O nama

Tko smo?

Kontra klasa je marksistički kolektiv baziran prvenstveno u Zagrebu, s drugovima/drugaricama i simpatizerima/simpatizerkama u ostalim dijelovima Hrvatske i regije, a nastao je kao rezultat višemjesečnih diskusija u kojima su sudjelovali ljudi s cijelog lijevog, socijalističkog dijela političkog spektra. Samo ime – Kontra klasa – ima dva značenja. S jedne strane, ono opisuje naš stav prema trenutnom društvenom uređenju; protivimo se klasnoj podjeli društva i postojanju klasa uopće. Drugo značenje našeg imena, možda očitije ako riječ napišemo zajedno, Kontraklasa, temelji se na ulozi radničke klase u kapitalizmu, odnosno u procesu dokidanja istog. Radništvo, moderni proletarijat, klasa je čiji su interesi suprotstavljeni interesima kapitala i kao takvo u sebi sadrži potencijal za njegovo rušenje; radnička je klasa po prirodi svojeg položaja uvijek kontra vlasti kapitala, ona je kontraklasa.

Što radimo?

Naše aktivnosti mogu se podijeliti na teoretski i praktični dio, premda su te djelatnosti u principu međuovisne. Teorijski rad uključuje objavljivanje članaka vezanih uz suvremeni radnički i socijalistički pokret i strategiju, kao i prevođenje članaka koje su napisali naši drugovi iz cijeloga svijeta, čime nastojimo postaviti smjernice za daljnji praktični rad. Upravo praktični rad predstavlja temelj našeg djelovanja – nastojimo aktivno sudjelovati u radničkim borbama (onoliko koliko nam naša sredstva to dopuštaju), pri čemu nam je cilj pripomoći uspješnom ishodu tih borbi te prikupiti nova iskustva, znanja i kontakte koji bi mogli biti korisni u daljnjem djelovanju. Iskustva proteklih radničkih borbi pretačemo u analize konkretnih situacija koje mogu poslužiti kao koristan izvor znanja za budućnost. Vodimo se za principom toga da se na greškama mora učiti, kako se one ne bi ponavljale.

Možda najvidljiviji primjer našeg praktičnog djelovanja predstavljaju mjesečni bilteni – Crveni kadar – u kojima ukratko analiziramo relevantne teme iz Hrvatske i svijeta. U njima se trudimo pružiti socijalističku perspektivu aktualnih zbivanja i podići svijest o trenutnim klasnim borbama. Još jednu granu naše aktivnosti čine rasprave o raznim temama vezanim uz funkcioniranje današnjeg kapitalizma i djelovanje socijalističkog pokreta. Ove rasprave vodimo unutar grupe, no na njih su dobrodošli i simpatizeri i svi ljudi generalno komunističkog svjetonazora. Također su u planu i javne diskusije, kao i radionice vezane uz radničko organiziranje, na koje su dobrodošli svi ljudi dobre volje.

Aktivnosti našeg kolektiva ne želimo svesti na puki aktivizam koji je sam sebi svrha, što je boljka velikog dijela suvremene ljevice. Naše je djelovanje usmjereno ka postizanju konkretnih ciljeva, a ne grabljenju medijske pozornosti, te njime želimo dati svoj mali doprinos konačnom ostvarenju novog i pravednijeg svijeta.

Gdje stojimo?

Na kraju, postavlja se pitanje – koja su naša osnovna stajališta? Iako kolektivno odbacujemo bilo kakav pokušaj ukalupljivanja u ovu ili onu socijalističku ideološku skupinu (izuzev onih najosnovnijih – komunizma i marksizma), ipak se držimo nekolicine temeljnih stavova oko kojih formiramo našu daljnju aktivnost.

  1. Internacionalizam – beskompromisno protivljenje bilo kakvom obliku nacionalizma; kapital je međunarodno povezan, pa takva mora biti i radnička klasa. Uz ovo je, naravno, povezano i protivljenje raznim rasističkim i nativističkim pokretima u današnjem društvu. Svrha nacionalizma je slabljenje moći radništva, predstavljanjem „domaćih“ kapitalista za naše saveznike, a inozemnih i migrantskih radnika za neprijatelje, te mu se kao takvom moramo suprotstavljati. Na internacionalizam se nastavlja i borba protiv svih drugih oblika diskriminacije unutar radničke klase, bila ona usmjerena protiv žena, homoseksualaca, transrodnih osoba, religijskih manjina itd.
  2. Anti-parlamentarizam – socijalistički su pokreti najkasnije od vremena II. internacionale (kraj 19. stoljeća) imali u planu sudjelovanje na izborima i ulazak u parlamente svojih država, bilo u svrhu osvajanja vlasti ili iskorištavanja parlamentarnih diskusija za propagandu. Više od stoljeća kasnije, postaje očito kako je takva strategija u potpunosti promašena. Ne trebamo se vraćati daleko u prošlost, dovoljno je pogledati primjer grčke Syrize, koja je vlast osvojila obećanjima socijalističkih reformi, a završila kao klasična stranka liberalne desnice. U doba sve niže izlaznosti na izbore – očiti dokaz radničkog odbacivanja parlamentarizma – ni potencijalna propaganda unutar Sabora ne bi imala učinka, štoviše, bila bi kontraproduktivna. Socijalizam se ne ostvaruje formiranjem nominalno „socijalističkih“ vlada i mrtvorođenim pokušajima reformi odozgo, već isključivo aktivnošću radničke klase i revolucionarnom promjenom samog socioekonomskog sustava.
  3. Sindikati – nastali u doba brzog razvoja kapitalizma, sindikati su u prošlosti imali iznimno progresivnu ulogu obrane i borbe za veća radnička prava. Međutim, ta je uloga u globalu bila napredna samo do trenutka kada je revolucionarna uspostava socijalizma postala moguća. Taj je trenutak u prošlosti teško definirati, no danas je zasigurno objektivno moguć. Sindikati danas imaju veću ulogu u gušenju radničke samoinicijative, sputavanjem njihove aktivnosti poslušničkim odnosom prema zakonima i inzistiranjem na stvaranju kompromisa s poslodavcima u interesu očuvanja „socijalnog mira“; kompromisa koji neminovno idu na štetu radnicima. Znači li to da, kako su neke socijalističke struje predložile, treba u potpunosti odbaciti rad u sindikatima? Ne. Sindikati i dalje mogu pružiti određenu dozu sigurnosti, posebice na osobnoj razini. No, kao komunisti, smatramo našom dužnošću zalagati se za radničke interese i ako to znači sukob sa sindikalnim rukovodstvom, pa čak i isključenje iz sindikata. Oni nisu potencijalno revolucionarne organizacije, već služe očuvanju statusa quo.
  4. Odbacivanje „realnog socijalizma“ – socijalistički/komunistički pokret tek se počeo izvlačiti iz ovisnosti o službenim ideološkim smjernicama iz zemalja tzv. „realnog socijalizma“, to jest zemalja bivšeg istočnog bloka. Te su države i njihove političke sustave još od vremena Ruske revolucije (1917.), a posebice od uspostave Staljinove diktature u Sovjetskom Savezu (1930-e godine), nekritički podržavale brojne socijalističke i komunističke organizacije. Taj se trend do neke mjere nastavlja i danas, u obliku ljevičarske apologije za zločine staljinističkih režima, što se kod nas najbolje vidi na primjeru Jugoslavije. Stav je našeg kolektiva da režimi u bivšem istočnom bloku – uključujući Jugoslaviju – nisu predstavljali oblik(e) radničke vlasti (a kamoli socijalizma, odnosno komunizma), već sustave s izraženom klasnom podjelom društva u kojoj je radnička klasa i dalje bila eksploatirana. Kao takvi, ti sustavi (prošli i sadašnji, poput onog u Sjevernoj Koreji) nisu vrijedni naše podrške. Rasprava o ekonomskom uređenju tih zemalja još je uvijek otvorena u kolektivu i vjerojatno će biti do daljnjega.

Ovdje su tek ugrubo nabrojani naši osnovni stavovi. Detaljnija objašnjenja stajališta iznesenih u ovim točkama, kao i analize drugih pitanja vezanih uz socijalističku i radničku aktivnost u sadašnjosti bit će iznesene u našim člancima i iskristalizirat će se kroz našu praksu.

Pridruži nam se!