiši koje su tako voljeli bili su raspoređeni u šareno obojanim, umjetnički ukrašenim posudama. Što prije uzmemo slatkiše i što prije dogore svijeće na jelki, to bolje, mislila su djeca. Ali veterani su sa sjetom gledali plamen svijeća. Istina, svijeće su ih podsjećale na onaj stari i odavno zaboravljeni sistem kapitalizma koji su tako mrzili u svojoj mladosti; ali prošlost je bila oplemenjena njihovom vjerom u napredak. Njihovi su snovi ispunjeni, ali život ih je sada prestigao i njihovi stari udovi više nisu mogli sudjelovati u hrabrim borbama mladih. Mnogo toga u životu i željama mladih bilo im je posve neshvatljivo.

„Djede, znam što znači riječ ‘kapitalist’,“ hvalisao se dječak koji je upravo načinjao posebnu prazničku tortu. „A znam i što je rubalj i što je novac.“

„Vidjeli smo novac u muzeju. Jesi li ti imao novac, djede? Jesi li ga nosio u maloj torbi u svom džepu? A postojali su i ljudi… kako su se ono zvali? Lopovi… tako je, nije li? I oni su uzimali novac iz džepova svojih drugova. Kako je to čudno moralo biti.“

I svi se nasmijaše čudnoj prošlosti.

Veterani revolucije osjećali su se nekako neugodno i osramoćeno zbog prošlosti, kada su postojali kapitalisti i lopovi i novac i dame. Posljednja je svijeća izgorjela i kolica su odmaknuta sa strane. Mladi su se okupili nestrpljivo iščekujući priče.

„Bako, crvena bako, pričaj nam o Lenjinu. Upoznala si ga, zar ne? Je li živio kao i svi ostali? Je li jeo, pio i smijao se? Je li Lenjin ikada gledao u zvijezde, bako?“

Ovi mladi ljudi imali su svoj način gledanja na sve. Kakve veze zvijezde imaju s ičime? Dok je Lenjin bio živ bilo je i više nego dovoljno toga za napraviti na Zemlji. Bilo je gladi i iscrpljenosti. Rat i glad… glad i rat. Vrijeme patnje i krvoprolića, ali istovremeno i hrabrosti, požrtvovnosti i heroizma, kao i nevjerojatne vjere u pobjedu revolucije i ispravnost same borbe. „Crvena baka“ htjela je da mladi shvate kolosalnost društvenog sukoba. Ali omladina je slušala veterane kao što su oni sami nekad davno slušali božićne priče: „kapital“, „profit“, „privatno vlasništvo“, „front“, „Čeka“, „špekulacija“, „vojnici“ – sve je to bila samo hrpa „povijesnog vokabulara“ kojeg su djeca čula i u školi kada su učila o „Velikim godinama Revolucije“.

Mladi naraštaji svjetske komune obratili su svoju pozornost k svemiru; nebo ih doziva. Oni ne shvaćaju veličanstvenost starih borbi. Oni ne mogu cijeniti ni uzbuđenje ni strahove prošlosti.

„Jeste li zapravo pucali u ljude, prave ljude?“

Oči mladih ljudi pokazivale su iznenađenje i u njima su zaiskrili prijekor i zapanjenost. Život je svetinja.

„Ali borili smo se za naše živote. Žrtvovali smo sve za revoluciju.“ – rekla je crvena baka, pokušavajući se opravdati.

„Baš kako se mi posvećujemo zajednici!“ – ponosno je odgovorila omladina.

Crvena je baka zašutjela. Život je zaista pošao dalje. „Velike godine“ danas su povijest. Mlada generacija nije ni mogla reagirati na isti način kao što je ona stara, veteranska mogla na priče o barikadama i „posljednjem boju“. Društveno je pitanje danas riješeno. Ideje komunizma su se opravdale. Čovječanstvo je oslobođeno ropstva i bespoštednog rada za tuđi račun, oslobođeno materijalne ovisnosti i borbe za svagdašnji kruh. Novi i veći problemi pojavili su se pred čovječanstvom, potaknuvši neustrašivi duh muškaraca i žena. U usporedbi s novim horizontima, protekle su se borbe protiv društvenih sila mladima iz 1970. činile poput sitnica.

„Glad? Bili ste gladni? Mora da ste bili jako neorganizirani i neuki.“

„Neuki“, „neorganizirani“ – omladina nije mogla donijeti oštriju presudu generaciji crvene bake.

„Ali bez nas i naše nepokolebljive vjere u uspjeh komunizma, bez naše žestoke i odlučne borbe protiv kapitalizma i neprijatelja radništva, vi nikad ne biste poznavali koristi univerzalne organizacije i radost slobodnog kreativnog rada.“

„Razumijemo. Ali naši su zadaci još veći.“

Mladi su visoko digli svoja čela i spremno gledali u budućnost. Okrenuli su svoje oči zvijezdama i crnom platnu neba, vidljivima kroz široke prozore festivalske dvorane.

„Vi ste ostvarili svoje ciljeve, a mi ćemo ostvariti svoje. Vi ste pokorili društvene sile; mi ćemo osvojiti prirodu. Zapjevaj s nama, crvena bako, novu himnu borbe protiv elemenata. Znaš joj melodiju. To je tvoja Internacionala, ali riječi su joj nove. Pozivaju nas na borbu, na ostvarenje zadataka, na pokret unaprijed. Pustite da jelka izgori. Naš festival je ispred nas. Naš festival je život traganja i otkrića.”

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *