Analize Vijesti

Prosvjedi u Srbiji – izvještaj iz Beograda

Donosimo kratki izvještaj o prosvjedima koji posljednjih dana potresaju Srbiju, o njihovim uzrocima, daljnjem razvoju i situaciji na terenu. Izvještaj našeg druga iz Beograda, originalno napisan na engleskom te preveden na hrvatski standard. (foto: index.hr)

Nakon dugog perioda drakonskih mjera borbe protiv epidemije COVID-19 – opravdanih, iako vjerojatno ne bi ni trebale biti tako drakonske da je vlada odgovorno reagirala prije uvođenja policijskog sata – vlada je praktički proglasila pobjedu protiv virusa tri tjedna prije izbora i pravila se kao da je sve u redu. Nakon što je Vučić premoćno pobijedio na izborima, opozicijski su mediji otkrili da su objavljene brojke bile lažne te da virus zapravo čitavo vrijeme ubija ljude u velikim brojevima (što je nakon nekog vremena u osnovi priznala i vlada).

Novi je policijski sat bio najavljen u utorak, što je dovelo do erupcije nezadovoljstva – oko 12.000 prosvjednika okupilo se iste noći u središtu Beograda. Iako je definitivno postojala značajna prisutnost zavjeraških skupina – uglavnom povezanih s ekstremnom desnicom – to nije bio tipični anti-izolacijski prosvjed, već je pretežno bila riječ o običnim ljudima bijesnima zbog vladinog neodgovornog maćehinskog tretmana, zbog čijih će grešaka ispaštati narod. Krajnja desnica se uzbudila i zbog tekućih pregovora oko Kosova. Vučić i EU, izgleda, pokušavaju progurati podjelu kosovskog teritorija, što se čini kao vjerojatan ishod; s druge strane, SAD se tom planu protivi – naravno, ne iz istih razloga kao srpski nacionalisti. Ovi su pregovori izazvali značajne tenzije na relaciji EU-SAD.

Iako nije politički predstavljala većinu prosvjednika, fašistička desnica koja želi preusmjeriti borbu prema pitanju Kosova, cijepljenja i uvođenja 5G mreže bila je logistički i taktički najsnažnija sila na prosvjedima, s kvalitetnim prosvjednim materijalima, vrlo efikasnim i lukavim taktikama i mogućim vezama barem s dijelom policije. Desnica ima potvrđene veze s Trumpom, a postoji i dubiozna ali lako moguća teorija prema kojoj se ona koristi kao američki surogat u geopolitičkom sukobu oko Kosova.

Ako ne tako, desnica je onda u najmanju ruku korištena od strane samog Vučića kao alat za smirivanje prosvjeda. Većina prepoznatljivih predstavnika opozicije bilo je protjerano s prosvjeda od strane policije ili samih demonstranata, dok se veći dio ljevice organizirao u odvojeni i uočljivi blok, što se pokazalo kao taktički užasan potez do te mjere da su i sami bili protjerani. (Istovremeno desnica održava sliku difuzije i spontanosti, očito iskorištavajući činjenicu da među gomilom vlada jak anti-politički sentiment.

Osobno sam se pridružio labavoj grupi aktivista koji su pokušali usmjeriti prosvjede prema borbi za četiri konkretna društvena zahtjeva: preusmjeravanje financijskih sredstava za policiju prema zdravstvu, transparentnost i pristupačnost informacija od javnog značaja, daljnja pravna ograničenja policijske brutalnosti, te zaštita društvenih i radničkih prava tijekom pandemije, ali i općenito. Ovi su zahtjevi bili dosta dobro primljeni od strane prosvjednika, ali posljednjih smo dana shvatili da su prosvjedi manje-više gotovi te da više nema smisla sudjelovati na njima.

Prvog su dana prosvjeda fašisti „pokušali“ zapaliti Skupštinu i provalili su u zgradu, odvaljujući prednja vrata, ali ne čineći ništa jednom kad su zapravo ušli unutra. Policija je reagirala brutalnim nasiljem protiv prosvjedne mase, koja je pak odgovorila pretvarajući prosvjed u nerede – prosvjednici su uz to protjerali i fašiste, proglasivši ih provokatorima.

Odgovor na nasilje bio je masovan – prosvjedi su praktički preko noći organizirani i u nekoliko drugih gradova, ali drugi dan prosvjeda bio je još brutalniji od prvog. Policajci su ljudima doslovno lomili glave. Većina nasilja od strane prosvjednika bila je zaista spontana, no postojao je i element provokatorske aktivnosti koja je vjerojatno trebala poslužiti kao opravdanje za policijsku brutalnost, ali i kako bi se svako anti-policijsko nasilje prikazalo kao provokacija od strane same policije.

Treći je dan prosvjeda bio pacifistički odgovor na to nasilje – jadan liberalni „sit-in“ kojim se samo dopustio povratak fašista koji su potvrdili svoju vodeću poziciju ponavljajući jednostavno pitanje: „koji je kurac s ovim liberalnim sranjima?“ U nekoliko su sljedećih dana oni bili najvidljiviji i najbolje organizirani faktor, zbog razloga koje sam već spomenuo.

Ali prosvjedi se privode kraju – nekoliko proteklih večeri na njima nije sudjelovalo više od nekoliko stotina ljudi. Ljudi su demoralizirani kombinacijom vodeće uloge doslovnih nacista, policijske brutalnosti, serije osvetničkih uhićenja i kombinacijom veoma efektivnih psiholoških taktika korištenih od strane Vlade kako bi se prosvjednike zbunilo i zaplašilo.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *