Analize Bilten

Crveni kadar – jesen 2020.

Novi broj Crvenog kadra, biltena Kontra klase. U ovom broju pišemo o uzrocima katastrofalne reakcije na novi val zaraze koronavirusom, ukratko analiziramo nedavno završeni štrajk radnica zadarske studentske menze i donosimo kratke izvještaje o značajnim radničkim borbama u Hrvatskoj i svijetu.

Dan, mjesec ili godinu više

U posljednjih je nekoliko tjedana broj zaraženih koronavirusom naprosto eksplodirao. Dok smo u proljeće svi sa strepnjom slušali hoće li broj pozitivno testiranih toga dana prelaziti 100, danas više ni ne zamijećujemo kada taj broj pređe jednu, dvije ili tri tisuće. Kako smo došli do toga? Tko je odgovoran? I najbitnije – koje su posljedice ove epidemiološke katastrofe?

Odgovor na pitanje „kako“ je vrlo jednostavan: vlada je još početkom ljeta ukinula sve značajne epidemiološke mjere. Ministar Beroš u jednom je govoru čak proglasio „pobjedu“ nad epidemijom. Ipak malo preuranjeno, čini se. Mjere su početkom ljeta ukidane iz dva razloga – parlamentarnih izbora i spašavanja turističke sezone. I dok je prvi razlog očito usko povezan sa stranačkim interesima HDZ-a i premijera Plenkovića, drugi je bio uzrokovan kroničnom ovisnošću hrvatske ekonomije o turizmu.

Upravo su zbog te ovisnosti ukinute sve bitne mjere i dopušteno je nesmetano kretanje milijunima stranih turista. Na ničije iznenađenje, već smo krajem ljeta svjedočili jakom porastu broja zaraženih, zbog čega je RH bila ponovno stavljena na „crvene liste“ brojnih europskih država.  Nakon toga su uvedene samo besmislene polumjere.

U trenutku pisanja, krajem listopada 2020., dnevni broj novozaraženih se ustalio iznad 2000. Dnevno umiru deseci ljudi, a iz bolnica stižu svjedočanstva o pretrpanosti i skorom raspadu sistema. Ministar Beroš je priznao da epidemiolozi više nemaju kapacitete za pronalaženje kontakata svih zaraženih osoba, pa je dio tog posla prebacio ionako prezaposlenim liječnicima obiteljske medicine. I dok nam zdravstveni sustav puca po šavovima, oko prevlasti u bolnicama i dalje se bore sukobljeni klanovi unutar HDZ-a. Glavna „Covid bolnica“ u zagrebačkoj Dubravi tako je postala taocem mafijaškog sukoba između kadra ministra Beroša i kadra bivšeg ministra nejasne imovinske kartice, Milana Kujundžića. Postaje sasvim jasno da državu nikad nije bilo briga za zdravlje njenih građana; barem onih koji nemaju duboke džepove.

Prije nekoliko je dana održan još jedan besmisleni prosvjed „za slobodu“, odnosno protiv ikakvih epidemioloških mjera. I ovoga su puta stvar predvodili egoistični sitni poduzetnici, iako bez zvučnih imena. No, epidemiološka situacija danas je toliko očito katastrofalna da sitnoburžujske priče o „slobodi“ više malo koga interesiraju. Njihova se „sloboda“ ionako uglavnom svodi na slobodu od uvođenja minimalnih mjera sigurnosti za radnike i radnice.

Ovo nas dovodi i do ključnog pitanja: zašto se još uvijek ne uvode ozbiljnije mjere? Odgovor leži u socioekonomskom sustavu u kojem danas živimo – kapitalizmu – dok u konkretnom slučaju Hrvatske stvar dodatno komplicira naš položaj unutar kapitalističkog sustava.

Hrvatsko je gospodarstvo ovisno o uslužnom sektoru i potrošnji. Iz tog je razloga Stožer ukidao mjere za vrijeme sezone, a iz istog razloga punom parom i dalje rade rasadnici bolesti u obliku kafića i restorana. Države u kojima uslužni sektor ne igra toliku ulogu mogu lakše preživjeti njegovo zatvaranje. No Hrvatska to pokušava što više odgoditi. RH naprosto drži taj i takav periferni položaj u europskoj i svjetskoj ekonomiji.

Ali ne treba se previše zagledati u detalje; uslužni sektor nije jedini epidemiološki problem. Daleko od toga. Tvornice i uredi su od početka bili prepoznati kao žarišta zaraze, ali čak ni najjači lockdown u „najuređenijim“ zemljama Zapada neće ići na to da smanji proizvodnju ili privremeno zatvori neke pogone. U tom pogledu su sve države svijeta spremne riskirati živote i zdravlje radnika/radnica na oltaru „oporavka“ i „rasta“. Kada je bivši neonacistički sabornik Pernar ovoga proljeća pitao je li zaista bitno hoće li nečija baka živjeti dan, mjesec ili godinu dulje, završio je pod opravdanim udarom politike i medija. Niti pola godine kasnije vlade i mediji čitavog svijeta – pa tako i Hrvatske – njegovu su nečovječnu ideju sprovele u djelo. Samo potiho, ispod radara, pod maskom brige i stručnosti.

No mora li biti tako? Jasno i glasno: NE! Ne postoji objektivan razlog zašto ne bismo mogli privremeno zaustaviti sve osim esencijalnih industrija i usluga. Kao globalno društvo proizvodimo i više nego dovoljno za normalan život, a bezbrojni se sati uludo troše na beskorisne poslove. Beskorisne, osim za stvaranje profita. Profita od kojega obični radnici i njihove obitelji nemaju baš ništa. Osim, možda, zaraze.

Zvuči utopijski? Nipošto. Korak od proizvodnje za profit do proizvodnje za zadovoljavanje potreba potreban nam je više nego ikada prije. Kapitalizam nas vodi u sve veće katastrofe i smrt, a jedino je rješenje komunizam.

***

HRVATSKA

Štrajk u zadarskoj menzi

Ovih je dana završio gotovo jednomjesečni štrajk radnica i radnika u zadarskoj studentskoj menzi. Štrajk je započeo sredinom listopada zbog propasti kolektivnih pregovora. Citirat ćemo dio otvorenog pisma sindikata rektorici Sveučilišta u Zadru:

„Tijekom lockdowna kolektivni pregovori su stavljeni u mirovanje; po prestanku oni su nastavljeni, s tim da je sindikat izmijenio svoje zahtjeve na način:
1. odustali smo od svih prethodno traženih povećanja,

2. predložili poslodavcu da sam predloži koje vrijednosti je spreman po pojedinim stavkama uvrstiti u Kolektivni ugovor,

3. izrazili smo jasnu spremnost pregovarati i o smanjenju prava na određeni rok (ukoliko se mora) uz uvjet da se to odnosi na sve zaposlenike, pa i na Upravu.

Odgovor koji smo dobili nas je šokirao i uvrijedio i to iz razloga što Poslodavac nije došao s predloženim novčanim vrijednostima (pa makar oni bili i manji od postojećeg) nego je predložio da odredbe o visini plaće izbacimo iz Kolektivnog ugovora i to na način da oni ne bi uopće željeli pregovarati niti o visini vrijednosti boda, nego bi oni određivali.

Ne žele prihvatiti da drugi važan element za ugovaranje plaće, a to je broj bodova iz sistematizacije, bude uvršten u Kolektivni ugovor, jednom riječju o plaći se ne žele dogovarati nego je žele određivati.“

Štrajk je, dakle, u osnovi vođen iz principa – principa da se o promjenama kolektivnog ugovora mora pregovarati s radnicima. Uprava Agencije za studentski standard, preko koje su radnice bile zaposlene, nije htjela pristati ni na takav minimum minimuma.

Kako bismo dodatno naglasili katastrofalne uvjete rada u Agenciji, možemo spomenuti da je prema kolektivnom ugovoru Agencija mogla svoje zaposlenike slati na radna mjesta izvan menze bez prijenosa radnog ugovora. Ovim se štrajkom i takvo postupanje pokušalo zaustaviti.

Međutim, štrajk u konačnici nije polučio željene rezultate. Zaposlenici Sveučilišta u Zadru nisu pružili podršku radnicama, a studentski je odgovor bio vrlo dvosmislen. S jedne strane, studenti su na početku štrajka simboličkim akcijama pružali podršku štrajkašicama, ali su istovremeno izražavali zadovoljstvo radom menze koju su održavali štrajkolomci. Pred kraj štrajka studenti su (na tko zna čiji poticaj) počeli potpisivati peticiju kojom su pozivali radnice da se vrate na posao. Ovakav je manjak solidarnosti zapanjujuć, ali nažalost očekivan, budući da mladi u Hrvatskoj uglavnom ne shvaćaju kako funkcioniraju štrajkovi i druge radničke borbe. Nešto na čemu se mora poraditi!

Pritisci uprave Agencije i samog Sveučilišta također su pomogli u narušavanju radničkog jedinstva, pa otprilike polovica radnika/ca nije niti stupila u štrajk. Medijska pokrivenost van Zadra i nekih studentskih portala je bila vrlo slaba.U konačnici postaje jasno da uspjeh ovakvih „malih“ štrajkova ponajprije ovisi o ujedinjenosti radnika na radnom mjestu, a potom i o solidarnosti radnika zaposlenih u srodnim ili inače bliskim aktivnostima – u ovom slučaju radnika Sveučilišta, bez obzira na stručnu spremu.

Novi je sindikat u svrhu nadoknade izgubljenih plaća otvorio štrajkaški fond, čije podatke za uplatu možete pronaći na web-stranici Novog sindikata.

Kršenje zakona o radu (Zagreb)

Radnici i radnice triju ugostiteljskih objekata u centru Zagreba – slastičarnice Pingu Gelato u Tkalčićevoj i Radićevoj ulici te gostionice Tip-Top u Gundulićevoj ulici – spore se s direktorom H. Šimunićem oko kašnjenja i neisplate plaća i neispunjavanja zakonske obveze dostave obračuna plaća.

Slučaj je prijavljen državnim institucijama koje nisu reagirale u predviđenom roku. Radnice i dalje ustraju u svojim potraživanjima, a mi apeliramo na sve da iskažu solidarnost i bojkotiraju navedene objekte do ispunjenja radničkih zahtjeva. Solidarno do pobjede!

Porast broja beskućnika u Hrvatskoj

U posljednjih je nekoliko godina broj beskućnika u Hrvatskoj u stalnom porastu. Udruge beskućnika i socijalni radnici upozoravaju da je službeni broj od 350-500 beskućnika na razini RH premalen, te da se realan broj kreće oko nekoliko tisuća, od čega barem 1000 samo u Zagrebu!

Epidemiološke mjere koje ne mare za probleme beskućnika, oštećenja od potresa i nadolazeća zima predstavljat će borbu za život stotinama naših sugrađana.

Kažnjavanje radnika zbog samoizolacije (Međimurje)

Savez samostalnih sindikata Hrvatske je krajem listopada reagirao na teror nad radnicima u međimurskoj tvrtki Tehnix. Direktor spomenute tvrtke naredio je da se radnicima u samoizolaciji oduzima 10% plaće, te da će izolaciju provoditi u hotelu u vlasništvu firme. Ovakvo je kažnjavanje radnika zbog pridržavanja epidemioloških mjera gotovo začuđujuće zlonamjerno, no u osnovi se radi o logičnoj posljedici kapitalističkog poslovanja. Dodatno se možemo zapitati dobiva li i ovaj „poslodavac“ državnu financijsku potporu za izrabljivanje radnika u kriznim vremenima?

SSSH je zbog ove blatantne diskriminacije podnio pritužbu pučkoj pravobraniteljici, a obavješteno je i nadležno ministarstvo.

Iz povijesti – štrajk željezničara 1993.

Sindikat strojnog osoblja Hrvatske pozvao je radnike HŽ-a u štrajk početkom rujna 1993. godine zbog nepoštivanja odredbi kolektivnog ugovora i neisplate plaća. Hrvatska država je reagirala uvođenjem radne obveze i mobiliziranjem predsjednika štrajkaškog odbora, čime je štrajk bio ugušen.

***

EUROPA

Štrajk radnika iz Indije (Srbija)

Oko 40 građevinskih radnika iz Indije sredinom je kolovoza štrajkalo u Kraljevu zbog neisplate plaća i nehumanog smještaja koji im je organizirao poslodavac, Građevinsko poduzeće Nikolić.

Radnici tvrde da su usred ljeta živjeli u montažnim barakama i malim kontejnerima bez klime, u lošim sanitarnim uvjetima. Radnici su štrajkom i štrajkom glađu potraživali i isplatu 4 zaostale plaće, kao i plaćenu kartu za povratak u Indiju.

Nakon nekoliko dana postignut je dogovor kojim će se radnicima isplatiti jedna zaostala plaća i osigurati povratak u Indiju uz plaćeni test na koronavirus, što se i ostvarilo u narednim tjednima.

Izrabljivanje privremenih radnika iz Azije već je nekoliko godina goruće pitanje u Srbiji. Prošle su godine tako zbog neisplate plaća i iliegalnog postupanja poslodavca štrajkali radnici iz Indije zaposleni na izgradnji autoputa na prometnom koridoru 11. (Više o tome možete pročitati u našoj analizi prošlogodišnjih događaja u regiji: Hrvatska, Srbija, Slovenija).

Štrajk čistačica u Italiji

Oko 600.000 talijanskih čistačica i čistača stupilo je u jednodnevni štrajk 13. studenog. Štrajk je organiziralo nekoliko sindikata, a uzrok mu je odbijanje kolektivnog pregovaranja od strane poslodavaca.

U vrijeme pandemije koronavirusa postalo je sasvim jasno da su čistačice i čistači esencijalni radnici bez čijeg se mukotrpnog i često opasnog rada ne bi mogli nositi s današnjom krizom. Samim čistačicama i čistačima je to, naravno, oduvijek bilo jasno. Usprkos tome, oni su i dalje kronično potplaćeni. Riječima jedne od čistačica iz Italije:

„Tijekom pandemije, tražili su da dezinficiram sobe za intenzivnu njegu oboljelih od virusa Covid-19, što nije bilo lako. Dezinfekcija takvog okruženja znači raditi sa zaštitom koja ograničava pokrete, sprečava disanje i stvara anksioznost zbog straha od pogrešaka. Unatoč tome što nas veličaju kao ključne radnike, naš rad nije vrednovan tijekom pandemije: zarađujemo 5€ po satu, a nijedna firma nam nije dala bonus ili povišicu.“

U sličnoj, ako ne i goroj situaciji nalaze se čistačice u Hrvatskoj, uz česte neplaćene prekovremene, neisplatu dodatka za rad blagdanima, često katastrofalne uvjete rada itd.

Štrajk prometnih radnika (Italija)

U Italiji nisu štrajkale samo čistačice – 22. listopada u jednodnevni su generalni štrajk upozorenja stupili i prometni radnici. Štrajkali su radnici zaposleni u svim oblicima prometa: zračnom, željezničkom, cestovnom i morskom, kao i radnici u javnom prijevozu. Štrajk je uglavnom organizirao sindikat SiCobas, a traži se povećanje plaća, kompenzacija za troškove putovanja na posao i jačanje uloge sindikata u pregovorima o kolektivnom ugovoru.

Val nezadovoljstva u Njemačkoj

Korona-kriza pogađa radnike i u Njemačkoj, motoru europskog gospodarstva. Poslodavci (državni i privatni) namjeravaju zamrznuti ili čak smanjiti plaće u javnom sektoru, zbog čega diljem Njemačke izbijaju prosvjedi i štrajkovi. Krajem listopada su organizirani štrajkovi upozorenja u javnom prijevozu, vrtićima, odlagalištima otpada itd.

Jedan od najvećih njemačkih sindikata, Verdi, u ovoj situaciji igra sumnjivu ulogu, pokušavajući smiriti rastuće nezadovoljstvo radnika i pristajući na kompromisna rješenja.

***

SVIJET

Izbori u SAD-u: novo-staro

Svaki predsjednički izbori u SAD-u predstavljaju svojevrsni cirkus praznih obećanja, sumnjive retorike i medijske histerije koji se ponavlja svake 4 godine. Ove je godine taj cirkus trajao još duže. Zapravo, zbog ego-tripa Donalda Trumpa, sredinom studenog 2020. još uvijek traje!

Nakon višednevnog prebrojavanja glasova postalo je jasno da će budući predsjednik SAD-a biti demokrat Joe Biden. Biden je mainstream karijerni političar koji je u svojoj dugoj karijeri pomogao donijeti mnogo anti-radničkih i rasističkih zakona (poput po zlu upamćenog kaznenog zakona iz 1994.), a podržavao je i američke vojne intervencije u Afganistanu, Srbiji i Iraku, koje su odnijele desetke tisuća života.

Trumpova administracija je izbacila na vidjelo svu trulež američke politike, pa od Bidena možemo samo očekivati da tu trulež opet zamaskira. Nove vojne intervencije se čine sasvim mogućima, američki radnici (posebice imigrantski) neće osjetiti promjenu, a industrija oružja je ionako plaćala kampanje obojici kandidata – ona nikad nije ni bila zabrinuta.

***

Tko smo?

Kontra klasa je socijalistički kolektiv baziran u Zagrebu. Sudjelujemo u radničkim borbama u zagrebačkoj regiji te kroz ostvarene kontakte s radnicama i radnicima analiziramo protekle borbe, kako bismo mogli učiti na vlastitim pogreškama.

Osim direktnim aktivizmom, bavimo se i teoretskim radom analize suvremenog društva u suradnji s drugovima i drugaricama iz regije i svijeta. Kapitalizam je i dalje vladajući ekonomski sistem i gura čovječanstvo sve dublje prema ponoru ekološke katastrofe, novim ratovima i sve gorim radnim uvjetima. No, ako ga želimo nadvladati i zamijeniti pravednijim sustavom – socijalizmom – u čijem srcu nije profit, već ispunjavanje ljudskih potreba, moramo ga moći i razumjeti.

Kao internacionalisti zalažemo se za međunarodno jedinstvo radničke klase u njenoj borbi protiv kapitala, bez obzira na nacionalne, religijske ili druge granice. Ako je kapital internacionalan, takva mora biti i radnička klasa. Pridruži nam se!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *