Analize Prijevodi

Hal Draper: “Drug” Tito i Četvrta internacionala

Hal Draper (1914-1990) bio je jedan od najznačajnijih predstavnika poslijeratnog trockizma u SAD i rođeni brat poznatog povjesničara komunizma Teda Drapera (1912-2006). Draper je smatrao Sovjetski Savez i njegove satelite u Istočnom bloku za državno-kapitalističke sisteme, i cijela njegova karijera bila je posvećena ideji “socijalizma odozdo,” razrađene u njegovom poznatom pamfletu “Dvije duše socijalizma.” Smatrao je da je istinski socijalizam pitanje oslobođenja radničke klase odozdo, bez posredništva i nametanja od strane autoritarnih državnih struktura, što je karakteriziralo i socijaldemokraciju i staljinizam, koje je vidio kao dvije strane iste medalje.

Naravno, Draperova perspektiva nije naša perspektiva. Draper je cijeli politički život posvetio obrani pozicija koje je smatrao “autentično” trockističkim, nerijetko od samog Trockog, a kasnije uglavnom od nesuđenog “američkog Lenjina” J.P. Cannona i vlastitog mentora M. Shachtmana. Svim trockističkim strujama je zajednička konfuzija oko socijalističkog društva, odnosno izjednačavanje državnog vlasništva, monopola na vanjsku trgovinu itd., i – za neke trockiste – demokratskog načina odlučivanja sa socijalizmom. U tom smislu trockistički “socijalizam” je vrsta kapitalističkog društva. Tekst objavljujemo kao zanimljivost, bez implikacija političke podrške. ~ Kontra klasa

Now ’tis the spring, and weeds are shallow-rooted;
Suffer them now, and they’ll o’ergrow the garden,
And choke the herbs for want of husbandry.
  • Henry VI, 2: III, i.

Galopirajuća politička degeneracija rukovodstva IV. internacionale nastavlja se ustaljenim ritmom. No, njihov posljednji proizvod predstavlja novo dno čak i za ove vrle teoretičare. Kao prvo, više se ne može objasniti isključivo političkim idiotizmom.

Referiramo se na Otvoreno pismo Kongresu, Centralnom komitetu i članovima Komunističke partije Jugoslavije, potpisano od strane Međunarodnog sekretarijata Četvrte internacionale.

Ovaj jezivi dokument dosegao je nove razine staljinotropizma – nove razine, naravno, za ljude koji sebe nazivaju „trockistima“; štoviše, „ortodoksnim trockistima.“ Istina, nije stigao iz vedra neba: bio je donekle nagoviješten političkom podrškom tih istih ljudi staljinistima na prošlim izborima u Italiji i drugdje, kao i čitavom putanjom njihove političke devolucije.

Jugoslavija kao „kapitalistička država“

Or, as philosophers, who find
Some favorite system to their mind,
In every point to make it fit,
Will force all nature to submit.
  • Jonathan Swift

Par preliminarnih informacija će nam biti od koristi prije nego što predstavimo sam pièce de resistance. Na 2. kongresu Četvrte internacionale, održanom svega nekoliko mjeseci prije nego što je Titova eksplozija osupnula naše protagoniste, donesena je rezolucija o prirodi ruskih satelitskih država u Istočnoj Europi, uključujući Jugoslaviju (tzv. glacis ili tampon-države).

Sudionici kongresa bili su suočeni s teškim problemom. Prema njima, sama je Rusija (degenerirana) radnička država – pri čemu je kriterij njena nacionalizirana ekonomija. No, što ćemo onda s Jugoslavijom i drugim satelitima u kojima postotak nacionalizirane industrije iznosi između 60 i 90%? Po svoj logici, i koristeći iste kriterije, Kongres je i ove države trebao nazvati „radničkima.“ Ali takav su zaključak odbacili – odlučno i bez rasprave!

Objašnjenje te nedosljednosti je također vrlo očito. Priznati da je Jugoslavija (uzet ćemo ju kao primjer za sve navedene države) sada „radnička država“ značilo bi priznati da se ondje odvila socijalna revolucija – socijalna revolucija koju nije provela radnička klasa i koja nije bila provedena pod revolucionarnim socijalističkim vodstvom, već revolucija koju su birokratski uvezli staljinistički totalitaristi. Iz navedenoga bi se morao izvesti zaključak da je staljinizam – uza sve svoje neukusne karakteristike – sposoban širiti međunarodnu revoluciju i rušiti kapitalizam, pri tom uspostavljajući radničke države.

Ali ako staljinizam ima tu revolucionarnu misiju – čak i ako tu misiju ispunjava metodama koje nam se ne sviđaju – gubi se historijska svrha postojanja nezavisne revolucionarne partije, te ona svakako nema nikakvu budućnost. U najboljem slučaju možemo se nadati ulozi demokratske opozicije ili demokratskog krila unutar staljinističkog vala budućnosti, te mu pomagati u njegovoj revolucionarnoj ulozi, istovremeno pokušavajući izgladiti ili primiriti njegove neugodne karakteristike.

Kako bi se izbjegla ova teška, ali neizbježna dedukcija iz njihove službene pozicije, s dnevnog reda kongresa IV. internacionale naprosto se skinulo stvarnost i logiku, te na njihovo mjesto postavilo sljedeće zaključke:

U „tampon“-zemljama država ostaje buržoaska: (a) Jer državna struktura ostaje buržoaskom; … (b) Jer funkcija države ostaje buržoaska. Dok radnička država brani kolektivno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju koje je niknulo iz uspješne socijalističke revolucije, države „tampon“-zemalja brane vlasništvo koje, usprkos njegovim raznolikim i hibridnim formama, ostaje fundamentalno buržoaskog karaktera. (…)

Dakle, dok održava buržoasku funkciju i strukturu, država „tampon“-zemalja istovremeno predstavlja i ekstreman oblik bonapartizma. (…)

[Fourth International, lipanj 1948., str. 119]

Nadalje:

Iz buržoaskog karaktera države u „tampon“-zemljama slijedi potreba za nasilnim uništenjem njene birokratske mašinerije, kao neophodan preduvjet za pobjedu socijalističke revolucije u tim zemljama.

[Quatrieme Internationale, ožujak-svibanj 1948., str. 39]

Rezolucija dalje govori o „staljinističkoj policijskoj diktaturi u tim zemljama.“ Malo kasnije izvodi nekoliko konkretnih političkih zaključaka:

Naša strategija mora biti određena činjenicom da u tim državama kapitalizam još uvijek postoji bok uz bok s eksploatacijom od strane staljinističke birokracije. Kapitalistička priroda tih zemalja nalaže nam nužnost najstrožeg revolucionarnog defetizma u slučaju rata.

[Fourth International, str. 121]

I konačno – sentiment koji nam posebno valja imati na umu dok budemo čitali Otvoreno pismo:

Isto tako, od ruskih okupacijskih snaga ili od pro-staljinističkih vlada, koje su u potpunosti reakcionarne, ne zahtijevamo eksproprijaciju buržoazije, uspostavljanje stvarnog monopola na stranu trgovinu, efektivnu borbu protiv špekulacije i crnog tržišta.

[ibid, str. 121]

Da zaključimo:

  1. Satelitske države su kapitalističke države.
  2. Te su kapitalističke države također i „policijske diktature“ i „ekstreman oblik bonapartizma“ – to jest, prevedeno, one su fašističke države.
  3. Te kapitalističko-fašističke državne mašinerije predvođene staljinistima moraju biti uništene nasilnim putem (to jest, ne mogu biti reformirane) i to je „neophodan uvjet“ za socijalističku revoluciju.
  4. Te se staljinistima dominirane kapitalističko-fašističke države ne smije braniti ni u kakvom ratu. Ne samo da je u slučaju rata potrebno provoditi politiku revolucionarnog defetizma, nego najstrožeg revolucionarnog defetizma. Ovo, naravno, vrijedi u slučaju sukoba između jedne od tih zemalja i neke druge kapitalističke države. Ali ako je tome tako, tada u slučaju sukoba s radničkom državom (recimo, Rusijom) politika revolucionarnog defetizma ne bi smjela biti samo „najstroža“, već – koja bi riječ bila najprikladnija? – beskompromisna i najkruća moguća… Zapravo, ne bi se ni radilo o običnom revolucionarnom defetizmu, nego o vojnom defetizmu i provođenju sabotaže u domovini.
  5. Od tih se država ne zahtijevaju (kamoli predlažu, a još manje mole!) nikakve progresivne antikapitalističke mjere, barem ništa više no što bi socijalisti takve mjere zahtijevali od nacističke Njemačke. Upravo suprotno. Sjećamo se kako je nedugo prije izbijanja Drugog svjetskog rata, prije nego što je linija narodnog fronta bila torpedirana Paktom Hitler-Staljin, Komunistička partija Italije započela kampanju apeliranja na „poštene“ fašiste da natjeraju Mussolinija na ispunjavanje njegova izvornog demagoškog antikapitalističkog programa – i sjećamo se s kakvim smo skandaliziranim gađenjem ukazivali na taj pokušaj kao na dokaz dubine do koje je potonuo staljinistički pokret.

Sastavljanjem Otvorenog pisma svaka je od ovih pet točaka bačena kroz prozor na sasvim neceremonijalan način. Jedva da vrijedi potrošiti koju rečenicu pitajući se kako se jedan izvršni komitet usuđuje učiniti ovako nešto svega par mjeseci nakon što je „svjetski kongres“ (pod njihovim vodstvom!) uspostavio liniju. Naši su junaci očito od staljinista upili nešto više od same politike.

U svakom slučaju, ovo je bila linija koju su usvojili naši „ortodoksni trockisti“ nasuprot kukavičkim pokušajima sitnoburžujskih revizionista i drugih podlaca da ih odvuku s puta vrline.

Mali kameleon

The small chameleon has the knack
Of turning blue or green or black,
And yet, whatever hue he don,
He stays a small cha-me-le-on.
  • Samuel Hoffenstein

Navedena analiza i linija po pitanju satelitskih država jedva da je bila postavljena kad su je jugoslavenski događaji doveli pred prvi ispit. Kakav je stav trebalo zauzeti, u skladu s odlukama rezolucije?

Jugoslavensko-ruski prekid predstavljao je sukob između kapitalističke zemlje s jedne strane i „radničke države“ s druge (da iskoristimo termine IV. internacionale). Protiv „radničke Rusije“ se postavila država čija je buržoazija očuvala „svoje temeljne društvene privilegije,“ država u kojoj su još postojali „kapitalistički proizvodni odnosi“ itd., kako smo već mogli pročitati. Čini se da nije trebalo biti nikakve sumnje oko toga na čijoj su strani trebale biti simpatije Četvrte internacionale – s Rusijom protiv Tita.

Zapravo, na ovoj bi se osnovi mogao iskonstruirati argument kojim bi se tvrdilo da je rezolucija „predvidjela“ neki sličan raskol, jer ona na nekoliko mjesta spominje jačanje otpora ruskoj dominaciji od strane buržoazija satelitskih država (vidi posebice točku 21 rezolucije). Iz točke u točku, rezolucija nas uvjerava da buržoazija ponovno staje na noge, da privlači seljaštvo i sitnu buržoaziju, itd. Što bismo drugo mogli, dakle, nego zaključiti da je Tito kapitulirao pod pritiskom jugoslavenske buržoazije i da ga ona gura prema raskidu sa stranim ugnjetačima? Ako ikakav stav jasno slijedi iz rezolucije, onda je to upravo ovaj: osuda Titovog raskola kao buržoasko-restoracionističkog poteza.

Ali naši su teoretičari, umjesto da stanu iza svojih uvjerenja, u rezoluciji vidjeli tek vježbu apologije. Jugoslavija je već na prvom mjestu bila proglašena kapitalističkom državom samo kako bi se izbjegao neugodan zaključak, onaj o teoriji birokratskog puta do socijalne revolucije. Sada se, pak, kako bi se izbjegao drugi neugodan zaključak – podrška Staljinu protiv Titovih pobunjenika – mora odbaciti čitava fantastična struktura na kojoj se temeljila prva apologija. Ljuljajući se s jedne na drugu stranu pod utjecajem stvarnih događaja, konačno su udarili licem o pod.

Američki Militant, organ Socijalističke radničke partije (sljedbenika Jamesa Cannona), 29. je lipnja bio suočen s istim problemom kao i Daily Worker[1]: kako se nositi s događajem koji nije bio u skladu s ranijim postavkama? Njegova je prva reakcija bila:

1. Ovo je samo sukob dvaju suparničkih diktatora

Tito i Staljin žele da radnici biraju između njih. (…) Bez obzira na to što Tito i Staljin željeli, radnici će zasigurno odbaciti zamku izbora između tipa zlatnog gajtana nošenog u Beogradu i onog kojeg preferira Staljin u Kremlju.

[Militant, 19. srpnja]

2. Tito nije trockist, ogorčeno su nam objašnjavali. Nesvjestan da govori o „drugu“ Četvrte internacionale, John. G. Wright otišao je u detalje:

Tito ne zna nijedne druge političke škole osim staljinizma. Ruke ovog sumnjivog avanturiste pune su krvi stotina jugoslavenskih trockista i drugih militanata koje je ubio tijekom građanskog rata u Jugoslaviji. Još je 1928. započeo svoju službu kao krvnik Staljinovih političkih protivnika. (…) Njegova je specijalnost svuda bila čišćenje „trockista.“ Upravo je zbog te uloge voljnog oruđa GPU-a Titu bilo dopušteno da se uspne do vrha.

[Militant, 6. srpnja]

Zapamtimo ovaj istinit opis „druga“ Tita. On nije niti izašao iz tiska, a Međunarodni je sekretarijat Četvrte internacionale već slao svoje prvo ljubavno pismo, Otvoreno pismo od 1. srpnja, dva tjedna nakon kojega je uslijedilo i duže pismo koje smo ranije spomenuli.

Ljubavno pismo Titu

It seemed to Jurgen that King Smoit evinced embarrassment, but it is hard to be quite certain when a ghost is blushing.

  • Brunch Cabell

Prva stvar koja socijalistu upada u oči dok čita ovo pismo okrvavljenom beogradskom totalitarnom diktatoru jest njegov ton. Otvoreno pismo od 1. srpnja, kratko kakvo jest, upravo odiše njime u sažetoj formi:

Drugovi: (…)

Službeni tisak komunističkih partija želi vas utopiti u bujici kleveta i uvreda (…) istim sistemom klevetničkih kampanja koji je u prošlosti uništio toliko vrijednih snaga radničkog pokreta. (…) Sada možete razumjeti (…) pravo značenje Moskovskih procesa. (…)

U svojim rukama držite veliku moć, samo ako budete imali snage da ustrajete na putu socijalističke revolucije i njenog programa. (…) Nastavite s vašom borbom! (…) [Četvrta internacionala] vam u ovoj prvoj poruci ne želi pisati o stvarima oko kojih kojih bismo vas morali kritizirati, bilo da se radi o vašoj prošlosti ili o skorijim događajima. Radije bismo skrenuli pozornost na mogućnost koju otvara vaš otpor – mogućnost uspješnog otpora revolucionarne radničke partije protiv kremaljske mašinerije (…).

Živjela jugoslavenska socijalistička revolucija!

Kako blago, kako drugarski! Teško se uopće prisjetiti da su ovi sladunjavi tonovi upućeni staljinističkoj partiji koja upravlja policijskim režimom, partiji koja predstavlja birokratizirani aparat jednog iskusnog krvnika GPU-a!

Primijetite referencu na „klevete i uvrede“ od strane Informbiroa. Drugo Otvoreno pismo započinje upravo daljnjim udaranjem u tom ritmu: „Oni [Informbiro] optužuju vašu partiju za „manjak demokracije,“ (…) bez da vam daju priliku da se obranite.“ Koje klevete? Radi se, izgleda, o informbirovskoj osudi Titovog „turskog“ režima! Je li to kleveta, odnosno neistina? U čitavom pismu nema ni slova koje bi proturječilo ovoj auri gnjevnog odbacivanja „kleveta“ protiv Titovog časnog imena (osim ako netko neće tvrditi da je takav kasniji ulomak u kojemu se KPJ pristojno moli da se demokratizira!).

Očekujemo i da nam se kaže kako ovo čudovišno pismo nije „zaista“ adresirano Titovim gangsterima, nego „poštenim radnicima“ u jugoslavenskoj staljinističkoj partiji. Vidjet ćemo i druge razloge zbog kojih se toj tvrdnji možemo smijati, ali za sada možemo pitati: ako pismo nije upućeno diktatoru i njegovoj bandi, nego „poštenim radnicima,“ čemu onda tako delikatan ton? Čemu potpuni i kompletni propust da se denuncira (u redu, barem kritizira) činjenica da je Titova partija birokratizirana kreacija tajne policije, baš kao i svaka druga staljinistička partija u Istočnoj Europi?

Imamo dovoljno prostora da citiramo samo najgore dijelove Otvorenog pisma, pri čemu upozoravamo da je potrebno cjelovito čitanje kako bi se osjetio puni okus njegovog ulizivačkog laskanja.

1. Četvrta internacionala obećaje da će igrati đavoljeg advokata:

[Četvrta internacionala] poziva komunističke radnike svih zemalja da pošalju svoje delegacije u Jugoslaviju, kako bi na licu mjesta mogli provjeriti politiku vaše partije. Sutra će objaviti vaše dokumente na dvadeset različitih jezika, jer komunisti ne mogu tolerirati da se militantima sudi bez saslušanja. Moli vas da dopustite delegaciji njenog rukovodstva [4. int.] da prisustvuje vašem kongresu, da stvori kontakte s jugoslavenskim komunističkim pokretom i oformi jake bratske veze s vama, koje mogu biti samo od koristi svjetskom komunističkom pokretu.

2. Predstavlja Titovu partijsku mašineriju kao okosnicu okupljanja revolucionarnih radnika, kao odlučujuću silu za provođenje revolucije u zemlji:

Vaš izbor će odlučiti sudbinu vaše zemlje i njenog proletarijata u narednim godinama, ako ne i desetljećima (…).

Ako nastavite ovim putem [ako kapitulirate pred američkim imperijalizmom], sav rad koji provodi vaša partija bit će osuđen na potpunu propast. [Smjer koji mi predlažemo] će vam dozvoliti da izdržite dok čekamo nove masovne borbe, te će ih stimulirati i s njima konačno pobijediti.

Već smo citirali ranije poticaje da „pronađu dovoljno snage da ustraju na putu socijalističke revolucije i njenog programa.“

3. Pismo govori titoistima da pred njima stoje tri puta, tri moguća izbora. Oni su: kapitulacija pred zahtjevima Informbiroa; pokušaj balansiranja između zapadnog imperijalizma i Rusije, ili čak predaja zapadnom imperijalizmu; te (jedini ispravan put) „povratak lenjinističkoj koncepciji socijalne revolucije.“ Međutim, pismo ne spominje još jedan mogući izbor, put ili perspektivu: upravo onu perspektivu koju za sebe predlažu sami Titovi staljinisti.

Ovaj primjer gluposti je toliko tipičan za protagoniste naše priče da tu moramo malo pauzirati. Svi znaju, osim Međunarodnog sekretarijata, da je put koji su titoisti za sebe izabrali upravo sljedeći: ne kapitulaciji pred zahtjevima Informbiroa; ne predaji zapadnom imperijalizmu; i ne balansiranju između istoka i zapada. Oni jasno daju do znanja da je njihov put onaj ostanka unutar ruskog bloka u svojstvu nezavisnog partnera. Može se argumentirati da je tako što nemoguće, da im Rusi neće dopustiti takav potez itd., no činjenica je da je upravo to i ništa drugo smjer prema kojemu su titoisti okrenuti. A upravo tu opciju Otvoreno pismo ne spominje niti kao mogućnost, a kamo li kao već odlučeni izbor!

Zveket lanaca

... can it be that ye
Have wasted inspiration on dead cars,
Dulled with the too familiar clank of chains?
  • James Russell Lowell

4. Otvorili smo pitanje je li Otvoreno pismo upućeno Titovoj birokraciji ili „poštenim komunističkim radnicima“ i protiv Titove birokracije. Pokušajmo zanemariti činjenicu da u pismu nema niti jedne riječi koja bi naglasila razliku između to dvoje, budući da će nam biti odgovoreno da je to ipak pitanje diplomacije (diplomacije s totalitarnim krvnikom!). Ali Pismo se izričito protivi promjeni rukovodstva!

Među vama zasigurno ima militanata koji smatraju da je u trenutnim okolnostima poželjno javno se ispričati i prihvatiti „kritiku“ Informbiroa, pa čak i promijeniti vaše rukovodstvo. (…) Takva bi odluka, prema našem mišljenju, predstavljala nepopravljivu i tragičnu grešku. (…) Zajedno s vašim trenutnim rukovodstvom, oni [Informbiro] bi u potpunosti eliminirali sav kadar sposoban za ikakvo samostalno mišljenje. (…)

Naravno, pitanje „promjene rukovodstva“ se ovdje povlači u vezi s kapitulacijom pred zahtjevima Informbiroa, ali nigdje se nije ni najmanje natuknulo da bi neka vrsta promjene u rukovodstvu ipak mogla biti od koristi „poštenim radnicima.“ Upravo suprotno, „trenutno rukovodstvo“ se grupira zajedno sa „svim kadrom sposobnim za ikakvo samostalno mišljenje“!

„Pošteni radnici“ – to jest, obično članstvo partije – uzimaju se u obzir malo kasnije, no ne kao sila koju treba usmjeriti protiv Tita kako bi se partija vratila „lenjinističkoj koncepciji,“ već kao prepreka toj mogućnosti.

Ne skrivamo činjenicu da će takva politika [povratak lenjinizmu] naići na goleme prepreke u vašoj zemlji, pa čak i unutar vaših vlastitih redova. Bit će potrebna potpuna reedukacija vaših kadrova [aktivnih militanata] u duhu pravog lenjinizma.

Ovo je jedina prepreka koju se spominje – potreba za reedukacijom običnog članstva partije. No, tko će ih reeducirati?

Naravno, upravo partijsko rukovodstvo kojemu je pismo i upućeno. Bi li „povratak lenjinizmu“ uništio čitavu birokratsku, staljiniziranu strukturu Komunističke partije Jugoslavije na kojoj Tito počiva? Ne, tvrdi Otvoreno pismo, samo će vas ojačati!

Nije potrebno pokrenuti samo široku kampanju reedukacije, nego i period diskusije i slobodnog izražavanja za sve radnike. (…) Vaša partija nema razloga strahovati od takvog razvoja događaja. Povjerenje masa u partiju samo će narasti i ona će zaista postati kolektivni izraz interesa i osjećaja proletarijata ove zemlje.

Četvrta je internacionala učinila puni krug i vratila se u dane Lijeve opozicije, kada je trockistički pokret svojim zadatkom smatrao reformiranje komunističkih partija, odnosno spašavanje komunističkih partija od njih samih.

5. Upravo ovaj „lijevo-opozicijski“ pristup objašnjava nastanak tako nepojmljivih odlomaka poput sljedećeg.  Pišući o opasnosti od kapitulacije zahtjevima Informbiroa:

Takva bi odluka zadala još teži udarac međunarodnom komunističkom pokretu. U svakoj bi zemlji najhrabriji i nezavisni komunistički militanti bili prisiljeni ušutjeti. Najservilniji elementi bi posvuda pobijedili.

Zaista, Četvrta se internacionala mentalno vratila u dane kada su se Staljin i Trocki još borili za prevlast u Kominterni! Drugovi iz Međunarodnog sekretarijata, pitamo vas: postoji li država na ovome svijetu u kojoj „najservilniji elementi“ još uvijek nisu trijumfirali u komunističkim partijama? U kojoj zemlji „najhrabriji i nezavisni militanti“ (što bi, pretpostavljamo, trebali biti zaista revolucionarni radnici) još uvijek nisu prisiljeni na šutnju u komunističkim partijama – i to na šutnju sličniju onoj mrtvaca nego gluhonijemih? Ili je fraza o „svakoj zemlji“ trebala upućivati na Jugoslaviju, u kojoj Tito, Kardelj, Đilas, Ranković i kompanija predstavljaju „najhrabrije i nezavisne militante“?

6. Drugovi iz jugoslavenske KP, kaže Otvoreno pismo, demokratizirajte sebe i svoju partiju!

Komiteti Fronta moraju postati organi zaista izabrani od strane gradskog i ruralnog radništva. (…) Moraju postati pravi državni organi i preuzeti mjesto postojećih hibridnih organa, koji predstavljaju relikte buržoaskog državnog aparata. [itd. itd.]

Kako samo delikatno naši protagonisti u svojoj privatnoj rezoluciji plešu oko potrebe da državu opišu kao „kapitalističku“! Postojeći državni organi su… relikti buržoaskog državnog aparata – čime se implicira da je buržoaski državni aparat stvar prošlosti. Moramo biti sretni što imamo pristup privatnim rezolucijama Četvrte internacionale, koje nam pomažu shvatiti da je sve ovo… diplomacija? Bismo li od prosca Borgijine ruke očekivali da ju napada zbog njenih sitnih grijeha?

7. I konačno – odlomak kojeg smo čekali suspregnuta daha: diskusija, obećana u Otvorenom pismu od 1. srpnja, „o onim stvarima oko kojih vam moramo uputiti kritiku.“ Prisiljeni smo priznati da takav odlomak zaista postoji. Sastoji se od točno tri rečenice.

Imamo brojne i značajne točke razilaženja s vašom prošlom i trenutnom politikom. U potpunosti se razilazimo s vama po pitanju teorije i prakse „narodne demokracije“ jer ne vjerujemo da između kapitalizma i socijalizma postoji ijedan drugi put osim diktature proletarijata. Vjerujemo da održavanje i propagiranje buržoaskih i sitnoburžoaskih običaja (poput livreja, titula, oficirskih oznaka, ukrasa) može samo izazvati demoralizaciju pravih komunista.

To je sve. To su dvije specifično izdvojene kritike spomenute u pismu vladarima staljinističke policijske diktature pod vodstvom diplomiranog krvnika GPU-a. Bilo bi poprilično izlišno istaknuti da kritika br. 1 neće zadiviti jugoslavenske staljiniste koji su na svom nedavnom 5. kongresu pažljivo objasnili da je, prema njihovom mišljenju, „autoritet naroda“ u njihovoj „narodnoj demokraciji“ upravo bit diktature proletarijata – to jest, da će zadržati tu frazu. Ali ova rečenica u Otvorenom pismu nije ni bila namijenjena impresioniranju ijednog Jugoslavena: ubačena je samo kako bi njeni autori mogli reći: Vidite da nismo u potpunosti nekritični, zar ne? Druga je „kritika“ samo loša šala.

8. Na kraju, Otvoreno pismo ne poziva ni na što manje od jedinstva. Njegov je klimaktički slogan: „Jugoslavenski komunisti, ujedinimo svoje snage u borbi za novu lenjinističku internacionalu!“

Natrag u utrobu

He touches the remotest pole, and in the center weeps
That Man should labor and sorrow, and learn and forget, and return
To the dark valley whence he came, and begin his labors anew.
  • William Blake

Ne trebamo biti pretjerano pronicljivi kako bismo shvatili da autori Otvorenog pisma na njega gledaju kao na vrlo lukav manevar. Čak smo spremni priznati, čisto radi argumenta, da će ono pobuditi simpatije nekolicine staljinističkih radnika (u Francuskoj, Engleskoj ili Belgiji – ne u Jugoslaviji, naravno, gdje nikada neće ni ugledati svjetlo dana!), utoliko što će ih uspjeti uvjeriti da „trockisti“ zapravo nisu toliko daleko od staljinizma koliko su do tada mislili.

Zašto Otvoreno pismo ne govori ništa o zločinima Tita i drugih kolovođa beogradske diktature? Zato što naši lukavi manevristi i sami pokušavaju kapitalizirati na Titovom kultu kojeg je u komunističkim partijama izgradio staljinistički propagandni aparat[2]. Umjesto da jasno odredi liniju demarkacije između Četvrte internacionale i barem rukovodstva jugoslavenskih staljinista, Otvoreno pismo je namjerno i pažljivo napisano upravo tako da stopi to dvoje u umovima zbunjenih staljinističkih radnika u čijim ušima još uvijek odzvanjaju hvalospjevi Titu.

„Lukavi manevar“ je, dakle, jahanje na repu Titove popularnosti. Svrha Otvorenog pisma je, doslovce, uvjeriti ponekog staljinističkog militanta da Četvrta internacionala predstavlja neku vrstu lijevog krila staljinizma i da je se stoga ne treba „plašiti.“ Povijest lukavih manevara ovog tipa dobro je poznata: sami manevristi završe uvjereni u to što pričaju i njihovi vlastiti redovi postaju dezorijentirani.

Staljinotropizam u rukovodstvu Četvrte internacionale naprosto cvjeta. Vidjeli smo koliko je utjecajna gravitacijska sila staljinističkog pokreta na radničku klasu Europe. Jedna od manifestacija te sile – nikako najznačajnija, ali zasigurno najekstremnija – upravo je njen efekt na ovu sekciju trockista.

Bilo bi ispravno, ali površno, usporediti današnji trend razvoja Četvrte internacionale s danima „lijeve opozicije“ iz 1929.-1933.: oni su bili izraz infantilnosti pokreta; ovo je pak fenomen senilnosti. Ili ovako: u tim danima pokret još nije prerezao svoju pupčanu vrpcu; danas naši protagonisti sanjaju o povratku u utrobu.

S ovakvom politikom nemamo ništa zajedničko. Druga je strana iste medalje privlačna sila zapadnog imperijalizma na socijaldemokrate i reformiste. Jedini socijalistički put van iz krize civilizacije ne nalazi se između, već u suprotnosti objema strujama.


[1] Dnevne novine Komunističke partije SAD-a.

[2] Uzmimo primjer iz organa belgijske sekcije Četvrte internacionale. Naslovni članak kaže kako proglasi Informbiroa podsjećaju na jedan od Moskovskih procesa „u kojima smo mogli svjedočiti optužbama na račun poznatih vođa Boljševičke partije, u potpunosti izmišljenim od strane GPU-a.“ Kao da ova usporedba sama po sebi nije bila dovoljna da se na njoj zagrcnu, autori članka odmah nastavljaju: „Međutim, postoji razlika između Titovog slučaja i onog moskovskih optuženika: Tito ništa ne priznaje, već se brani napadom.“ [Lutte Ouvriere, 10. srpnja] Eto ga ispred naših izbečenih očiju, na jasnom francuskom: plemeniti, plemeniti Tito! Ne samo da ga se uspoređuje s Lenjinovim starim boljševicima, nego ga se uspoređuje u njegovu korist! U Beogradu ga i razvikani ulizice zovu samo „heroj Tito.“