Analize

Vodič kroz izbore – 2020.

Približava nam se još jedan festival demokracije! Za par dana ćemo po jubilarni 10. put od 1990. godine izaći na izbore i birati zastupnike u Hrvatskom saboru. Što to sve znači komunistima? Ništa pretjerano. Koja je važnost ovih izbora za radničku klasu Hrvatske? Praktički nikakva. Zašto onda radimo ovaj „vodič“? Pa, treba nekako ubiti monotoniju predizborne kampanje.

(Što se tiče komunističkog stava o sudjelovanju na izborima i o parlamentarizmu općenito, napisat ćemo nešto o tome u idućem, post-izbornom broju našeg biltena, Crvenog kadra. U jednom od starijih brojeva pisali smo i o našoj kritici demokratskog principa, što također preporučamo.)

Da ne dužimo, krenimo redom:

  1. Hrvatska demokratska zajednica

Što reći? Stranka statusa quo, znamo što se može očekivati. Za sada u HDZ-u prevlast ima Plenkovićeva europejska struja, što znači potpuno praćenje njemačke (vanjsko-)političke linije, dadiljanje poduzetnika posrnulih zbog „korona-krize“, toleriranje kršenja radničkih prava i prebijanje migranata na granicama, ali bez otvorene ustaške retorike. Budući da svi predviđaju da će upravo Plenković biti mandatar nove vlade (čak i ako HDZ ne bude pojedinačno najveća stranka u Saboru), bilo kakav rasplet osim toga mogao bi ga ozbiljno uzdrmati. U tom slučaju nije nemoguće da na vlast u HDZ-u ponovno zajaši crna struja, pa ćemo imati potpuno praćenje američke (vanjsko-)političke linije, dadiljanje poduzetnika posrnulih zbog „korona-krize“, toleriranje kršenja radničkih prava i prebijanje migranata na granicama, uz dodatak otvorenog igranja s ustaškom retorikom. HDZ je uvijek prepun iznenađenja.

2) Restart koalicija

Koalicija prvenstveno okupljena oko propalih socijaldemokrata iz SDP-a, istarske mafije u formi IDS-a, liberalnih otpadnika okupljenih u GLAS-u i shizofrene političke opcije koja se javlja na ime HSS. Od manjih članova koalicije ne smijemo zaboraviti ni omiljenog šerifa sjeverne Hrvatske Radimira Čačića i njegove Reformiste.

Što nam nudi ovaj remake starog klasika iz 2011., Kukuriku koalicije? Osim uobičajenih mantri o brizi za svakog čovjeka i svako radno mjesto, zalaganja za „pravu“ kurikularnu reformu, digitalizaciju i „održivo gospodarstvo“, ništa pretjerano novo. Iz njihovog je programa jasno da im je prioritet ipak na „poduzetnicima“, a ne na radnicima, što vjerojatno može iznenaditi samo nekoga tko je prespavao posljednjih 30-ak godina. Uostalom, naši vrli socijaldemokrati se u izbornom programu otvoreno zalažu za daljnju privatizaciju državnih firmi. Vjerojatno bi se čak i ubojice Rose Luxemburg okretali u grobu, kad bi znali čitati hrvatski.

3) Domovinski pokret – Škoro

Koalicija okupljena oko inicijative Miroslava Škore uključuje i Hrvatske suvereniste (Zekanović, Tomašić) i pokušaj stranke Zlatka Hasanbegovića, poznatom po micanju imena Trga maršala Tita u Zagrebu i malo čemu drugome. Domovinskom pokretu su se osim Škore priključili još neki HDZ-ovi otpaci, od kojih je zasigurno najpoznatiji vukovarski gradonačelnik Penava. Penava je – da malo koristimo retoriku hrvatske desnice – etnobiznismen par excellance, koji se drži na političkom životu stalnim narušavanjem hrvatsko-srpskih odnosa u Vukovaru i ostatku države. A što je konkretnoga Penava do sad učinio za Vukovarce? Pa, ukinuo je plaćeni prijevoz vukovarskim studentima do fakulteta u Osijeku jer se time od njih „stvaraju invalidi“. Da ne trošimo više riječi na uvaženog gospodina, možemo zaključiti da rijetko koji političar tako dobro predstavlja svu mentalnu perverziju domoljublja. Uništit ćemo radnike financijski, ali neće biti četničkih hijeroglifa na ulicama! Možemo se nadati da takva priča neće još dugo piti vodu, kako u Vukovaru, tako i u čitavoj Hrvatskoj.

Ostatak Domovinskog pokreta nije ništa bolji. Sam Miroslav Škoro je nakon poraza na predsjedničkim izborima ipak odlučio krenuti u utrku za saborski utjecaj. Shodno tome, i Škorin slogan prešao je iz „sad il’ nikada“ u „zato što svoje volim“. Prvi put se ne računa, valjda. Škoro ipak nije Mislav Kolakušić, pa da ima sigurnu europarlamentarnu plaću. U svakom slučaju, Domovinski pokret pokušava postati novo desno krilo HDZ-a i to više gotovo ne krije. Čak i ako čitav DP ne odluči ući u post-izbornu koaliciju s HDZ-om, prelijetanje žetončića je praktički sigurna stvar. Domoljubna dosljednost!

Što DP nudi prosječnom hrvatskom radniku? Daljnju privatizaciju zdravstvenog sustava, primjerice. Vrlo zanimljiva politika, osobito u okolnostima globalne pandemije. Kad smo već kod zdravstva, postali su opće poznati i Škorini stavovi o pobačaju („silovana žena treba se dogovoriti s obitelji oko pobačaja“), zbog kojih se aktivirala i bivša predsjednica Grabar-Kitarović, pokazavši srednji prst škoristima i svima koje je aktivno podržavala dok je imala ikakvog političkog utjecaja. Škorin je pokret prepun „poduzetnika“, pa ne treba čuditi da je njegova politička linija u osnovi anti-radnička do temelja.

4) Most

Most? Opet? Sada s novim licima, poput poznatog mostarskog mecene kiparstva Nine Raspudića (u slobodno vrijeme dubokoumnog političkog komentatora) i super-kul i urbanog riječkog vjeroučitelja Marina Miletića. Most je od izbornog debija 2015. do danas odustao od fasade „apolitičnog centrizma“ i jasno prešao na stranu klerikalne desnice. Znači li to da ovoga puta neće podržati HDZ-ovu vladu? Vidjet ćemo, treća sreća.

5) Pametno, Fokus, Stranka s imenom i prezimenom

Centristička koalicija. Apolitični mesije. Samo struka. Ali centrizam i apolitičnost su ipak najgore od svih floskula. Što znači centrizam našim fokusiranim pametnjakovićima? Smanjenje poreza bogatima, privatizacija zdravstva, obrazovanje u potpunosti podređeno interesima tržišta… Definitivno fokusirano, ali na rušenje radničkog standarda. „Centristima“ ne treba vjerovati ni kad darove nose.

6) Zeleno-lijeva koalicija (Možemo!, RF, NL, ZjN)

Konačno dolazimo do zanimljivih političkih pojava. Po prvi put od hrvatske samostalnosti u mainstreamu parlamentarnih izbora nalazi se jedna opcija ljevija od SDP-a (uz izuzetak rahmetli Laburista?). Platforma Možemo oformljena je pretežno od strane bivših ekoloških i NGO aktivista i uglavnom je bazirana u Zagrebu; Radnička fronta nastala je prije nekoliko godina i predstavlja svojevrsni „ostranačeni“ nastavak politike studentskih blokada; Nova ljevica je praktički lijevo krilo SDP-a; Zagreb je naš je, ah, Možemo na lokalnoj, zagrebačkoj razini.

Uglavnom, što očekivati od svega ovoga? Zeleno-lijeva koalicija će vjerojatno dobiti 1-3 mandata i mogla bi predstavljati bitan žeton u sastavljanju nove vlade. Njeni su predstavnici rekli da s HDZ-om neće ići nikako, ali da bi mogli podržati manjinsku vladu SDP-a, bez ulaska u formalnu koaliciju. Ovo je taktika prekopirana iz udžbenika slovenske Levice, koja je donedavno podržavala jednu takvu manjinsku vladu u susjednoj nam državi. Davanjem podrške ovakvim manjinskim vladama lijeve stranke pokušavaju natjerati jače socijaldemokrate na ustupke, odnosno pokušavaju sprečiti donošenje teških anti-radničkih ili drugačije katastrofalnih zakona. Zvuči dobro, ali logika kapitalizma ne dopušta takvo izigravanje politike. Ako se već uči na slovenskom iskustvu, mogli bi pogledati i kako je taj eksperiment završio – raspadom manjinske vlade, prijevremenim izborima i formiranjem nove vlade na čelu s Janezom „vječnim vođom“ Janšom. Levica je možda uspjela odgoditi donošenje nekih zakona, ali je u konačnici opet bila bezuspješna. Tako bi bilo i ovdje. Lijeva koalicija mogla bi odigrati ulogu SDP-ovog Mosta, a to zaista nikome ne treba poželjeti.

Moglo bi se reći da je većini članova Zeleno-lijeve koalicije „srce na mjestu“, ali to nažalost ne znači ništa. Sudjelovanje u kazalištu parlamentarizma nikad nije i nikad neće samo po sebi dovesti ni do značajnih reformi, a kamoli do dokidanja kapitalizma kao takvog (što, uostalom, nije ni cilj ZL koaliciji). Ovo možda zvuči „sektaški“, ali tome nas naprosto uči povijesno iskustvo.

I što sad? Izaći na izbore ili ostati kod kuće? Je li bitno? U principu, nije. Velike promjene koje su potrebne današnjem svijetu ne dobivaju se putem izbora ili saborskih rasprava, već upornim, napornim i dosadnim političkim organiziranjem radničke klase, koja jedina u sebi ima moć provođenja globalnih promjena. A te su nam promjene potrebne što prije.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *