O nama

Tko smo?

Kontra klasa je marksistički kolektiv baziran prvenstveno u Zagrebu, s drugovima/drugaricama i simpatizerima/simpatizerkama u ostalim dijelovima Hrvatske i regije, a nastao je kao rezultat višemjesečnih diskusija u kojima su sudjelovali ljudi s cijelog lijevog, socijalističkog dijela političkog spektra. Samo ime – Kontra klasa – ima dva značenja. S jedne strane, ono opisuje naš stav prema trenutnom društvenom uređenju; protivimo se klasnoj podjeli društva i postojanju klasa uopće. Drugo značenje našeg imena, možda očitije ako riječ napišemo zajedno, Kontraklasa, temelji se na ulozi radničke klase u kapitalizmu, odnosno u procesu dokidanja istog. Radništvo, moderni proletarijat, klasa je čiji su interesi suprotstavljeni interesima kapitala i kao takvo u sebi sadrži potencijal za njegovo rušenje; radnička je klasa po prirodi svojeg položaja uvijek kontra vlasti kapitala, ona je kontraklasa.

Što radimo?

Kao poprilično mlada organizacija, naše se aktivnosti za sada svode na teorijski rad u obliku istoimenog časopisa kojeg planiramo izdavati nekoliko puta godišnje, koliko nam već okolnosti budu dopuštale. Časopisi će se uglavnom fokusirati na određenu temu, poput imigracije, prekarnog rada, radničkog i socijalističkog organiziranja itd., koju će se u njima pokušati obraditi detaljnije nego što bi inače bilo moguće u sporadično objavljenim člancima. Osim časopisa, na web stranici objavljujemo prijevode stranih tekstova, analize trenutnih zbivanja, štrajkova, prosvjeda i političkih događaja te pojedine teorijske članke ukoliko nam se to učini prikladnim. Smatramo kako je „kritika svega postojećeg“ bitan element trenutne socijalističke aktivnosti, zbog akumulacije pogrešnih pristupa društvu i revolucionarnoj djelatnosti kroz povijest, dijelom iz dobrohotnog neznanja, a dijelom iz tradicionalne privrženosti nekim „školama“ socijalističkog pokreta. Cilj nam je da diskusija zamijeni dogmatizam.

Uz ovaj „virtualni“ rad, nadamo se razviti i praktičnu djelatnost, izbjegavajući pritom sve zamke aktivističke ljevice; stoga ne planiramo izvoditi beskorisne medijske performanse, već raditi u skladu s našim i objektivnim društvenim okolnostima. Za sada sudjelujemo u teorijskim kružocima/raspravama na prostoru Zagreba iz kojih je naša grupa i iznikla, no na koje su dobrodošli svi ljudi dobre volje i načelno socijalističkog svjetonazora. O budućim aktivnostima još diskutiramo i razvijat ćemo ih s vremenom, skupljajući pri tom iskustvo.

Gdje stojimo?

Na kraju, postavlja se pitanje – koja su naša osnovna stajališta? Iako kolektivno odbacujemo bilo kakav pokušaj ukalupljivanja u ovu ili onu socijalističku ideološku skupinu (izuzev onih najosnovnijih – komunizma i marksizma), ipak se držimo nekolicine temeljnih stavova oko kojih formiramo našu daljnju aktivnost.

  1. Internacionalizam – beskompromisno protivljenje bilo kakvom obliku nacionalizma; kapital je međunarodno povezan, pa takva mora biti i radnička klasa. Uz ovo je, naravno, povezano i protivljenje raznim rasističkim i nativističkim pokretima u današnjem društvu. Svrha nacionalizma je slabljenje moći radništva, predstavljanjem „domaćih“ kapitalista za naše saveznike, a inozemnih i migrantskih radnika za neprijatelje, te mu se kao takvom moramo suprotstavljati. Na internacionalizam se nastavlja i borba protiv svih drugih oblika diskriminacije unutar radničke klase, bila ona usmjerena protiv žena, homoseksualaca, transrodnih osoba, religijskih manjina itd.
  2. Anti-parlamentarizam – socijalistički su pokreti najkasnije od vremena II. internacionale (kraj 19. stoljeća) imali u planu sudjelovanje na izborima i ulazak u parlamente svojih država, bilo u svrhu osvajanja vlasti ili iskorištavanja parlamentarnih diskusija za propagandu. Više od stoljeća kasnije, postaje očito kako je takva strategija u potpunosti promašena. Ne trebamo se vraćati daleko u prošlost, dovoljno je pogledati primjer grčke Syrize, koja je vlast osvojila obećanjima socijalističkih reformi, a završila kao klasična stranka liberalne desnice. U doba sve niže izlaznosti na izbore – očiti dokaz radničkog odbacivanja parlamentarizma – ni potencijalna propaganda unutar Sabora ne bi imala učinka, štoviše, bila bi kontraproduktivna. Socijalizam se ne ostvaruje formiranjem nominalno „socijalističkih“ vlada i mrtvorođenim pokušajima reformi odozgo, već isključivo aktivnošću radničke klase i revolucionarnom promjenom samog socioekonomskog sustava.
  3. Sindikati – nastali u doba brzog razvoja kapitalizma, sindikati su u prošlosti imali iznimno progresivnu ulogu obrane i borbe za veća radnička prava. Međutim, ta je uloga u globalu bila napredna samo do trenutka kada je revolucionarna uspostava socijalizma postala moguća. Taj je trenutak u prošlosti teško definirati, no danas je zasigurno objektivno moguć. Sindikati danas imaju veću ulogu u gušenju radničke samoinicijative, sputavanjem njihove aktivnosti poslušničkim odnosom prema zakonima i inzistiranjem na stvaranju kompromisa s poslodavcima u interesu očuvanja „socijalnog mira“; kompromisa koji neminovno idu na štetu radnicima. Znači li to da, kako su neke socijalističke struje predložile, treba u potpunosti odbaciti rad u sindikatima? Ne. Sindikati i dalje mogu pružiti određenu dozu sigurnosti, posebice na osobnoj razini. No, kao komunisti, smatramo našom dužnošću zalagati se za radničke interese i ako to znači sukob sa sindikalnim rukovodstvom, pa čak i isključenje iz sindikata. Oni nisu potencijalno revolucionarne organizacije, već služe očuvanju statusa quo.
  4. Odbacivanje „realnog socijalizma“ – socijalistički/komunistički pokret tek se počeo izvlačiti iz ovisnosti o službenim ideološkim smjernicama iz zemalja tzv. „realnog socijalizma“, to jest zemalja bivšeg istočnog bloka. Te su države i njihove političke sustave još od vremena Ruske revolucije (1917.), a posebice od uspostave Staljinove diktature u Sovjetskom Savezu (1930-e godine), nekritički podržavale brojne socijalističke i komunističke organizacije. Taj se trend do neke mjere nastavlja i danas, u obliku ljevičarske apologije za zločine staljinističkih režima, što se kod nas najbolje vidi na primjeru Jugoslavije. Stav je našeg kolektiva da režimi u bivšem istočnom bloku – uključujući Jugoslaviju – nisu predstavljali oblik(e) radničke vlasti (a kamoli socijalizma, odnosno komunizma), već sustave s izraženom klasnom podjelom društva u kojoj je radnička klasa i dalje bila eksploatirana. Kao takvi, ti sustavi (prošli i sadašnji, poput onog u Sjevernoj Koreji) nisu vrijedni naše podrške. Rasprava o ekonomskom uređenju tih zemalja još je uvijek otvorena u kolektivu i vjerojatno će biti do daljnjega.

Ovdje su nabrojani tek naši osnovni stavovi, na poprilično kratak i grub način. Detaljnija objašnjenja stajališta iznesenih u ovim točkama, kao i analize drugih pitanja vezanih uz socijalističku i radničku aktivnost u sadašnjosti bit će iznesena u našem časopisu te u ostalim teorijskim radovima objavljenim na web stranici.