Štrajk u ZET-u i Holdingu

U ponedjeljak, 28.9. u 3 i 30 ujutro započeo je štrajk radnika zagrebačkih javnih poduzeća: ZET-a i Holdinga. Štrajk se vodio oko povećanja osnovice i indeksacije plaće na rast cijena. U toku tri dana, koliko je trajao štrajk prije nego što je sudski zabranjen, u obustavi rada je sudjelovalo oko 6000 radnika iz oba poduzeća, koji su uspjeli blokirati 400 000 vožnji dnevno te gotovo u potpunosti obustaviti odvoz smeća u gradu, čime su ponovno dokazali strukturnu moć koju zbog svoje nužne pozicije u društvu drži organizirano radništvo.

Čim je štrajk najavljen, najraznolikije frakcije hrvatskog kapitala obrušile su se na radnike kako bi uništile njihovo jedinstvo i borbenost te nahuškale radnike iz privatnog sektora protiv štrajkaša. Na naslovnim stranicama ideološki najšarolikijih portala mogli smo čitati o napuhanim platnim listama i hvalospjeve nekolicini štrajkolomaca, dok su se intervjui s radnicima u štrajku mogli čitati samo na najopskurnijim ljevičarskim portalima. Liberalna zagrebačka vlast štrajk je prozvala ucjenivačkim i povezala ga je s HDZ-ovom državnom vlasti, istom onom koja je taj štrajk samo tri dana kasnije i zabranila.

S druge strane, štrajk zorno prikazuje limite sindikalnog pokreta u Hrvatskoj. Iako krivnja za manjak solidarnosti između štrajkaša i ostatka klase definitivno ne leži na samim štrajkašima, ova tri dana jasno su pokazala degeneraciju radničke svijesti o stvarnim načinima na koje se odvija radnička borba – degeneraciju za koju uvelike možemo optužiti i sindikate koji su se zatvorili u sektore u kojima su naslijedili određen nivo organizacije, a nisu se uspjeli proširiti u sektore koji danas zapošljavaju većinu radnika i radnica u Hrvatskoj, koji su time ostali neorganizirani i atomizirani i zbog čega se neće lako solidarizirati sa štrajkašima. U nastavku slijedi analiza samoga štrajka, te reakcija kapitala i ostatka klase na njega.

Možemo protiv radnika – dobro poznatim metodama vladajuće stranke

Kolektivni ugovori u ZET-u i Zagrebačkom holdingu istekli su u proljeće: zetovski 31. ožujka, a u Holdingu 15. svibnja. Pregovori su počeli 1. lipnja u ZET-u i 1. srpnja u Holdingu, i već na prvom sastanku na stolu je bio ozbiljan materijalni paket: katalog radnih mjesta, koeficijenti, radna mjesta s otežanim uvjetima rada. Drugim riječima, sindikalni zahtjevi nisu “nastali preko noći” nego su dokumentirani šest mjeseci prije štrajka, u zapisniku kojega Grad nije osporio.

Mirenje je propalo 10. rujna, uz poslodavčev početni prijedlog povećanja od svega 3 % osnovice. Kada je 18. rujna najavljen štrajk, tužbe o njegovoj nezakonitosti već su bile pripremljene; prema sindikalnom odvjetniku, spisi su pisani od 9. rujna, prije nego što je uopće počelo izjašnjavanje radnika. Tužbe su podnesene 25. rujna, između 15 i 16 sati, dok su radnici još glasali o tome hoće li uopće štrajkati.

Nužne poslove, zakonsku obvezu obje strane u javnim službama, Grad nije krenuo rješavati ni u svibnju, ni u lipnju, ni tijekom ljeta, nego tek prvog dana štrajka za Holding, odnosno tek nakon njegova prekida za ZET. Sindikati su za ZET ponudili 48 radnika (~1,5 posto) u nužnim poslovima, dok je grad tražio 41–48 posto. Jasno je da bi toliki broj radnika na prisilnom radu za vrijeme štrajka uništio samu efikasnost štrajka kojemu je osnovni cilj upravo prekinuti mirnu društvenu svakodnevicu i tako natjerati stranu vlasti i kapitala na ustupke radničkoj strani u sukobu. Osim toga, uprava je odbila platiti radnicima dane koje su proveli u štrajku. Ta odluka je potpuno legalna od strane gradske vlasti, ali služi kao jedna od najefektivnijih prepreka vođenju štrajka koje vlast može postaviti. Tu ne morate vjerovati nama: već je i sama saborska zastupnica stranke Možemo, Sandra Benčić, krajem štrajka kojega su vodile pravosudne službenice 2023. godine ocijenila da su štrajkašice popustile “pod nevjerojatnim i nasilnim pritiskom vlasti da im se ne plate dani provedeni u štrajku”, i dodala da će se “smjenom vlasti” promijeniti način kolektivnog pregovaranja, jer “nema rasta plaća bez jakih sindikata”.

Jasno je da je Možemo dobro naučilo sve alate koje godinama koriste ostali predstavnici hrvatskog kapitala. Tako je, na primjer, za vrijeme štrajka u komunalnom poduzeću Infra-grad iz Obrovca za potpisivanje kolektivnog ugovora i dizanje plaća, HDZ-ov gradonačelnik radnike ignorirao i odbijao s njima pregovarati. Uprava im je usred štrajka nametnula nezakoniti Pravilnik o sistematizaciji, a potom se obratila Županijskom sudu u Zadru koji je štrajk obustavio nakon devet dana. Pet mjeseci kasnije, u studenom 2019. godine, Uprava PZC Varaždin – također cestarsko-komunalne firme, također gradske – odbila je organizirati ijedan sastanak sa štrajkaškim odborom, predsjedniku sindikata zabranila je ulazak u firmu, slala je poslovođe da radnike obilaze s “mizernim povišicama”, a u javnost je pustila prosječne plaće kao dokaz vlastite velikodušnosti. Štrajk u Obrovcu bio je treći primjer sudske zabrane štrajka u Hrvatskoj 2019., nakon Croatia Airlinesa i SDF Žetelice, te već tada vidimo da su se država i kapital udružili kako bi sudskim pritiskom gušili radničke štrajkove. Gradska vlast u Zagrebu ponovila je sve ove dobro uvježbane tehnike, samo na većoj skali i u najvećim gradskim poduzećima u Hrvatskoj. Sigurni smo da će im ovo uspješno gašenje štrajka uvelike dignuti kredibilitet kod hrvatskog kapitala da su sposobni biti sljedeći upravitelji hrvatskog kapitalizma.

Kakvi su uopće radni uvjeti u ZET-u i Holdingu?

U tjednu u kojem su radnici odlučivali o štrajku, Grad je javnost zatrpao velikim brojkama: Holding je 23. rujna, dva dana prije izjašnjavanja, objavio da prosječan vozač Čistoće zarađuje 1.851 € neto, a komunalac 1.651 €. ZET je prvog dana štrajka dodao svoju brojku: prosječna isplaćena neto plaća vozača autobusa i tramvaja sa stalnim dodacima iznosi 1.992 eura. Brojke su tehnički točne i metodološki sastavljene tako da se bore protiv radnika. Uključuju sve: treće smjene, prekovremene sate, rad vikendom i blagdanima, nagrade, naknade za prijevoz (ponekad čak iz drugih županija) i prehranu. Najplaćeniji komunalac u objavljenoj tablici cijeli je mjesec radio treću smjenu uz 15 prekovremenih sati; najplaćeniji cestar ima 16 prekovremenih sati subotom i naknadu za prijevoz iz Donjeg Kraljevca u Međimurju od 347,50 €. Kada se iz gradskih prosjeka izbace neoporezive naknade koje Državni zavod za statistiku ne ubraja u prosječnu plaću, prosječan komunalac ostaje na 1.261 € neto, ispod nacionalnog prosjeka od 1.540 € po istoj definiciji.

Sudeći po medijskom pokriću, moglo bi se pomisliti da je u štrajku sudjelovao samo ZET: naslovnice su tjednima govorile o “vozačima koji drže grad taocem”, a komunalci, cestari, vrtlari, grobari i čistačice koji u prosjeku zarađuju manje od vozača ostali su tek statistika u fusnoti. Ta asimetrija nije slučajna: vozač je za gradsku vlast idealan protivnik, vidljiv je i može se zamjeriti svakom putniku koji kasni na posao, a njegova se plaća najlakše rastavlja na smjenske dodatke koji u tablici izgledaju raskošno. No brojke o odazivu ruše i tezu da “štrajkaju samo oni kojima je ionako dobro”: najmasovniji odaziv imala je upravo Čistoća, s oko 93 posto radnika. Štrajk je bio najjači baš tamo gdje su plaće najniže.

A uvjeti pod kojima se te plaće zarađuju rijetko su ulazili u kadar. ZET je još u siječnju 2025. javno priznao da mu nedostaje 200 vozača i da se s manjkom bori već dvije godine. Godišnji plan zapošljavanja bio je 119 vozača autobusa i 100 tramvaja, a u prvih šest mjeseci ove godine napustilo ga je 58 vozača, od toga 23 tramvajska. Upravo ti manjci pokrivaju se ljudima koji već rade: prekovremenim satima, razdvojenim službama, pozivima s odmora… što se onda u gradskoj tablici prikazuje kao “visoka plaća” onoga tko je cijeli mjesec proveo u trećoj smjeni. Holding raspisuje natječaje za grobare, komunalne radnike i mehaničare. Kronični manjak radnika nije sporedna okolnost ovog štrajka već je njegova srž: sistem je godinama štedeći na ljudima proizveo prekovremene sate koje je potom, u rujnu 2026., izvadio kao dokaz da se radnike ionako plaća previše.

I tu dolazimo do elementa bez kojeg sva rasprava o plaćama ostaje u vakuumu: te se plaće troše u Zagrebu, po najamninama i cijenama najskupljem gradu u državi. Visoke cijene najma stanova tjeraju radnike van iz grada, zbog čega im je uprava dužna osigurati naknade za prijevoz koje se potom u medijima prikazuju kao dokazi “visokih plaća”. A iza cijele priče o cijenama stoji inflacijski val koji je od 2021. pregazio sve životne standarde. To je kontekst u kojem treba čitati i gradski argument da su plaće rasle “63 do 87 posto”: rasle su s baze blizu minimalca, u najskupljem gradu u državi, kroz val u kojemu je samo hrana poskupjela za više od dvije petine.

Postoci rasta koje Grad ističe od 63 do 87 posto u pet godina istiniti su i potpuno nebitni kao odgovor. Rastu s baze koja je bila blizu minimalca, prate nacionalni rast plaća koji je u istom razdoblju prešao 60 posto, a njihov najveći dio dolazi kroz prekovremeni i smjenski rad, što znači da se “viša plaća” kupuje dodatnim satima i nezgodnim smjenama, a ne višom vrijednošću radnog sata.

Budžet

Naravno, kao i kod svih borbi oko plaća u javnom sektoru, povuklo se i pitanje održivosti gradskog budžeta i fiskalne odgovornosti radnika. Kad gradska vlast kaže da “nema novca”, prvo pitanje koje komunisti postavljaju nije koliko novca ima, nego čiji je uopće taj novac i tko o njemu odlučuje. Proračun od 3,34 milijarde eura nije ničiji zajednički fond: to je akumulirana društvena vrijednost nastala eksploatacijom rada – višak koji je rad proizveo, a kapital prisvojio, pa ga država iz njega izvlači kao svoj dio, te o njegovoj raspodjeli odlučuje Gradska skupština u kojoj deset tisuća radnika Holdinga i ZET-a nema niti jedan izravan glas. Gradska vlast odlučuje hoće li s tim budžetom subvencionirati jeftine karte svima, dizati menadžerske koeficijente, financirati stadione i konzultantske ugovore ili plaćati ljude bez kojih grad stoji. Svaka pojedina odluka potom se javnosti prodaje kao “tehnička nužnost”. Ali tehničkog u raspodjeli prisvojene vrijednosti nema ništa: sve je političko i klasno pitanje. To je i razlog zašto se “odgovorno upravljanje proračunom” aktivira uvijek na istom mjestu – nikad kod menadžerskih plaća, a uvijek kod radničkih.

Radnik u privatnom sektoru ne gubi ni centa kad komunalni radnik dobije povišicu: njegova plaća ne pada, njegov porez ne raste, a njegova pristupačna ZET-ova karta, zamrznuta cijena odvoza otpada i subvencionirani vrtić financiraju se iz tog istog proračuna. Jedini način na koji povišica javnih radnika može “koštati” privatne jest da Grad podigne cijene usluga – što je politički izbor vlasti, a ne posljedica sindikalnog zahtjeva.

Sukob HDZ-a i Možemo oko tog proračuna definitivno je stvaran. Jasno nam je da vladajuća stranka želi opet vratiti kontrolu nad najvećim lokalnim proračunom u državi. Ali upravo zato radnici imaju potpuno legitiman i realan povod da iskoriste tu međusobnu borbu dvije frakcije kapitala kako bi sebi osigurali veća primanja i bolje uvjete rada. Povijesno, svi najborbeniji radnički momenti događali su se za vrijeme dubokih sukoba između frakcija kapitala.

O neadekvatnosti sadašnjih sindikata za nastavak borbe

Sindikati su ovaj štrajk vodili onako kako Zakon o radu nalaže: kolektivni pregovori od početka ljeta (ZET od 1. lipnja, Holding od 1. srpnja), postupak mirenja pred vijećem za mirenje (prekinut 10. rujna), javna najava štrajka (18. rujna), izjašnjavanje radnika (22.–23. rujna), početak u najavljenom terminu (28. rujna u 3:30). Odrađen je cijeli zakonski ritual, i taj je ritual izgubio u tri dana. Ali ne zato što su sindikati “pogriješili u proceduri”, kako će se to prodavati javnosti, nego zato što sama procedura postoji kao zamka koja guši radničku inicijativu.

Prva zamka bio je sporazum od 29. srpnja. Sindikati su s Holdingom potpisali sporazum kojim se, do sklapanja novog kolektivnog ugovora, “u cijelosti primjenjuju” odredbe isteklog, a sud je taj sporazum, pozivajući se na stajalište Vrhovnog suda iz 2017. u gotovo identičnoj situaciji, protumačio kao održanje cijelog KU-a na snazi, uključujući članak 167. o obvezi socijalnog mira. Drugim riječima: potpisao si dogovor o tehničkom održavanju statusa quo i sud ti je to uračunao kao odricanje od štrajka. Druga zamka bili su nužni poslovi: sud je u oba postupka utvrdio da štrajk nije smio početi prije njihova utvrđivanja, premda su sindikati prvog jutra štrajka sami organizirali izlazak dvadeset kamiona Čistoće za bolnice, škole, vrtiće i staračke domove, od kojih je Uprava devet vratila u garaže kao nepotrebne. I treća zamka: u slučaju Holdinga sud je utvrdio i da se “nije pregovaralo u dobroj vjeri” – kriterij toliko elastičan da njime može biti pogođen svaki štrajk čiji su zahtjevi “previsoki”.

I tu dolazimo do onoga o čemu se najmanje govori: granica nije bila samo zakonska, već je bila i samonametnuta. Presude su bile nepravomoćne. Dan ranije, 29. rujna, isti je sud odbio privremenu zabranu štrajka jer poslodavac, po ocjeni sutkinje, “nije dovoljno konkretno obrazložio štetu”. SKPH je isti dan najavio žalbu, ali je sindikalno rukovodstvo istodobno objavilo: “Poštujemo odluku suda, radnici se danas vraćaju na posao”. Borba se “nastavlja pravnim putem” što znači: seli se iz garaža i spremišta u sudnice, u kojima vrijede pravila kapitala. Sindikat koji ovisi o sudu da mu odobri pravo na štrajk više nije organizacija radničke moći.

Taj obrat otkriva još jednu stvar, možda i najvažniju za ovu analizu: radnike se pitalo hoće li štrajkati, te je izjašnjavanje bilo demokratsko, odaziv masovan, a legitimnost neupitna. Ali nije ih se pitalo hoće li prihvatiti odluku suda. U srijedu, 30. rujna, istoga dana kad je Županijski sud proglasio štrajk nezakonitim, sindikalno je rukovodstvo donijelo odluku o prekidu štrajka bez glasanja, bez konzultacija, bez i jedne skupštine štrajkaša. Isto ono rukovodstvo koje je mjesecima inzistiralo da je svaka odluka o štrajku demokratska, izglasana i legitimna odustalo je od borbe bez ijednog glasa radnika. To nije samo proceduralni propust: to je otkrivanje stvarnog odnosa snaga unutar sindikata. Sindikalno rukovodstvo ne predstavlja radnike, već ono njima upravlja u njihovo ime i u njihovo ime odustaje.

Pravni put na koji se borba preselila u međuvremenu je dovršen. Početkom studenoga stigle su odluke Vrhovnog suda. Drugog studenoga potvrđena je nezakonitost štrajka Holdinga, upravo na temelju sporazuma o produljenju: dok stare odredbe kolektivnog ugovora vrijede, vrijedi i zabrana štrajka. Pošto sporazum traje do sklapanja novog kolektivnog ugovora, a to ovisi o poslodavcu, ta zabrana praktički nema rok trajanja. Dan kasnije potvrđena je i presuda ZET-u. Tamo je kolektivni ugovor stvarno istekao, pa se sud nije mogao pozvati na socijalni mir, ali mu to nije ni trebalo jer je ostala zamka nužnih poslova. Troškove parnica, 625 odnosno 500 eura sa zateznim kamatama, platit će sindikati. Sudovi su u oba slučaja naglasili da štrajk ostaje ustavno pravo i da zabrana nije trajna: kad se nužni poslovi utvrde, radnici opet smiju štrajkati. I to se dogodilo. Arbitraže su u listopadu odredile da u slučaju novog štrajka mora raditi 22 posto radnika Holdinga, u Čistoći četvrtina, i 25 posto zaposlenih ZET-a. Grad je tražio 41 do 48 posto, dobio je manje, ali i ovoliko mu je dovoljno. S četvrtinom radne snage na poslu svaki budući štrajk započinje razrijeđen: tramvaji i kamioni će djelomično voziti, a gradska vlast će moći reći da je štrajk potpuno zakonit.

A da radnici znaju pobijediti kad im se ne kaže što smiju pokazuje najvažniji presedan ove gradske vlasti, onaj o kojem se 2026. gotovo nije pričalo: spontani divlji štrajk radnika Čistoće u siječnju 2023. U ponedjeljak, 23. siječnja 2023. godine, oko četiristo radnika Čistoće odbilo je izaći na teren: spontano, bez sindikalne najave, bez postupka mirenja, bez ijednog zakonskog preduvjeta. Povod su bili izvanredni otkazi trojici radnika optuženih da su miješali frakcije otpada, što su sami radnici demantirali. Sindikati su se od štrajka distancirali: Tomašević je na presici 25. siječnja konstatirao da “sindikati tvrde da to nije pod njihovom kontrolom”, a Radnički portal bilježi da “stavovi sindikata prema prosvjedu nisu bili jedinstveni u svojoj podršci”. Drugoga dana štrajka radnici su sami formulirali 11 zahtjeva: koeficijent od 1,8 za komunalne radnike i 2,4 za vozače. Uprava je odmah prihvatila pet sitnijih zahtjeva. Grad je odgovorio prijetnjama: zamjenica gradonačelnika Danijela Dolenec najavila je “cijeli dijapazon sankcija”, uključujući otkaze; Tomašević je najavio da će Uprava isti dan prijaviti “nezakoniti štrajk” sudu i da će trošak plaća štrajkaša (“oko 100.000 eura dnevno”) snositi sindikati. Radnik Sabahudin Sedić odgovorio je u ime štrajkaša: “Neka nam daju otkaze svima. Pod cijenu svega ne idemo van”. Pojavile su se i informacije da bi se štrajku mogli pridružiti radnici Zagrebačkih cesta, Zrinjevca i ZET-a.

I onda se, četvrtog dana, dogodilo ono što se po pravilima ne događa: Grad je kapitulirao. Tomašević je osobno došao u Čistoću, potpisao pisanu garanciju ispunjenja zahtjeva, obećao da sankcija neće biti i potom se, u radnoj uniformi, u stilu pokojnog Bandića, slikao kako odvozi otpad. Epilog je najvažniji dio: dan prije isteka postupka mirenja, “pod prijetnjom štrajka i potpune blokade grada”, Uprava je ponudila ono što je mjesecima odbijala: potpisan je novi trogodišnji kolektivni ugovor, osnovica je podignuta 25 posto za sva radna mjesta, a bruto plaće operativnih radnika porasle su prosječno 15 posto. Predsjednica Sindikata Čistoće Mirjana Kaltak zahvalila je radnicima koji su “svojim jedinstvom, zajedništvom i snagom dali vjetar u leđa sindikatima”.

U siječnju 2023. pobijedio je štrajk koji su vodili sami radnici bez najave, bez mirenja, bez sindikalne kontrole, uz otvorenu prijetnju sudom i otkazima, jer je udario u politički najosjetljiviju točku gradske vlasti (grad zatrpan smećem usred Tomaševićeve reforme otpada) i jer je prijetio širenjem na ostale podružnice. U rujnu 2026. izgubio je štrajk koji su vodili sindikati po svim pravilima, s najavom, mirenjem, glasanjem i ponuđenim nužnim poslovima, jer se cijelo vrijeme kretao unutar okvira u kojemu Grad drži sve karte: sporazuma koji se može protumačiti kao socijalni mir, nužnih poslova koji se mogu dovesti u pitanje, i suda koji odlučuje brže nego što štrajk može narasti. Pouka nije da treba izbjegavati zakon. Pouka je da zakon radnicima ne jamči ništa što sami ne izbore.

Širenje borbe

Bez obzira na manipulacije od strane gradske vlasti ovaj štrajk je bio čisto ekonomski: osnovica, indeksacija, kraj priče. I baš tu leži njegova najdublja slabost. Zahtjevi su bili opravdani i legitimni, ali su ostali zarobljeni u okviru u kojem ih je Grad s lakoćom neutralizirao: “nema novca”, “fiskalna odgovornost”, “šteta javnom interesu”. Ekonomski štrajk, sam po sebi, ne postavlja pitanje tko uopće odlučuje o tome ima li novca, a dok se to pitanje ne postavi, svaki će se zahtjev lomiti o isti zid. A zid će biti sve deblji. S rastućim državnim dugom i deficitom, napadi države neće jenjavati nego će se pooštriti, i to na obje strane: na plaće i uvjete radnika javnog sektora, ali i na benefite koje privatni radnici dobivaju upravo zato što javni sektor postoji: subvencionirani prijevoz, zamrznute cijene komunalnih usluga, vrtići, školstvo, zdravstvo. Svaka fiskalna kriza ići će u istom smjeru: rezanja troškova rada, rezanja javnih usluga i gušenja otpora, a represivni aparat, sudske zabrane, neplaćeni dani i prijetnje otkazima koristit će se sve otvorenije i sve češće. To ne znači da će se radnička borba sama od sebe pooštriti. To nitko ne zna. Zna se samo da će prostor za legalnu, proceduralnu borbu biti sve uži, i da će svaki sljedeći štrajk biti teži od ovoga.

I to nas vraća na suštinu: sindikati, kakvi danas postoje, nisu sposobni ni za postojeću borbu, a kamoli za onu koja dolazi. Organizirani su po poduzećima i sektorima, po granicama koje je država nacrtala da bi ih lakše slomila: svaki se može zasebno tužiti, zasebno zabraniti, zasebno slomiti, i svaki će biti slomljen, jedan po jedan, dok god se ne povežu. A u sektorima u kojima danas radi većina radnika – trgovini, ugostiteljstvu, dostavi, građevini, platformama – sindikata gotovo da i nema. Borba koja želi imati šansu za uspjeh mora izaći iz okvira pojedinog poduzeća i pojedinog zahtjeva: mora povezati radnike ZET-a s radnicima Čistoće, s vozačima Autotroleja, s čistačicama u školama, s bolničarima, s trgovkinjama i skladištarima i mora iz “mi tražimo povišicu” prerasti u pitanje koje se ovoga puta nije ni postavilo: tko odlučuje o onome što rad proizvodi? Do tada će svaki štrajk biti ponavljanje istoga: procedura, tužba, sud, povratak na posao. Pozivamo na jedinu stvar koja je ikad funkcionirala: radnike koji se sami organiziraju, sami odlučuju, i sami vode borbu do kraja. Bez čekanja dozvole. Bez nadzora. Bez odustajanja.