Analize

Komunizam i religija

1) Pojam religije

Poput svakog drugog pojma, pojam religije ima konkretno mjesto i vrijeme kad je nastao. Uglavnom nismo svjesni toga da religija kao jasno određen koncept nije postojala prije modernih vremena, što je konfuzija kojoj doprinosi općenita sklonost da značenje nekog termina fiksiramo prema etimologiji (s ovim je usporediva česta zabluda da je imperijalizam postojao prije kapitalizma, samo zato što naziv ima drevne latinske korijene i samo zato što su ”imperiji” postojali prije). Koliko nam je poznato, riječ su najranije koristili određeni Rimljani (Cezar, Ciceron) u prvom stoljeću prije Krista, no važno je naglasiti da termin religio u antici i srednjovjekovlju znači mnogo više od skupa doktrina o bogovima ili Bogu, zagrobnom životu, te sličnim duhovnim pitanjima; bio je mnogo širi i označavao je izvjesnu moralnu vrlinu – nečiju osvještenost o dužnostima prema zajednici i državi. Biti religiozan je u tadašnjim uporabama moglo značiti ponašati se časno ili pošteno: držati zadanu riječ, ne uzimati ono što nije dano, biti seksualno moralan prema standardu nekog društva, i tako dalje. U čitavom izvornom sadržaju tog pojma, malo se toga odnosilo na uvjerenja o onostranosti. Biti religiozan nije značilo vjerovati, odnosilo se na niz dužnosti; prema obitelji, prema selu ili gradu, prema kralju ili caru, te između ostalog i prema Bogu ili bogovima. U današnjem kapitalističkom društvu neovisnih individua koje dolaze u kontakt isključivo dobrovoljno i radi vlastitih obostranih interesa, nad kojima netko vlada jedino uz njihov pristanak – ono što su stari smatrali religijom već jest odumrlo.

Marksistička pozicija o religiji – koju ćemo odmah pojednostaviti kao stav prema kojemu je religija historijski i društveno utemeljena pojava i da će odumrijeti kad i ako uvjeti njenog postojanja budu prevaziđeni – ne bi trebala izgledati jako kontroverzno kad se ovo ima na umu. Religija već je odumirala, neizbrojivo mnogo puta. Ono što je ”religija” bila za antičke i srednjovjekovne kršćane ionako više ne postoji. Ono što danas nazivamo religijom također nije oduvijek postojalo, jednako je produkt modernog sekulariziranog doba kao što je i česta protuteža istom.

Tek smo nedavno (”mi” znači Europljani) pod religijom počeli misliti prvenstveno na neki niz učenja o onostranim i natprirodnim bićima poput Boga ili duše, te na apstraktne moralne propise i zabrane koji su u takvim učenjima utemeljeni. Pojam religije (ili bilo kakav ekvivalent) ne postoji u Bibliji ili Kur’anu. Prvi put se u modernom smislu pojavljuje u zapadnoj Europi otprilike tokom 16. i 17. stoljeća i skovan je oko onoga što je zapadnim Europljanima bilo najbliže, a to je kršćanstvo. Nastaje upravo u vremenima kad se dvije sfere politike i religije, svjetovnog i nebeskog, počinju razdvajati – nešto što inače nema presedana u prijašnjoj ljudskoj povijesti. Beskrajne diskusije o tome je li konfucijanizam religija ili nije, ili je li budizam religija ili nije mogu se zaobići uvidom u to da je sam pojam religije kojeg danas koristimo skovan oko kršćanstva i da nas onda ne treba čuditi da samo kršćanstvo i eventualno neke srodne doktrine savršeno pristaju u taj kalup, dok kod relativno udaljenih sistema ideja poput kineskih ili indijskih postoje dvojbe. Lako je bilo europskim filozofima tvrditi da je kršćanstvo ”apsolutna religija”; kao religija, kršćanstvo nema ni konkurenciju, ono je religija par excellance.

Iz navedenog razloga, sve što će biti rečeno o religiji u ovoj sekciji odnosi se u najvećoj mjeri na kršćanstvo u njegovom modernom obliku (jedini oblik koji danas postoji, ponavljamo). Odnosi se na druge sisteme ideja i doktrina u onoj mjeri u kojoj oni nalikuju na moderno kršćanstvo. Koliko mu točno nalikuju je pitanje kojim se ovdje nećemo baviti, neka budisti koji čitaju ovo (ako ih bude, no pun intended) prosude sami.

2) Marx i Engels o religiji

Režimi iz 20. stoljeća koji su se pozivali na Marxa i Engelsa zadužili su nas općom percepcijom da su njih dvojica bili protureligijski filozofi, intelektualni očevi državno enforsiranog ateizma i prateće vjerske persekucije koji su u nekima od tih režima postojali. Njih dvojica jesu bili kritični spram religije, no važno je konkretno opisati u kojem smislu, i usput ih razgraničiti od prosvjetiteljskog ateizma kojeg je Rosa Luxemburg svojedobno i s pravom nazivala buržujskim ateizmom.

Prosvjetiteljski ateizam, koji je na mahove prisutan i popularan i danas, religiju identificira s praznovjerjem – religija je po njima hrpa besmislica i lažnih ideja o prirodi i čovjeku, i ljudi u te besmislice vjeruju zato što su navodno iracionalni i neobrazovani. Napredak prirodnih znanosti je po ovoj viziji trebao i mogao istisnuti religiju; francuski prosvjetiteljski filozof Charles de Secondant Montesqieu je u 18. stoljeću postavio smiješno proročanstvo prema kojemu će za 50 godina katolicizam potpuno nestati zato što će prirodne znanosti dovoljno napredovati da pobiju njegova učenja te zato što će ljudi biti obrazovani o uvidima tih znanosti. Ovakvo shvaćanje religije je duboko intelektualističko, kao što je očito; religija je naprosto niz pogrešnih ideja u koje ljudi vjeruju zato što su primitivni, te koje će izbiti i zamjeniti ispravne ideje.

Nigdje se u Marxa i Engelsa ne može pronaći ovakva pozicija spram religije. Nažalost, može se pronaći kod mnogih kasnijih marksista, no to opet nažalost nije jedina distorzija. Marx i Engels su religiji prišli kroz koncept otuđenja, kojeg se može definirati na sljedeći način: otuđenje je stanje u kojemu čovjekovi produkti čovjeku samom izgledaju kao stvarnosti koje su neovisne od njega samog i kojima se čovjek mora prikloniti. Religija je za njih bila paradigmatski primjer otuđenja: čovjek stvara Boga i potom mu se klanja kao da je Bog nešto što postoji neovisno od čovjeka i kao da mu je nadređen. Rečeno biblijski, religija je zapravo idolopoklonstvo (i brak je prostitucija, i tako dalje; Marx i Engels su prepuni ovakvih rušenja polarno suprotstavljenih pojmova); ti pojmovi nisu suprotnosti, upravo su identični.

No bitno je istaknuti sljedeće: a) religijsko otuđenje nije za njih jedini oblik otuđenja, niti je naročito ”loše” među njima; b) religijsko otuđenje nije puka zabluda, kako su mislili prosvjetitelji, već je duhovan odraz jednog materijalnog stanja. Opozicija religiji je besmislena i nedosljedna bez opozicije materijalnim stanjima unutar kojih se odvija duhovno otuđenje u religiji.

Pod a): Otuđenje je veoma širok pojam kod Marxa i s pravom ga se smatra centralnom filozofskom kategorijom kod njega. Čovjek je otuđen od svoje univerzalno stvaralačke naravi kad je god pod samonametnutom vlašću nečeg čemu je on sam uvjet. Otuđujemo se kroz moral, kroz državu, kroz sve društveno konstruirane identitete koje imamo, općenito kad god neku povijesno uvjetovanu pojavu ili ideju koja nije oduvijek postojala postavljamo kao apsolut. Otuđenje postavlja kao apsolutno nešto što je uvjetovano, kao nadljudsko nešto što je ljudsko. Ako vjerujemo da postoje univerzalne moralne istine, otuđeni smo; moral svakog društva je određen samim tim društvom, i sam je čovjek autor svakog moralnog principa koji je ikad napisan. Otuđeni smo kad god pričamo o ”pravima” kao da su ona prirodne činjenice koje zahtjevaju da ih se bezuvjetno poštuje, a ne nešto što potpuno ovisi o državama koje formuliraju i primijenjuju prava. Otuđeni smo ako smatramo da država neće nikad odumrijeti, kao da je takva organizacija društva nešto nužno. Otuđeni smo kad god smatramo da tehnološkog progresa jednostavno mora biti, kao da tehnologija nije ljudski alat nego komanda s viših instanci. Otuđeni smo kad god smatramo da mora biti ekonomskog rasta – kao da ideja da su ljudski razvoj i blagostanje nemogući bez tog rasta nije došla od konkretnih buržujskih filozofa i ekonomista koji su možda mogli biti u krivu. Otuđeni smo kad god postavljamo standardni jezik neke države kao ”pravi” jezik kojemu se svačiji govor treba prilagođavati. Otuđeni smo kad god cisrodnost i heteroseksualnost smatramo prirodnima, a ostale seksualne orijentacije i rodne identitete devijantnima. Primjera je bezbroj. Opća forma otuđenja je postavljanje ljudskih ideja i proizvoda iznad čovjeka samog. Oslobođenje koje bi komunizam trebao dovesti u stvarnost je kod Marxa jednom izraženo formulom: vratiti čovjekovo čovjeku. Religija je samo jedan oblik otuđenja među mnogima. U usporedbi s nekim od navednih primjera, možda nije ni najgori ili najopasniji oblik otuđenja.

Pod b): Mi zaista jesmo pod vlašću jedne nevidljive sile koja upravlja našim životima od rođenja, i koja se mistično pričinja kao sudbina. Ta nevidljiva sila, božanstvo ovog svijeta, je kapital. Produkt rada koji stoji suprotstavljen radu i koji vlada nad radom. Kapital se često pojavljuje kao stvar: recimo, kao neko sredstvo za proizvodnju. No kako je Marx govorio, mašina koja proizvodi neke korisne predmete nije kapital po nekoj svojoj unutarnjoj naravi; ona postaje kapital ako je upotrebljena upravo sa svrhom  proizvodnje vrijednosti i viška vrijednosti, unutar društva koje ne proizvodi bilo kakve proizvode nego robe. Osim toga, mašina je produkt nekog minulog rada. U tom dvojakom smislu, ono što nazivamo kapitalom je ovisno o čovjekovim društvenim aranžmanima te o njegovoj konkretnoj produktivnoj aktivnosti. No postavljeno je kao nešto što efektivno vlada nad radom, usmjeruje ga, podčinjava ga vlastitim interesima. Kapital je rad koji samoga sebe porobljava – otuđeni rad. Nijedan radnik, kad ide na svoj posao, nema osjećaj da vlada nad svojim aktivnostima – upravo suprotno. Religija – i ne samo religija – je duhovan odraz tog stvarnog odnosno materijalnog stanja.

Ovakva se analiza, istina, odnosi jedino na religiju unutar kapitalističkih društava, no kako smo nastojali objasniti u prvoj cjelini, jedino ta religija danas postoji.

3) Neke zaključne teze

– Koja je budućnost religije? Ako je religija uvjetovana određenim društvenim i povijesnim okolnostima, slijedi da će ona odumrijeti ukoliko ti uvjeti budu prevaziđeni. Neće biti jedini oblik otuđenja koji će odumrijeti, niti bi mogla nestati kroz ikakve zabrane i persekucije; Engels i Lenjin su bili izričito protiv bilo kakvog prisilnog ateizma.

– Komunizam i teologija oslobođenja: Komunisti se protive moralnim kritikama kapitalizma i nastoje umjesto toga detektirati procese unutar kapitalizma koji će dovesti do njegovog kolapsa. Kao što nažalost nije općepoznato, Marx je uvijek kritizirao socijaliste koji govore o kapitalizmu kao nepravednom ili neslobodnom društvu i tome suprotstavljaju ideal pravednog i slobodnog društva. Teologije oslobođenja su gotovo uvijek moralne kritike kapitalizma koje govore o nepravednosti istog, i to je njihov glavni problem.

 – Stanje religije neposredno nakon kolapsa kapitalizma: napuštanje robno-novčane ekonomije i ukidanje podjele rada bi definitivno stalo na kraj izvoru novčanih prihoda mnogih religijskih organizacija, te bilo kakvom obliku profesionalnog klera. Ovo ne znači da će ičija religijska uvjerenja ili prakticiranja religije biti zabranjena; nikog ne bi trebalo biti briga za to.