Analize Prijevodi

Val štrajkova u Bjelorusiji

Donosimo hrvatski prijevod teksta “Strikes in Belarus Escalate as Lukashenko’s Power Wavers“, originalno objavljenog na stranicama Internacionalističke komunističke tendencije (ICT) 15. kolovoza 2020. (foto: NYT)

Nedavno smo pisali o pozadini i eskalaciji opozicijskog pokreta u Bjelorusiji, ali u narednim se danima situacija već podosta promijenila. Od posebnog su nam interesa vijesti s fronta radničke akcije. Iako je gašenje interneta od strane bjeloruske vlade obustavljeno, prosvjednici putem društvenih mreža šire informacije o sve strožem nadzoru opozicijskih online aktivnosti. Najbolje izvore vijesti iz Bjelorusije i dalje nam predstavljaju snimke objavljene na Telegramu i YouTubeu, koje snimaju obični ljudi na ulicama Bjelorusije. Ono malo opozicijskih i stranih novinara što je ostalo u zemlji trpi konstantne nasrtaje OMON-a (specijalnih jedinica bjeloruske policije) i drugih redarstvenih službi, kojima je cilj kršenje bilo kakvog neposluha i uništavanje svih kamera koje bi mogle snimiti stvarnu situaciju. Državna televizija i radio nastavljaju emitirati propagandu i idilične slike inovacije u poljoprivredi, ali sve je teže vjerovati u takve bajke kad je dovoljno pogledati kroz prozor i vidjeti prizore poput usamljenog pješaka kojeg ranim jutrom ganjaju i prebijaju petorica specijalaca naoružana pendrecima i suzavcem.

Privatni kanal Nexta, kojeg vodi tim profesionalnih novinara koji provjeravaju informacije poslane od strane običnih građana i zviždača, postao je vrlo bitan izvor informacija za prosvjednike i vanjske promatrače. Manjak centralne platforme i prisutnost na YouTubeu i nekoliko društvenih mreža omogućili su Nexti da ostane izvan vladinog utjecaja. Upravo smo putem kanala poput Nexte i priča običnih Bjelorusa na društvenim mrežama uspjeli čuti za poziv na generalni štrajk u Bjelorusiji. Znamo da glavni grad Minsk ostaje žarištem aktivnosti, sa štrajkovima i drugim oblicima industrijske akcije među vozačima gradskog trolejbusa i metroa, elektrane Kozlov, Tvornice traktora Minsk, Državnog instituta za metalurgiju praha, Tvornice margarina, istraživačkog centra RUE Belenergosetprojekt, farmaceutskog poduzeća Belmedpreparati, Tvornice automobila Minsk, Teatra Kupalauski, Zračne luke Minsk i drugih radnih mjesta u gradu.

Međutim, štrajkovi nisu ograničeni samo na Minsk. Čuli smo i za radničke akcije u: petrokemijskom poduzeću Azot, tvornici duhana Neman i građevinskom poduzeću Grodnožilstroj u Hrodnu (uz manje štrajkove taksista, prosvjetara, prehrambenih radnika i željezničara); Brestgazoaparatu, šećerani Žabinka, tvornici alata Kompo i među željezničkim radnicima u Brestu; u tvornici guma Belšina u Babrujsku; tvornici kamiona BelAZ i željezari u Žodzini; u čeličani i mesnoj industriji u Gomelu; u rafineriji nafte u Maziru; tvornici umjetnih gnojiva Belaruskali u Salihorsku; u dvorcu Njasviž (turističkoj atrakciji pod zaštitom UNESCO-a); u tvornici sintetičkih vlakana Himvolokno u Svjetlahorsku; tvornici Polimir i rafineriji nafte Naftan u Novopolotsku; tvornici alata Atlant i tvornici zrakoplova u Baranovičima; u skladištu lokomotiva i tvornici boja Lakokraska u Lidi; u drvnoj industriji u Zaslavju; u šumariji Pastavi; u nuklearnoj elektrani Astravec; kao i među doktorima i medicinskim sestrama, te zaposlenicima u brojnim manjim poduzećima.

Upravo ovaj oblik samoorganizacije radničke klase ima pravi potencijal da sruši Lukašenkovu diktaturu, posebice zbog toga što štrajkovi nisu ostali ograničeni na male lokalne kompanije, već su se raširili i po nekim od najvećih postrojenja teške industrije u zemlji. Ovdje ne pričamo o malim inicijativama određenih radikalnih krugova, nego o obustavama rada koje samo unutar jednog poduzeća okupljaju stotine radnika. Nadalje, ovi su štrajkovi najbolji dokaz da je nezadovoljstvo Lukašenkom preraslo granice urbane srednje klase i zahvatilo duboko u skupine koje se tradicionalno smatraju njegovom bazom u proteklih 26 godina (dakle ne samo mlade obrazovane aktiviste ili nedavno radikaliziranu omladinu, već i sredovječne industrijske radnike i starije generacije odrasle u SSSR-u). No, u ovom je trenutku većina radničkih zahtjeva identična zahtjevima liberalne opozicije s njenim sitnoburžoaskim korijenima: puštanje svih političkih zatvorenika, prestanak državnog nasilja nad prosvjednicima, istraga izbornih nepravilnosti i poštivanje stvarnih rezultata ovogodišnjih izbora (za koje se smatra da je na njima zapravo pobijedila S. Tihanuskaja).

Onoga trenutka kad bjeloruska radnička klasa prevaziđe ove liberalne zahtjeve i počne postavljati vlastite zahtjeve temeljene na klasnim interesima i protivne interesima nacionalne buržoazije i globalnog kapitalizma, tada će ova borba promijeniti karakter iz demokratske u borbu s potencijalom za radničko oslobođenje. Ovaj postupak mora krenuti s radničkim odbijanjem bilo kakvih demokratskih iluzija. Ovo, naravno, nije jednostavno, te čak i kad bi bjeloruski radnici i radnice učinili taj korak i pretvorili svoju borbu u nešto zaista socijalističko – bez liberalnih ciljeva i bez staljinističkih dogmi – i dalje bi postojalo pitanje izolacije. I dok situacija u Bjelorusiji postaje sve nestabilnija, stanje u okolnim zemljama (a kamoli u ostatku svijeta) nije ni blizu revolucionarnog. Usprkos tome, ohrabrujuće je vidjeti toliko radničke aktivnosti u jednoj zemlji, a posebice na takvoj razini. I prosvjedi van tvornica razvili su svoj život. Budući da je većina originalnih opozicijskih kandidata na proteklim izborima danas ili u egzilu ili iza rešetaka, opozicija više nema pravih lidera. Demonstracije se više ne održavaju u podršku ovog ili onog političara, već su organizirani odozdo i ujedinjeni u zajedničkoj frustraciji vladajućim režimom. Tisuće žena formirale su duge lance solidarnosti u gradovima diljem Bjelorusije. Otprilike 35.000 ljudi se okupilo u Hrodnu uvečer 14. kolovoza. Pokret je prisutan čak i u ruralnim krajevima, u kojima je Lukašenko u prošlosti bio puno popularniji.

Prosvjednici su naučili iz proteklih borbi u drugim dijelovima svijeta, poput onih u Hong Kongu i Iranu. Na ulicama se grade barikade, ceste se blokiraju kako bi se otežalo kretanje policije, a korišteni su i laseri u svrhu ometanja režimskih snaga sigurnosti. Pokret je postao poprilično decentraliziran i raštrkan. Kada je vlada razbila velike prosvjede u poznatim dijelovima Minska, samo je uzrokovala bolju organizaciju prosvjednika. Nedavna blokada interneta zaobilazila se putem VPN-ova, SMS-ova, pa čak i slanjem videa s jednog mobitela na drugi putem Bluetootha; prosvjednici se okupljaju u područjima koja ranije nisu bila korištena za skupove, a trčanjem iz kvarta u kvart umaraju oklopljenu policiju. Dok Lukašenko i dalje živi u 1990-ima, misleći da sve protivnike može jednostavno pobacati u zatvore, opozicija koristi tehnologiju i taktike 21. stoljeća. Kad na to dodamo širenje štrajkova i drugih oblika industrijske akcije, stvari izgledaju sve gore po Lukašenka. Kako smo već pisali ranije, prava moć leži na njenom izvoru – sredstvima proizvodnje. Tko kontrolira sredstva proizvodnje u konačnici će kontrolirati sve.

Koliko god ovo zvučalo optimistično, situacija u zemlji nastavlja biti brutalna za opoziciju i svakoga dovoljno nesretnog da se nađe u blizini nadmoćnih snaga OMON-a ili drugih bandita sponzoriranih od strane države. Kako smo već nekoliko puta spomenuli, snage sigurnosti ne napadaju samo prosvjednike, već i nasumične prolaznike. Brojne snimke prikazuju ničim izazvane slučajeve nasilja nad stanovništvom diljem zemlje. Vodeni topovi i granate za ošamućivanje (stun grenades) postali su uobičajeni u Minsku; jedan je čovjek ubijen kada su policajci zabili kamion među grupu prosvjednika; na drugom je mjestu bio udaren osobni automobil, pri čemu je teško ranjeno dijete koje je sjedilo na stražnjem sjedalu; 25-godišnjak iz Homela umro je nakon prebijanja od strane policije; 11. kolovoza sigurnosne su snage otvorile vatru na prosvjednike u Brestu, ranivši nekoliko ljudi. Službene brojke nam govore o 7000 pritvorenih (unutar jedva 4 dana). Pristižu nam izvještaji o prenapučenosti, mučenju, ponižavanju i lošim higijenskim uvjetima u zatvorima od strane onih koji su iz prve ruke iskusili taj tretman. Riječima nekih od njih, „u male je ćelije bilo natrpano čak i do 120 ljudi, kojima je dana samo litra vode i štruca kruha“, dok je invalidima uskraćivana medicinska skrb, te su bili prebijani kada bi zatražili pomoć.

Poljska je vlada prva progovorila o situaciji u Bjelorusiji, a ubrzo su ju slijedile Latvija i Litva, uz pozive za organiziranjem vanrednog samita Europske Unije. Bilo je ironično gledati poljskog predsjednika Andrzeja Dudu i druge dužnosnike poljske vlade kako pozivaju Lukašenka na „poštivanje ljudskih prava i sloboda“, dok istovremeno u Poljskoj svjedočimo sve jačim prosvjedima LGBT zajednice, ali i brojnim slučajevima policijske brutalnosti. Uskoro su potom i vlade Njemačke, Švedske, Litve i Latvije počele spominjati mogućnost uvođenja sankcija Bjelorusiji; odluka o uvođenju sankcija konačno je donesena na sastanku održanom uvečer 14. kolovoza. I opet ironično, ove bi sankcije mogle Lukašenka samo gurnuti još dublje u Putinov zagrljaj. Nasuprot zapadnim zemljama stoje Rusija i Kina, koje su naprosto čestitale Lukašenku na izbornoj pobjedi. Kako smo napisali i u prošlom članku, Bjelorusija je do sad uspijevala održati svoju pretežno nacionaliziranu privredu (iako danas tamo postoji i jak privatni tehnološki sektor) zahvaljujući ovisnosti o pretjerano jeftinoj nafti i prirodnom plinu iz Rusije. Ovaj je dogovor s Rusijom uspio održati bjelorusku ekonomiju na životu, ali nije mogao spriječiti stagnaciju. No, Rusija će uskoro biti prisiljena ukinuti te povlastice, uglavnom zbog nadolazeće ekonomske krize.

Bez obzira na to u kojem će se smjeru razvijati situacija, jedna je stvar sigurna: Lukašenku će u budućnosti biti puno teže nositi se ekonomskim poteškoćama svog režima, posebice sada kad je radnicima očito dozlogrdilo policijsko nasilje, a na obzoru leže moguće sankcije koje će dodatno produbiti očekivani pad bjeloruske ekonomije zbog prekida ruskih subvencija. Nadalje, gubitak profita u bjeloruskom IT sektoru uzrokovan nedavnim gašenjem interneta bio je ogroman. Uza sve to, vlada nastavlja gubiti autoritet – pristižu vijesti o policajcima, televizijskim voditeljima, ali i vojnicima i pripadnicima OMON-a koji javno daju ostavke. Radnici bi također morali biti oprezni oko poziva za „nezavisnim sindikatima“ koji već počinju kružiti – u Poljskoj smo 1980-ih vidjeli kako takvi „nezavisni sindikati“ mogu služiti podređivanju masovnog radničkog pokreta interesima novog segmenta vladajuće klase.

Pružamo našu solidarnost radničkoj klasi Bjelorusije, kao i svima koji su patili pod Lukašenkovim tiranskim režimom. Nastavit ćemo pratiti događaje u Bjelorusiji, uz nadu da će tamošnji radnici i radnice otići korak dalje u svojim zahtjevima i prepoznati da se borba ne vodi zbog umivanja kapitalističke demokracije, nego zbog klasnog sukoba između izrabljivane većine i njihovih tlačitelja. Ako trenutna situacija omogući mladoj generaciji da bolje promisli o pogrešno naučenim aksiomima poput „komunizam = staljinizam“ i „liberalna demokracija + slobodno tržište = bolja budućnost“, već će to otvoriti vrata buđenju proleterskog internacionalizma i stvoriti mogućnost da revolucionarna politička organizacija predstavi kao cilj proizvodnju za potrebe društva, a ne profita. U tome leži borba za slobodu svih naroda svijeta, jer pod kapitalizmom prave slobode ne može biti – ma bio taj kapitalizam bezočno autoritaran ili liberalno-demokratski.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *